„Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine!“ (Hadždž, 37)
Dva sina Ademova: Habil i Kabil… Dva brata na pejgamberskom ognjištu; obojica žele oženiti istu mladu. Kada je zatraženo da dokažu svoju ljubav, Habil je kao kurban (žrtva) odabrao najljepšeg ovna, a Kabil usjeve sa svoje njive… Oba kurbana su prinešena Uzvišenom Gospodaru, međutim, Habilov kurban je primljen, a Kabilov nije bio dostojan toga. Kabil se rastužuje, pada u očaj, ne može da prihvati to stanje i ubija svoga brata. Tako Habil, biva počašćen da mu kurban bude primljen, a uz to i kao šehid odlazi svome Gospodaru.
Habil je bio siguran u svoj kurban. Jer on je, potpuno predan Uzvišenom Gospodaru, svome bratu kazao: „I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova.“ (Ma'ide, 28)
Habil se bojao Uzvišenog Allaha, dakle, bio je muttekija. To možemo zaključiti na osnovu toga što je njegov kurban bio primljen, jer Uzvišeni Gospodar kaže: „(…) Allah prima samo od onih koji su bogobojazni.“ (Ma'ide, 27)
Kada čovjek zavoli, ako treba, žrtvovat će i svoj život na putu voljenog, odustat će od onoga što mu je najdraže.
Ibrahim, a.s., je svoju suprugu, zajedno sa sinom u naručju, ostavio u emanet svome Gospodaru u užarenoj pustinji, na mjestu gdje će kasnije biti izgrađena Kaba. Bio je deseti dan mjeseca zu-l-hidždžeta. Ibrahim, a.s., razmišljao je kako da ispuni zapovijed koja mu je došla u snu, ponovljenom već treću noć zaredom. On je bio poslanik, bio je obavezan da izvrši sve ono što mu Uzvišeni Gospodar naredi. Odlučio je da svoju muku podijeli sa svojim voljenim sinom Ismailom, te mu se obrati riječima: “(…) O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš? (…)“ (Saffat, 102) To je bio dječak koji je bio prisutan kada je njegova majka upitala oca: „Da li ti je Allah naredio da nas ovdje ostaviš?“, a on odgovorio „Da“, pa je ona na to kazala: „Ako je tako, Allah je nama dovoljan. On će nas zaštititi, neće nas napustiti.“ (Buhari) A zar se išta drugo osim teslimijeta (potpuna predanost) moglo očekivati od djeteta čija je majka bila toliko predana svome Gospodaru? Ovako je odgovorio svome ocu: „(…) O oče moj, onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.“ (Saffat, 102) Nakon toga, baš kada se Ibrahim, a.s., pripremio da zakolje svoga sina, Gospodar svjetova mu, kao nagradu za položeni teški ispit, šalje velikog ovna, radujući ga i ukazujući mu na to da je njegov teslimijet primljen. Potvrda toga nalazi se u 107. ajetu sure Saffat: „I kurbanom velikim ga iskupismo.“
Dakle, zaklati kurban znači sudjelovati u teslimijetu kakav su pokazali Ibrahim i Ismail, a.s., koji su bili na mekamu ihsana, potpuno pokorni i predani svome Gospodaru. Govoreći o kurbanu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kurban je sunnet vašeg oca Ibrahima. Onaj ko ispuni taj sunnet ispunio je i naš sunnet.“
Nepunu godinu nakon dolaska Pejgambera, s.a.v.s., Medina se pripremala za novi blagdan – Kurbanski bajram. Ponovo desetog dana mjeseca zu-l-hidždžeta, sada kada se broj onih koji znaju šta znači teslimijet Uzvišenom Allahu povećao, klanjan je kurban-bajram.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., zajedno sa svojim ashabima, r.anhum, koji su bili u safovima iza njega, iskazao je svoj teslimijet Allahu, dž.š. Nakon namaza naoštrio je nož kako bi zaklao dva ranije kupljena ovna, te je donio tekbir. Pokazujući na prvog ovna donio je nijet: „Allahu moj, ovo je za sve pripadnike mog ummeta koji svjedoče Tvoju jednoću, moje poslanstvo i ono što sam donio od Tebe.“ Prilikom klanja drugog kurbana kazao je: „A ovo je za Muhammeda i njegovu porodicu.“
Glas o bajramu u Medini stigao je do seoskih siromaha i nevoljnika, koji odmah pohitaše ka Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Kada ih ugleda, Allahov Poslanik, s.a.v.s., se obrati vjernicima: „O muslimani, višak kurbanskog mesa podijelite zarad Allaha, dž.š.“ (Muslim; Ebu Davud; Tirmizi)
Druge prilike je kazao: „Onaj ko ima materijalnu mogućnost, a ne zakolje kurban, neka se ne približava našem mesdžidu!“
Kasnije, kada je bratstvo između bogatih i siromašnih članova društva dostiglo sami vrhunac, to mu se mnogo svidjelo, pa je kazao: „U to vrijeme svako je bio u oskudici, pa sam želio da svi dobiju kurbanskoga mesa i kazao sam vam da višak podijelite. Ali sada, jedite i vi, ostavite za poslije, i dijelite.“ (Muslim; Tirmizi)
Urve bin Zubejr, r.a., bi govorio: „Djeco moja! Kao što se ustručavate da nekome od vas poklonite poklon kojeg biste se postidjeli, ni slučajno se ne usuđujte da Uzvišenom Allahu prinesete kurban kojeg ćete se postidjeti! Jer, On je Najveći od najvećih i najdostojiniji je da Mu se prinese ono što je najbolje.“
Uzvišeni Allah kaže:
„Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine!“ (Hadždž, 37)
Ukratko, kurban je odraz kurbijjeta tj. bliskosti Gospodaru svjetova i predanosti Njemu Uzvišenom.
Sa željom da nam kurban bude bajram, a da nam bajram bude kurbijjet…
