Još jedan od odraza gubljenja identiteta, koje traje već dva stoljeća, jeste i to što riječi „sistem“ i „red“ koristimo svugdje i za sve. Kada se spomene bilo koja društvena bolest, krivac je već spreman: „Sistem!“ Naprimjer, samo je jedan jedini uzrok nemarnosti, nepoštenja, varanja, loših navika i nedostatka ahlaka državnih službenika, a to je: „Sistem!“
Oni koji u saobraćaju bez ikakvog poštovanja voze svoje automobile, oni koji po trotoaru hodaju udarajući druge ramenom, oni koji ne poštuju red dok nešto čekaju, oni koji su na pozicijama, iako to ne zaslužuju, oni koji imaju obrazovanje ali nemaju kulture, učitelji koji ne znaju raditi svoj posao, zanatlije koji varaju, svi oni imaju isti problem: „Sistem!“ Uzrok svake vrste sramote, nedostatka i manjka ahlaka, nismo mi, već sistem! Sistem je glavni krivac za sve.
Bilo da se radi o pripadniku desnice ili ljevice, skoro da svako tako razmišlja. Budući da je za sve krivac taj nevidljivi sistem, onda, ukoliko se sistem na neki način preuzme u vlastite ruke, narednog dana će se, navodno, sve odjednom riješiti. Nema potrebe za trudom, radom i borbom!
Šta je sistem?
Kada one koji toliko vole govoriti o sistemu upitamo: „Šta je sistem?“, većina obično daje nebulozne odgovore. Svoje neznanje pokušavaju prikriti dvosmislenim odgovorima poput „država“, „poredak“, „oni na vrhu“. Pa dobro, šta je onda usitinu to što nazivamo sistemom?
Krenimo od početka: Sistem je riječ koju je plasirao zapadnjački laicizam, a njena upotreba u današnjem značenju datira od 1600. godine. Dakle, datira od vremena kada je Stvoritelj „izbačen“ iz središta života i kada su u središte stavljeni aristokratija i moć esnafa, te od perioda „sistematizacije“, koja je došla nakon Renesanse, dakle, onda kada se čovjek počeo smatrati jedinkom koja „proizvodi i konzumira“.
Moderno značenje riječi „sistem“ je „sveukupnost stvorenog“, „univerzum“. Naravno da ovdje spomenuta riječ „stvoreno“ u Zapadnom svijetu ne upućuje na Stvoritelja, već na evoluiranje od majmuna. Riječ etimološki potječe iz grčkog jezika i označava organiziranu cjelinu, cjelinu sastavljenu iz dijelova. Početkom 19. stoljeća riječ „sistem“ je zadobila današnje značenje savremenog društvenog poretka.
U islamskoj terminologiji također postoje mnogi termini koji označavaju nastajanje i postojanje svjetskog poretka i reda, a najbitniji među njima su „sunnetullah“ ili „adetullah“. U suštini, u korijenu svih islamskih pojmova je tevhid. Stoga, pogrešno je tek tako koristiti pojmove, a posebno uzimajući ih od Zapada. To je jedan od razloga zbog kojih smo danas u teškom stanju po pitanju intelekta, djelovanja i ahlaka.
Kako nestaje lijep ahlak?
Ahlak jednog društva određuje njegov smjer. A ono što određuje ahlak, jeste ono što se u društvu generalno smatra vrijednim. Već je stoljeće kako se u našem društvu znanje, ahlak, odgoj i uljudnost ne smatraju vrijednim. Nažalost, vrijednim se smatraju novac, pozicija, slava i neodgojenost. Sve dok to ne priznamo i ne definišemo tačno problem, ne možemo tražiti rješenja. Kada su takve stvari ono što se smatra vrijednim, onda naš ahlak pada na dno. Tada „sistem“ ne proizvodi lijep ahlak, već ga uništava.
Malo je toga što u tolikoj mjeri kvari naš um, misli i ahlak, kao što je to riječ „sistem“. Zbog čega krivicu svaljujemo na sistem, kada u društvu priznate vrijednosti nisu poštenje i ljepota? Ko je sistem? Ma šta mi nazivali sistemom, i njega sačinjavaju ljudi poput nas. Oni koji upravljaju državom, firmom, udruženjem, kao i oni koji tamo rade, svi su ljudi. Prema tome, najveći sistem je čovjek. Sistem sam ja, sistem si ti, sistem smo mi. Ukoliko se pod sistemom misli na red u društvu, dakle na generalni poredak, onda smo i ti i ja dio njega. Ukoliko ono na šta se žalimo postoji i pri tebi i pri meni, pa na šta se onda žalimo? Ukoliko pak toga nema pri nama, zašto se onda ne trudimo da širimo istinu i dobro u svome okruženju?
Ukratko, stvar je u nama. Ukoliko mi svoj posao ne obavljamo kao ljudi, zašto okrivljujemo učitelja, majstora, birokratu ili zanatliju koji je poput nas? Ili smo mi možda savršeni, ili svaljujući krivicu na druge pokušavamo dokazati svoju ispravnost. A budući da nismo savršeni, problem je u nama. U svakom slučaju, svako od nas je dužan da se trudi da svaki posao, ibadet, stjecanje znanja, svakog trenutka i svakog dana obavlja sve potpunije. Međutim, put „svih nas“ počinje od jedinke, od nas lično. Mevlana, k.s., kazuje: „Ukoliko pri nekoj osobi vidiš neki nedostatak, znaj da taj nedostatak postoji i kod tebe. Jer, čovjek na drugome prepoznaje samo ono što i sām posjeduje.“
Spomenut ćemo još jednu sličnu uzrečicu koja liči na riječ „sistem“, a to je: „Svi tako rade.“ No, osobina vjernika nije to da bude predan društvu niti vremenu u kojem živi, već da bude predan Uzvišenom Hakku. To je ono što ga razlikuje od drugih. Vjerniku ne priliči da se poistovjećuje sa drugim ljudima govoreći: „Drugi to rade, šta ću.“ U protivnom, šta ostaje od našeg identiteta? Gdje ostaju naše vrijednosti, naša osjetljivost, naša čast? U čemu je naša razlika, gdje je iman koji sebi pripisujemo? Nakon što kažemo takvu rečenicu, da li je moguće da više govorimo o ahlaku, ispravnosti i dobroti?
Uzvišeni Gospodar će na Sudnjem danu ljude ispitivati pojedinačno. Svako će sam polagati svoj račun. Kako je moguće da osoba koja vjeruje u to, misli da će položiti račun prebacujući krivnju i probleme na drugog? Kako će čovjek vlastite greške prikriti tuđim nedostacima? Kako je moguće da vjernik obavlja namaz, a da je osoran i grub? Kako je moguće da posti, a da jede haram? Kako je moguće da je vezan za muršida, a da mu ne smeta neznanje? Da li će se sav taj nered riješiti ublehom koju zovemo „sistem“? Neće! Bez zahmeta, nema rahmeta. Bez truda, nema rezultata.
Trud i strpljenje
Ono što se nama događa u posljednja dva stoljeća jeste to da nedostatak truda proizvodi nestrpljenje. Mi želimo da se sve desi odmah, što prije i onako kako mi želimo. To nestrpljenje dovodi do toga da za sve probleme i tegobe krivimo druge. Naprimjer, neprestano ponavljamo da su Osmansko Carstvo uništili Jevreji, Englezi, masoni. Ali, zapitamo li se ikada kako je moguće da neko sruši državu u kojoj je sve kako treba, ili da sruši društvo i pojedinca koji su ispravani? Ne postavljamo to pitanje, jer, bolno je suočiti se sa samim sobom. A lahko je žaliti se i izgovarati klišeirane slogane.
Ukoliko se uspijemo suočiti sa samima sobom i uočiti naše nedostatke, onda trebamo pokazati požrtvovanost, trud, rad i hizmet kako bismo ih ispravili. Međutim, mi još uvijek nemamo ni odlučnu namjeru da krenemo u tom smjeru. Zbog toga nam se čini mnogo jednostavnijim da sa mjesta na kojima sjedimo govorimo: „Nama treba doći neko, pa da riješi te probleme.“ Nemamo nikakvog troška niti zahmeta. A budući da se svi u društvu žale poput nas i da sami po pitanju vlastitog nefsa ne čine ono što je potrebno kako bi se otklonilo ono na šta se žale, onda nas nema ko ni osuditi.
Pa dobro, gdje je rješenje? Rješenje je u čovjeku. U nama, u svakom pojedincu, jednom po jednom… Rješenje je u tome da svako od nas, svakoga dana na najbolji mogući način obavlja svoje dužnosti. Rješenje je najprije u tome da mi sami budemo ispravni.
Postoji izreka koju svi znamo i stalno ponavljamo: „Sve počinje od nas samih.“ To je istina, ali kako bi bilo kada bismo počeli raditi ono što nam ta izreka poručuje, umjesto da je uprazno izgovaramo? Kako bi bilo kada bismo najprije mi lično bili ispravni i predani na Allahovom, dž.š., putu; kada bismo tome pozvali i svoga supružnika, svoju djecu, roditelje, braću i sestre, rodbinu, komšije i radne kolege…?
Međutim, ne možemo to raditi napadajući i tjerajući ljude, koristeći riječi poput štapa, nego to trebamo činiti onako kako nas je podučio Allahov Poslanik, s.a.v.s., – ljepotom. Nakon što čovjek počne da se popravlja, da svoje poslove radi na ljepši način, da bude ljubazniji, svjesniji i karakterniji, onda će i ljudi oko njega poželjeti da budu dobri, ispravni i čvrsti. Samo na taj način se može popraviti društvo.
Strpljenje i trud su sestre blizanke. Niko od nas ne treba požurivati rezultate. No, biti strpljiv ne znači sjesti i čekati. Strpljenje nije pasivnost, već snaga koja čovjeka stalno podstiče na trud. A svakako, ono što čovjeka približava Uzvišenom Gospodaru jesu strpljenje i trud. Lijep nijet i lijep trud. Ostalo je odredba Uzvišenog Gospodara, Njegova dobrota i plemenitost. On je Taj Koji daje rezultat svakog posla.
