Nakšibendije i namaz
Velikani nakšibendijskog tarikata su oduvijek bili uzor u slijeđenju časnog Šerijata, a posebno su oduševljavali svojim odnosom prema namazu. Teškoće na koje su nailazili, pa ni bolesti, nisu nimalo umanjili njihovu predanost tom uzvišenom ibadetu. Do posljednjeg trenutka života, nisu napuštali niti zanemarivali čak ni nafila-ibadete. U poznatom djelu Mektubat, Imam Rabbani, k.s., kazuje:
„Nakon imana tj. vjerovanja u Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., namaz je najveći ibadet. Ljepota namaza je sadržana u njegovoj suštini, kao što je slučaj i sa imanom.
Svaki vjernik se treba lijepo pripremiti za namaz, što znači, treba uzeti abdest bez nedostataka, onako kako je opisano u knjigama fikha. Zatim, namaz treba klanjati skrušeno, upotpunjavajući sve namaske ruknove i adabe. Kiraet, ruku, podizanje sa rukua, sedždu, podizanje sa sedžde i druge ruknove treba obaviti na najljepši način. I pri tome, ne smije zapostaviti srčanu prisutnost i smirenost.
Po pitanju namaza rob ne smije pokazivati lijenost. Uvijek treba klanjati u prvom vremenu namaskog vakta. Dobar rob je onaj koji zapovijed svoga gospodara ispunjava odmah, bez odgađanja. Odgađanje izvršenja naređenog, odraz je nepokornosti i edebsuzluka.
Svaki vjernik uvijek treba imati pri ruci ilmihal. Kada se suočimo sa pitanjem koje ne poznajemo, propis trebamo učiti iz ilmihala, i primijeniti ga onako kako fikh nalaže.
Nije ispravno zapostavljati ilmihal zbog čitanja knjiga čiji je sadržaj nepotreban i beskoristan. Učenje znanja potrebnog za prakticiranje vjere ima prvostepenu važnost, ne treba trošiti vrijeme na druge, bespotrebne, stvari.
Tehedžud namaz je također jedan od važnih principa ovog tarikata. Stoga se trebamo truditi da ga redovno obavljamo, i da taj sunnet ne izostavljamo bez valjanog razloga. Ukoliko na početku budemo imali poteškoće sa ustajanjem noću, trebamo zatražiti pomoć od bližnjih i zamoliti ih da nas probude. Tako možemo činiti sve dok se ne naviknemo. Poslije ćemo bez problema i teškoća moći obavljati taj ibadet. Onaj ko želi da ustane u posljednjoj trećini noći, treba leći rano, odmah nakon što klanja jaciju namaz.
Putnik Hakku veliki dio vremena treba provoditi u istigfaru, tevbi i dovi. Treba se kajati za počinjene grijehe, i truditi se da u svome srcu oživi strah od ahiretske kazne. Treba stalno nadzirati svoje srce, te svakodnevno tražiti oprost od Uzvišenog Allaha i kajati se. U časnom hadisu stoji:
„Blago li se onom u čijoj se knjizi djela nađe mnogo istigfara!“ (Ibn Madže, Edeb, 57)
Ako je osoba u mogućnosti, lijepo je da klanja i duha namaz. To je djelo koje ima iznimno veliku vrijednost. Ako ne može više, onda barem dva rekata. To je namaz koji može da ima, najmanje dva rekata, a najviše dvanaest. Koliko se više rekata upotpuni, toliko je bolje i vrjednije.
Pored navedenog, posebno se trebamo truditi da poslije svakog namaza učimo Ajetu ‘l-kursiju. Jer, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ko poslije svakog namaza prouči Ajetu ‘l-kursiju, njega samo smrt dijeli od Dženneta.“ (Nesai, es-Sunenu ‘l-kubra, br. 9928)
Nakon Ajetu ‘l-kursije treba proučiti tespih od po 33 puta subhanallah, elhamdulillah, i Allahu ekber, a potom jedanput izgovoriti „La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh lehu ‘l mulku ve lehu ‘l hamdu ve huve ala kulli šejin kadir“.
Ružan i lijep dunjaluk
Velikan nakšibendijskog tarikata i jedan od alima koji su obilježili 19. stoljeće, Abdurrahman Tahi, k.s., iako je pred smrt bio teško bolestan, nikada nije propustio nijedan sunnet-namaz, niti je kada izostavio rabitu i zikr. Tako je vlastitim primjerom pokazao da ovaj svijet treba iskoristiti za stjecanje ahiretske opskrbe. U pismu koje je uputio hadži Jusufu efendiji iz Bitlisa, ovako je kazao:
Neka vas ne zavaraju ljubav prema dunjaluku i dunjalučke želje. Nemojte željeti dunjaluk, jer on je prolazan, varljiv i pokuđen. Oni koji žude za dunjalučkim užicima – koji čovjeka odvraćaju od Allaha, dž.š., – su kao psi. Njihov kraj je propast. Dunjaluk je otrov, prekriven šećerom. O varljivosti i štetnosti dunjaluka, obavijestili su nas svi poslanici, a.s.
Dunjaluk je ono što čovjeka odvraća od Gospodara. Gavsi Hizani, k.s., kaže: „Dunjaluk je lijep koliko i ružan“, što znači, loš je zbog toga što je u stanju da obmane čovjeka. Jer, Plemeniti Gospodar u ajetu kaže: „Znajte da život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! (…)“ (Hadid, 20)
Međutim, gledano sa drugog aspekta, dunjaluk je lijep, jer je sredstvo postizanja hidajeta (uputa). Uzvišeni Allah kaže: „(…) A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo (shodno onome kako je ko živio na dunjaluku).“ (Hadid, 20)
U drugom ajetu Gospodar svjetova kaže: „Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili – džennetske bašče će prebivalište biti.“ (Kehf, 107) Stoga, obzirom da je dunjaluk ahiretska njiva, kako onda možemo reći da je loš? To je mjesto na kojem se stječe opskrba za Ahiret. Na njemu su božanski muhabet i džezba.
Ono što trebaju učiniti sljedbenici ove velike kapije jeste da se oslobode lijenosti, isprave svoje nijete, oslobode se dunjalučkih ispraznih nadanja, i uđu u redove hizmećara ovog puta. Trebaju čvrsto prigrliti Allahove, dž.š., propise, i napojiti se sa vrela Njegovog vječnog muhabeta, prije nego srca posegnu za onim što će ih odvesti u zabludu.
