Historijska nauka stara je koliko i samo čovjekovo postojanje na ovome svijetu. Svaka potreba i svako traganje bilo je uzrok rađanju nove nauke. Međutim, rađanje svake nauke bilo je moguće na temeljima znanja i informacija do kojih je došla nauka koja je prethodila novonastaloj. Uzvišeni Allah je, uz knjige i vjerovjesnike, a.s., koji su ukazivali ljudima na Pravi put, slao i različite vrste nauka. U suri Bekara spominje se da je Allah, dž.š., Adema, a.s., podučio imenima svih stvari. To je Allahova, dž.š., Istina, a oni koji pokušavaju čovjekovo postojanje objasniti različitim lažnim teorijama, slične zaključke i iskustva iznose i kada je u pitanju historija znanja i nauke. Iako je to danas poprilično zaboravljeno, naši preci su svakog majstora određenog zanata posmatrali kao pejgambera.
Kao rezultat takvog poimanja svakom zanimanju su pridodavali i posebnu duhovnu dimenziju. Vodili su računa o tome da se zanat ne obavlja samo u skladu sa pravilima trgovine, već da to bude i u okviru određenih pravila edeba (lijep ahlak). Nemojte reći “kakve veze imaju zanati sa naukom” jer svaki zanat u pogledu teorije i primjene oslanja se na određenu nauku ili čak na više njih. Kako se navodi u izvorima, svaki vjerovjesnik, a.s., došao je sa nekim novim zanatom ili je razvio neki već postojeći. Tako naprimjer, Adem, a.s., se bavio poljoprivredom, Idris, a.s., krojačkim zanatom, Davud, a.s., kovačkim zanatom, i td. Kada su u pitanju islamske nauke koje usmjeravaju naš život u smislu vjere, djelovanja i ponašanja, te koje nam omogućavaju da hodimo Pravim putem u okviru Kur’ana i Sunneta, njihova historija započinje istovremeno sa historijom islama.
Medresa od grana hurmina stabla
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je nakon hidžre sagradio Mesdžid-i Nebevi. Pored mesdžida je sagradio i sobe za svoju porodicu, a sa južne strane mesdžida je napravio skrovište od grana hurmina stabla za siromašne ashabe, r.anhum, koji nisu imali porodice. Taj dio koji je nazvan “soffa” bio je smješten u smjeru kible, a kasnije je pridružen proširenom mesdžidu. Ashabi, r.anhum, koji su u njemu boravili nazivani su “ashabi soffe” ili “soffa ehli”. Zbog toga što su njihove potrebe podmirivali Allahov Poslanik, s.a.v.s., i bogati ashabi, r.anhum, nazvani su i “adjafu ‘l-Islam–musafiri muslimana”. Tu su boravili muhadžiri iz Mekke i drugi siromašni, neoženjeni muslimani koji su i iz drugih mjesta učinili hidžru u Medinu.
Pored njih, neki ensarije kao i neki muhadžiri koji su imali svoje kuće, poput Abdullaha b. Omera, r.a., mnogo su čeznuli za ashabima soffe, te su boravili zajedno sa njima. Zbog toga se i oni ubrajaju među ashabe soffe. Broj ashaba koji su boravili na soffama stalno se mijenjao jer su se jedni ženili i odlazili, a novi su dolazili. Iako u knjigama nije navedena tačna širina tog dijela mesdžida, navodi se da je tu moglo odjednom stati oko sedamdeset ljudi, što nam pomaže u formiranju određene vizije tog prostora. Bilježi se da je na tom mjestu ponekad boravilo i do četiri stotine osoba. Tu su ugošćavani i oni koji su dolazili u Medinu, a nisu imali nikoga poznatog, ili pak grupe musafira.
Musafiri muslimana
Iz razloga što su soffa ehli bili ashabi koji nisu imali kuće niti ikakve prihode, navečer bi ih Allahov Poslanik, s.a.v.s., po dvojicu ili po trojicu, slao u kuće ostalih ashaba, r.anhum, a one koji bi ostali ugošćavao bi on, s.a.v.s., lično, u svojoj kući. Tako je bilo sve dok se materijalna situacija muslimana nije poboljšala. Ukoliko uzmemo u obzir da je, naročito u prvim godinama nakon hidžre, Medina bila pod određenom ekonomskom blokadom, onda možemo barem djelimično razumjeti poteškoće koje su proživljavali. Kad god bi neko želio dati sadaku Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., on bi tu sadaku slao ashabima soffe, r.anhum, a svoje poklone bi dijelio sa njima.
U našim izvorima prisutne su mnoge predaje o tim teškim godinama. Jedna od tih predaja je sljedeći događaj koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., koji je i sam bio jedan od ashaba soffe: “Jednog dana sam bio mnogo gladan pa sam sjeo pokraj puta kojim prolaze ashabi. Prišao mi je Ebu Bekr i ja ga upitah za jedan ajet iz Allahove Knjige. Moj cilj je bio da me povede sa sobom (kako bi me nahranio). Ali to se nije desilo. Nakon nekog vremena došao je Omer. I njega sam upitao o jednom ajetu iz Allahove Knjige. Cilj mi je bio isti – da me povede sa sobom, ali ni on to nije učinio. Zatim je naišao Allahov Poslanik, s.a.v.s., shvatio je moje stanje i rekao: ‘Ebu Hurejre, prati me.’ Pratio sam ga sve do njegove kuće, a kada smo ušli u kuću ugledao sam posudu sa mlijekom, koje mu je neko poklonio. Okrenu mi se i reče: ‘Otiđi do ashaba soffe i pozovi ih.’ Ashabi soffe bili su musafiri muslimana, nisu imali porodice niti imetak. Kad god bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., dobio neki poklon dijelio bi ga s njima. A ja sam se nadao da ću ja popiti ono mlijeko. Rastužio sam se pomislivši da ću njima morati dati svo mlijeko, a da meni neće ostati ništa. Izašao sam i otišao do njih. Pozvao sam ih u kuću Allahova Poslanika, s.a.v.s. Oni su došli i zatražili dozvolu da uđu. Po naredbi Allahova Poslanika, s.a.v.s., uzeo sam posudu i ponudio ih mlijekom. Svaki od njih bi se napio do sitosti, a potom bi mi vraćao posudu. Na kraju sam posudu dao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Uzeo je posudu u kojoj je ostalo malo mlijeka. Zatim me pogledao i nasmijao se: ‘O Ebu Hirr, ostali smo nas dvojica.’ Rekoh: ‘U pravu si, Allahov Poslaniče.’ On zatim reče: ‘Sjedi i pij.’ Sjeo sam i napio se mlijeka iz posude. Zatim mi je ponovo rekao: ‘Pij’, i ja sam se opet napio iz posude. Ponovo je rekao: ‘Pij’, i ja sam se ponovo napio. To se ponovilo još nekoliko puta, i ja sam naposlijetku rekao: ‘O Allahov Poslaniče, ja više ne mogu piti. Kunem se Allahom Koji te je poslao kao istinitog vjerovjesnika, da u meni nema više mjesta za mlijeko!’ Tada Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Kada je tako, onda daj meni posudu.’ Dao sam mu posudu i on je popio preostalo mlijeko.” (Musnedu ‘l- Imam Ahmed Ibn Hanbel, 16/397- 99; Ibn Kesir, el-Bidaje ve ‘n-Nihaje, 6/479-80)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., stavljao je potrebe ashaba soffe, r.anhum, ispred potreba članova vlastite porodice. Štaviše, jedne prilike je njegova kćerka Fatima, r.anha, zatražila hizmećarku koja bi joj pomagala, a on, s.a.v.s., je odbio njenu molbu kako bi mogao odgovoriti na potrebe ashaba soffe, r.anhum. Nije se samo Allahov Poslanik, s.a.v.s., brinuo o ashabima soffe. U vrijeme berbe hurmi, svi su donosili hurme i vješali su ih na mesdžid kako bi ashabi soffe, r.anhum, njima mogli utoliti svoju glad. A oni od ashaba soffe, koji su bili u snazi, danju su donosili vodu u mesdžid i prodavali drva koja su sakupljali po planinama. Navečer su bili zauzeti učenjem Časnog Kur’ana i stjecanjem znanja. Život ashaba soffe, r.anhum, bio je život zahidā (isposnik). Većina ih nije imala ni normalnu odjeću da obuče. Prenosi se da neki od njih, zbog gladi nisu mogli obavljati namaz stojeći. U Časnom Kur’anu se na njih ukazuje 273. ajetom sure Bekare: “…I to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima…” Dakle, oni su sve svoje vrijeme posvetili slušanju Allahova Poslanika, s.a.v.s., te se zbog toga nisu bavili stjecanjem zarade.
Suština nauka
Za kratko vrijeme, dio mesdžida u kojem su ashabi, r.anhum, provodili vrijeme slušajući Allahova Poslanika, s.a.v.s., i učeći islam od njega, prerastao je u obrazovnu instituciju. Ashabi soffe, r.anhum, povremeno su svjedočili spuštanju časnih ajeta i postavljali pitanja Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., te tako bili uzrokom objašnjenja i razumijevanja mnogih vjerskih pitanja. Allahov Poslanik, s.a.v.s., lično se brinuo o učenju i podučavanju ashaba soffe, r.anhum. Kako bi naučili pisati i učiti Časni Kur’an, odredio im je učitelje, a jedan od njih je bio i Ubade b. Samit, r.a. Tako su ashabi soffe, r.anhum, prošavši kroz školu Allahova Poslanika, s.a.v.s., postali vodiči ostalim muslimanima u zuhdu, takvaluku i edebu.
Kada bi Ebu Hurejru, r.a., ashaba koji je prenio najviše hadisa, upitali zbog čega drugi ashabi nisu prenijeli toliki broj hadisa, odgovarao bi: “Dok su muhadžiri bili zauzeti trgovinom, ensarije svojim imecima, ja sam bio sa ashabima soffe i nisam se odvajao od Allahova Poslanika, s.a.v.s.” Prisustvovao je medžlisima kojima nisu prisustvovali drugi ashabi, r.anhum, i slušao je i učio napamet hadise koje oni nisu čuli. Ashabi soffe, r.anhum, imali su veliku ulogu u prenošenju hadisa drugim ashabima i njihovom širenju. Štaviše veliki broj prvog kruga prenosilaca časnih hadisa čine ashabi soffe, r.anhum. Oni koji su u toj prvoj medresi islama stjecali znanje, slani su i u druga mjesta kako bi širili islam.
Vođa plemena Amr koje je 4. godine po hidžri došlo u Medinu, prihvativši islam zatražio je od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da pošalje nekoga ko će podučiti njegovo pleme islamu. Obećao je da će one koje Allahov Poslanik, s.a.v.s., odredi za to, uzeti pod svoju zaštitu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao je oko 70 ashaba soffe, r.anhum, koji su dobro poznavali Časni Kur’an i koji su nazivani “kurra’”. Međutim, na mjestu Bi’r-i Maune, napali su ih i ubili Ebu Bera’in bratić, Amr b. Tufejl i njegovi ljudi. Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., doživio najveću tugu upravo kada se desio taj događaj. Ashabi soffe, r.anhum, direktno su utjecali na razvoj islamskih nauka. Na čelu sa Ebu Hurejrom, r.a., u Medresi soffe odgojeni su ashabi koji su prenijeli mnoštvo hadisa. Mnogi ashabi poput Abdullaha b. Omera i Abdullaha b. Mes’uda, r.anhum, koji se smatraju prvim predstavnicima škola “ehl-i hadis” i “ehl-i re’j” u polju islamskog prava, odgojeni su u Medresi soffe. Pored toga, smatra se da su prva generacija zahida upravo ashabi soffe, te da su upravo oni začetnici tesavvufa. Neka Uzvišeni Allah bude zadovoljan svima njima.
Nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.s., ashabi soffe, r.anhum, nastavili su se baviti znanjem, kako u Medini tako i u drugim islamskim područjima. Veliki alimi iz generacije tabi’ina stasali su u njihovoj školi i pod njihovim odgojem. U izvorima se prenosi da je Omer, r.a., poslao Abdullaha ibn Mes’uda, r.a., u Kufu. Kasnije je i Ali, r.a., otišao u Kufu i u njoj zatekao četiri alima sposobna da daju fetve, i još četiri hiljade njihovih učenika. Vidjevši to učinio je dovu Omeru, r.a., i rekao: “Kako si samo dobro učinio!” U Medini, u školi odgoja Abdullaha ibn Omera i drugih ashaba, r.anhum, stasali su mnogi učenici. Štaviše, škole fikha koje su dosegle i do nas, razvile su se na ta dva izvora znanja. Alimi iz generacije tabi’ina, učili su tefsir, hadis i fikh od asahaba soffe, r.anhum. Oni su za njih bili primjeri od kojih su učili o istinskoj privrženosti islamu i primjeni naše vjere u životu.
Oni koji u današnjem vremenu zastupaju pristup novotara, koji odbijaju ili omalovažavaju islamske nauke, trebaju još jednom pogledati kako su te nauke nastale i sa kojih izvora su se hranile, te čemu se to oni ustvari protive. Svaka od tih nauka koja se izrodila u školi odgoja Allahova Poslanika, s.a.v.s., pod njegovim mubarek nazarom, te se dalje razvijala, jeste jedan od elemenata islama koji kao i sama vjera zahtijeva poštovanje. Ashabi soffe su svojim iznimnim trudom i požrtvovanošću dali veliki doprinos u pogledu razumijevanja vjere, i njenom življenju kroz stoljeća i danas. A iskazivanje poštovanja i zahvalnosti prema njima, kao i priznavanje njihove vrijednosti jesu dio islamskoga ahlaka i edeba.
Časopis Semerkand, br. 109, Vjera i život
