„Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“ (Zumer, 53)
Beznađe je jedna o najvećih nesreća koje mogu zadesiti čovjeka. Uzvišeni Allah je čovjeku dao vremena do posljednjeg trenutka. Čak i da Mu se rob vrati u posljednjim trenucima života, primit će njegovu tevbu.
U citiranom ajetu Uzvišeni Stvoritelj govori o Svojoj veličini, i milosti prema vjernicima. Poručuje ljudima da se okrenu Gospodaru, dok još imaju priliku, da srede svoj život, jer kajanje na Ahiretu neće donijeti korist.
Allah, dž.š., zapravo govori: „Reci, Poslaniče časni, Uzvišeni Allah vam šalje radosnu vijest i kaže: ‘O robovi Moji koji ste prešli granice u griješenju i sebi nanijeli štetu, ne gubite nadu u Allahovu milost, ne gubite nadu da će vam oprostiti. Ne govorite: ‘Naši grijesi su neoprostivi, Allah nam neće oprostiti.'“ Plemeniti Gospodar, će doista oprostiti. Nije ispravno niti lijepo gubiti nadu u Allahovu, dž.š., milost, jer ona je beskrajna. Allah, dž.š., će oprostiti, bitno je samo da Mu se čovjek okrene tevbom i istigfarom, da pribjegne Njegovom imenu es-Settar (Onaj Koji pokriva grijehe), a On će zasigurno oprostiti sve grijehe osim širka. (Omer Nasuhi Bilmen, Kur'an-i Kerimin Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri; Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-bejan; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid; Ebu ‘l-Lejs es-Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur'an; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur'an Dili)
Još je rečeno: Tražite utočište u Allahovom beskrajnom rahmetu, ali dok tražite utočište imajte na umu da ajet „Allah će oprostiti sve grijehe“, ne znači da će oprostiti svim ljudima i sve grijehe. Oprostit će robovima kojima želi.
Kada će oprostiti?
Opraštanje grijeha može biti prije ili poslije kazne. Allah, dž.š., će, shodno Svojoj volji, nekome oprostiti nakon što ga kazni za učinjene grijehe, a nekome će oprostiti bez kazne.
To je Allahova, dž.š., presuda, koja nije u suprotnosti sa naredbom činjenja tevbe i naredbom ihlasa u djelima, niti je kontradiktorna prijetnji kaznom. Uzvišeni Allah male i velike grijehe robova oprašta nakon što učine tevbu, a kome želi, oprostiće i bez tevbe. Ibn Arafe, rah., prenosi:
„Stanje onoga ko čini grijehe a ne učini tevbu, je neizvjesno. Allah, dž.š., ako želi, oprostit će mu, a ako želi, kaznit će ga. U njegovom slučaju, veća je bojazan da će iskusiti kaznu, nego nada da će mu biti oprošteno.“
U sljedećem ajetu Allah, dž.š., kazuje:
„I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.“ (Zumer, 54)
Navedenim ajetom naređuju se tevba i ihlas, i u njemu je prijetnja za one koji se ogluše o tu naredbu. Kada je riječ o širku, to je grijeh koji može biti oprošten samo nakon tevbe i potpunog napuštanja istog. Jer, kako stoji u ajetu: „Allah neće oprostiti da Mu se drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće.“ (Nisa’, 54)
Israf i nada
U ajetu je upotrijebljen termin „israf“, čije je značenje u narodu uglavnom ograničeno na prekomjerno trošenje materijalnog dobra. Međutim, israf označava prelaženje granica po bilo kojem pitanju, i ukoliko se koristi sa postpozicijom „ala“ označava prijestup. Shodno tome, značenje ajeta je:
„O vi koji ste čineći velike grijehe prekoračili mjeru i sebi nanijeli štetu…“
U nastavku ajeta posebno je važno pravilno razumjeti pojam „nade“. To što Allah, dž.š., unatoč tolikim grijesima Svojih robova, kaže „ne gubite nadu u Allahovu milost“, nikako nema za cilj prikazivanje grijeha malim i nevažnim, nego su te riječi podstrek i najvećim griješnicima da što prije učine tevbu i okrenu se Uzvišenom Gospodaru.
Uzvišeni Allah spomenutim ajetom poziva griješnike – one koji su sebi nepravdu učinili – da se pouzdaju u Njegov oprost. Jer, On je uistinu mnogo milostiv prema vjernicima. A dokaz tome su i ajeti koji slijede u nastavku sure. (Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Ebu ‘l-Lejs es-Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur'an Bahru ‘l-medid; Hak Dini Kur'an Dili; Hulasatu ‘l-bejan)
Povod objave
Kao povod objave, od Ibn Omera, r.a., se prenosi sljedeća predaja:
„Mi smo govorili da nema tevbe za one koji su prihvatili islam i postali muslimani, a zatim, nakon mučenja ponovo napustili vjeru. Tada je Resulullah, s.a.v.s., došao u Medinu i objavljen je ajet: ‘Reci robovima Mojim, koji su se prema sebi ogriješili (…)'“ (Dželaluddin es-Sujuti, Esbabu ‘n-nuzul)
U drugoj predaji stoji da je Vahši, r.a., poslao pismo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u kojem ga je pitao da li za njega ima tevbe. U pismu je naveo i ajet zbog kojeg je izgubio nadu u oprost;
„(…) I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče, – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati.“ (Furkan, 68-69)
Tada je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., objavljen ajet: „Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti (…)“ (Furkan, 70)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je kao odgovor napisao i poslao taj ajet. Vahši, r.a., mu se tada ponovo obrati riječima:
„A šta ako ne budem živio toliko dugo da činim dobra djela?“
Tada je objavljen ajet:
„Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga.“ (Nisa’, 116)
Kada je Vahši, r.a., pročitao ajet, ponovo se zabrinuo, pa je napisao:
„Bojim se da ja nisam od onih kojima Allah želi oprostiti.“ Potom je objavljen ajet: „Reci robovima Mojim koji su se prema sebi ogriješili, neka ne gube nadu u Allahovu milost (…)“ (Zumer, 53)
Tek nakon tog ajeta Vahši, r.a., je došao kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., i primio islam.
Koliko god da su spomenuti ajeti objavljeni kao odgovor Vahšiju, r.a., ili bilo kome drugom, oni se ne odnose samo na njega. Iako su povod objave bili pojedinci, propis je opći. Obuhvata sve one koji prelazeći granice sebi nanesu štetu. (Bahru ‘l-medid; Ruhu ‘l-bejan)
U djelu „El-Vasit“, kao sažetak predaja navedenih kao povod spomenutog ajeta stoji: Prema mišljenju svih mufessira, ajet je prvenstveno upućen svima onima koji su željeli da postanu muslimani ali su strahovali da im neće biti oprošteni veliki grijesi poput širka, ubistva, bluda, neprijateljstva prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i sl., koje su činili prije primanja islama. Iako se ajet prevashodno tiče nevjernika koji žele primiti islam, nema sumnje da obuhvata i griješnike muslimane pozivajući ih na tevbu.
Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vezi sa tim ajetom rekao: „Da mi je dat cijeli dunjaluk i sve što je na njemu, ne bih se obradovao kao što sam se obradovao tom ajetu.“ (Ahmed, Musned, 5/275; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 7137)
Prenosi se da je hazreti Ali, r.a., rekao: „To je ajet od kojeg nema većeg (u smislu radosne vijesti i po značenju).“ (Ibn Džerir, Džamiu ‘l-bejan 20/228; Sujuti, ed-Durru ‘l-mensur 7/237)
„Ne gubite nadu u Allahovu milost“
Uzvišeni Gospodar je Svojim robovima rekao: „Ne gubite nadu u Allahovu milost“, i time im zabranio beznađe. Shodno tome, nada i očekivanje Njegove pomoći i milosti gotovo da su zapovijed. A to što Uzvišeni Gospodar naređuje nadu i pouzdavanje u Njegovu plemenitost, zasigurno je znak da će i postupiti shodno tome.
Uzvišeni Allah ajet započinje riječima: „O robovi Moji!“ i nastavlja „ne gubite nadu u Allahovu milost“, a logično bi bilo da se ajet nastavi konstrukcijom „ne gubite nadu u Moju milost. Plemeniti Gospodar kaže „Allahovu milost“, jer Allah je Njegovo najveće i najuzvišenije ime, i vezivanje milosti uz ime Allah ukazuje na najveću milost i dobrotu.
Nijedan grijeh ne smije biti uzrokom gubljenja lijepog mišljenja o Allahu, dž.š. Rob nijedan grijeh ne smije vidjeti većim od milosti Uzvišenog Gospodara. Ko gleda u Allahovu veličinu, u njegovim očima sve drugo postaje malo. Allahova milost obuhvata sve, i malo i veliko.
Gubljenje nade u Allahovu, dž.š., milost je prekidanje veze sa Uzvišenim Allahom i pokazatelj da se rob potpuno odvojio i udaljio od svoga fitreta (iskonska priroda). Jer, sve dok u srcu roba postoji i trun njegovog iskonskog nura – nura tevhida, Allahov rahmet mu pristiže prije kazne.
Čak i kada rob pređe granice u nepokornosti i griješenju, zahvaljujući tom nuru, on se i dalje nada Allahovoj, dž.š., milosti. A beznađe pokazuje da je osoba potpuno udaljena i da je nur u njenom srcu potpuno ugašen. Allah, dž.š., će oprostiti sve grijehe, ali pod uslovom da se u srcu nalazi nur tevhida.
Beznađe je jedna o najvećih nesreća koje mogu zadesiti čovjeka. Uzvišeni Allah je čovjeku dao vremena do posljednjeg trenutka. Čak i da Mu se rob vrati u posljednjim trenucima života, primit će njegovu tevbu.
Imam Kušejri, rah., navodi sljedeće značenje spomenutog ajeta: „O robe moj! Ako si prekoračio granice, na svoju štetu si prekoračio! Ne gubi nadu u Allahovu milost; čak i ako si prestao da dolaziš na Moja vrata, barem srce ne okreći od Mene.“ (Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ‘l-išarat)
„Allah će oprostiti sve grijehe“
Da je Uzvišeni Gospodar rekao „Allah će oprostiti grijehe“, to bi bilo dovoljno. Međutim, On Uzvišeni je značenje dodatno pojačao riječju „džemi'an“, naglašavajući da su obuhvaćeni svi grijesi, što stavlja akcenat na veličinu Njegove milosti.
U spomenutom ajetu Plemeniti Gospodar obećava da će oprostiti sve grijehe, i male i velike, makar ih bilo koliko morske pjene ili zvijezda na nebu. Međutim, iako je značenje opće, među učenjacima postoji konsenzus o tome da ajet ne obuhvata širk. Osim toga, nedvojbeno je da oprost griješnicima ovisi o Allahovoj, dž.š., volji.
U nastavku ajeta, Uzvišeni Allah pojašnjava razlog oprosta i kaže: „(Jedino) On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“ U ajetu su spomenuta Allahova imena koja su ujedno i Njegova svojstva. Ime el-Gafur – Onaj Koji mnogo prašta, ukazuje na to da će izbrisati grijehe kojima je rob zaslužio kaznu, dok ime er-Rahim – Milostivi, aludira na to da će iz Svoje neizmjerne milosti robu dati nagradu.
U ajetu je sadržano i značenje „Samo je On Gafur, samo je On Rahman“, a to govori da je Uzvišeni Allah posjednik beskrajne, bezgranične, milosti i dobrote.
Riječi „'af“ i „magfiret“ nemaju isto značenje. Riječ „'af“ znači „brisanje“ grijeha, na koje ukazuje ajet: „Uistinu dobra djela brišu loša.“ (Hud, 114) A riječ „magfiret“ ukazuje na pretvaranje grijeha u dobra djela, spomenuto ajetom: „Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti.“ (Furkan, 70)
Također, „'af“ je oprost koji ne podrazumijeva nužno i pokrivanje grijeha. Moguće je da grijesi budu otkriveni drugima. Međutim, Uzvišeni Allah Svojim magfiretom pretvara grijehe u dobra djela i istovremeno ih sakriva od drugih ljudi. Dakle, kada vjernik svojom dovom traži ‘af i magfiret, on traži brisanje i pokrivanje grijeha. Uzvišeni Allah je u časnom ajetu Sebe spomenuo imenom Gafur – imenom koje znači magfiret u neopisivo velikoj mjeri. (Fahruddin er-Razi, Tefsir-i kebir; Letaifu ‘l-išarat; Hulasatu ‘l-bejan; Ruhu ‘l-bejan)
Gospodaru naš! Ti si nam obznanio da ne smijemo gubiti nadu, i rekao: „Očekujte od Mene dobro i pomoć, ne gubite nadu u Moju milost“. Zbog toga se nadamo Tvojoj milosti. Iako su naši grijesi veliki, velika je i naša nada, Ti nam oprosti. Podari nam ono čemu se nadamo. I podari lijek našim bolesnim srcima. Amin! (Ruhu ‘l-bejan)
Uzvišeni Allah najbolje zna.
Časopis Semerkand, br. 116, Tefsir
