Mi danas ne nastojimo ličiti na učene, već im zavidimo. Ne nastojimo se okoristiti njima, već nastojimo onemogućiti njihovo djelovanje. Uzrok tome nije sistem na koji se toliko pozivamo, već nepridavanje vrijednosti učenima i znanju, smatrajući vrjednijim moć i posjednike moći.
Za obućarski zanat potrebno je znanje o obućarstvu, za borbu je potrebno znanje o vođenju borbe, za ekonomiju znanje o ekonomiji. Međutim, ma kojim zanimanjem se bavili i ma kojeg mešreba bili, osnovno znanje koje je dužan imati svako, od sedam do sedamdeset i sedam godina, jeste znanje o imanu.
Imam brata koji četrdeset godina živi u Parizu, a trenutno je kod nas u gostima. Sinoć je otišao van grada i vratio se u ponoć. Jutros sam ga upitao: „Brate, šta si sve vidio, ispričaj mi?“ Rekao mi je da je svratio u neki kafić. Čuo je razgovor mladića, koji su sjedili za stolom pored njegovog, kako hvale Zapad i iskazuju divljenje prema Parizu. Nije mogao izdržati, baš kao što ni ja nikada ne mogu da izdržim, okrenuo se mladićima i rekao:
„Sine moj, tamo uopšte nije onako kako vi pričate. Ovakve kafiće možete vidjeti samo u centru grada. Tamo nije tako sjajan život kako vi mislite.“ Jedan od mladića mu na to reče:
„Zar je to moguće? Odakle ti znaš, jesi li ikada bio tamo pa da možeš tako pričati?!“
Moj brat mu zatim reče:
„Sine moj, ja sam već četrdeset godina tamo. Zapad nije onakav kakvim ga smatrate.“ Pokušao im je objasniti istinu, ali nije ih uspio ubijediti.
Svakako nije ni moguće ubijediti ih, jer sva ta priča, hvalospjevi i divljenje, potječu od kompleksa manje vrijednosti, više nego li od neznanja.
Nakon što mi je brat to ispričao, rekoh mu:
„Nekada je bilo onih koji su uzvikivali ‘Komunisti u Moskvu!’, sada i mi našoj omladini trebamo uzvikivati ‘Zaljubljenici u Zapad, na Zapad!’ Neka odu i vide svojim očima, neka shvate šta je Zapad!“
Brat mi na to reče:
„Tako mi Allaha, brate moj, i da odu ne bi vidjeli.“
Kako su samo istinite njegove riječi! Čovjek doista ne vidi razumom niti očima, već srcem i nijetom.
Osoba koja je svjesna svog neznanja, odmah uči. Međutim, nemoguće je podučiti nečemu onoga ko nije svjestan svog neznanja. Pored toga, neznalica čak i ne iskazuje poštovanje prema onome ko posjeduje znanje. Bolno ali istinito, u našem društvu bitno je da je nešto zapadnjačko, a poštovanje prema nauci, znanju, vjeri, muslimanskoj zajednici, prema učenima, ma o kojem polju znanja se radilo, je vrlo malo. Čak ni oni koji neprestano spominju časni ajet Uzvišenog Gospodara koji glasi: „Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“, nemaju dovoljno poštovanja spram nabrojanog. Ukoliko se znanje ne smatra vrijednim, onda se ni učenjak ne smatra vrijednim. Zbog toga, u svakom domenu, na svakom mjestu i u svakakvim uslovima, neznalice uzimaju mikrofon u ruke, sjedaju za ćurs, dobivaju pravo govora i smatraju se pozvanim da govore. A davanje moći neznalici je nepravda prema učenom.
Neznalica pored alima
Čovjek se treba mnogo pribojavati toga da bude neznalica, jer u Časnom Kur'anu, u Sunnetu i u riječima velikana, to svojstvo je izričito pokuđeno. A prisno druženje i boravak među neznalicama je propast. Ja uvijek ponavljam, pored alima budi ponizan kao da si džahil (neznalica), a pored džahila ne budi nikako!
Poštovanje prema znanju i onome ko ga posjeduje, jeste temeljni edeb koji Uzvišeni Allah, Allahov Poslanik, s.a.v.s., alimi i arifi uvijek naređuju. Zbog toga što smo se udaljili od tog edeba, mi niti imamo znanja, niti ga uopšte nastojimo steći.
Naprimjer, čak i oni među nama koji stalno ponavljaju kako su Osmanlije iznimno vrijedni, u biti ih i ne poznaju toliko dobro. Stalno ponavljaju iste rečenice hvale, a kada ih upitamo zbog čega su toliko veliki i vrijedni, oni ne znaju odgovoriti. Daju površne odgovore kao što su „Imali su veliku teritoriju, veliko blago, velike dvorce, veliki broj stanovništva.“ Međutim, Osmanlije su toliko veliki i vrijedni jer su, od zanatstva do politike, od trgovine do nauke, u svakom polju života, u centar stavljali iman i robovanje Allahu, dž.š. Osmanlije su vrijedni jer su nam pokazali šta sve možemo postići robovanjem Allahu, dž.š.
Edeb pod svaku cijenu
Mnogo je lekcija i pouka koje možemo uzeti od Omsanskog Carstva, ali nama je pouka najviše potrebna u pogledu poštovanja prema znanju i učenima. Kako bih podsjetio na to, u svojim predavanjima i prezentacijama, uvijek pokazujem sliku koju vidite iznad teksta:
Na slici su dvije osobe. Na desnoj strani je sin sultana Abdulaziza, Mehmed Ševket Efendi, a naspram njega sjedi njegov učitelj, Fehmi Efendi. Fehmi Efendi ima saruk na glavi, džube, a u rukama Časni Kur'an. A Ševket Efendi, kao što vidite, sjedi na kraju stolice, povijene glave sa pogledom usmjerenim u pod. Njegov stav odražava veliki edeb, dok Fehmi Efendi stoji potpuno uspravljeno.
Nemojmo samo olako preći preko te slike. Razmislimo malo o njoj. Dakle, obojica poziraju, svjesni su da se slikaju. Međutim, obojica ostaju onakvi kakvi su u svakodnevnom životu. Mehmed Ševket Efendi koji je rano preselio, bio je potencijalni sultan. Dakle, neko ko posjeduje moć. Mogao je razmišljati na način: „Ja ću sutra možda biti sultan, halifa. Preda mnom je moj učitelj, svakako mu uvijek iskazujem poštovanje, ali sada me slikaju. Sutra kada postanem sultan, svi će pokazivati ovu sliku. Ukoliko narod vidi da ovako ponizno sjedim, smanjit će se njihovo poštovanje prema meni. Zato ću se malo uspraviti.“ Međutim, on uopšte nije tako razmišljao i zbog toga nije ni promijenio svoj način sjedenja prilikom fotografisanja.
A njegov učitelj, Fehmi Efendi, također je mogao razmišljati: „Sin našeg padišaha, Ševket Efendi, je moj učenik. Da, on od malena tako sa edebom sjedi preda mnom, ali taj čovjek će sutra možda postati sultan. A kada postane sultan, može se desiti da mu se ne svidi što ovako uspravno sjedim pred njim. Onda je bolje da malo promijenim svoj način sjedenja, da malo pognem glavu i povijem leđa.“
Međutim, ni on se ne prepušta takvim razmišljanjima i ne mijenja svoje držanje znajući da se fotografiše.
Eto ta slika je odraz Osmanlija. Ako bismo samo jednu pouku uzeli od Osmanlija, neka to bude pouka iz te slike.
Da, Osmansko Carstvo je bilo veliko carstvo, ali ta slika je odraz istinskog razloga njihove veličine. Zamislite, ta slika ne pripada najstabilnijem, najslobodnijem periodu Osmanskog Carstva, već vremenu kada se društvo pokvarilo i kada se država rušila, vremenu sultana Abdulaziza. Čak u tom vremenu, prvi prinčevi su podučavani poštovanju spram učenih, a ne spram moći. Oni nikada nisu popuštali u tom principu.
Osmanlije su vrlo dobro znali da ih jakim čini poštovanje prema učenim, jer poštovanje prema učenome je poštovanje prema znanju. A kada se znanju ukazuje poštovanje, onda se ono širi i raste. Kada se znanje širi, raste kvalitet ličnosti pojedinaca i samog društva. Uz znanje postaje kvalitetniji svaki posao koji čovjek obavlja, svako zanimanje, borba ratnika, rad radnika, trgovina trgovca. Shodno tome, širi se lijep ahlak, učtivost i edeb. U tom svjetlu, prenosi se sljedeći događaj:
U Drugom svjetskom ratu poražena je Njemačka. Amerikanci su okupirali tu zemlju, oblast po oblast. Tako je jedna američka jedinica ušla u jednu njemačku kasabu. Načelnik kasabe donese ključ zgrade općine i predade ga oficiru američke vojske, ali pri tome ga zamoli sljedeće:
„Molim vas, nemojte danas zatvarati škole.“
Da, čak i u trenucima kada je njegova zemlja bila pod opsadom, tom Njemcu je na pameti bila škola, učenici i učitelji. Ukoliko se pitate kako je Njemačka nakon što je 1945. godine bila sravnjena sa zemljom, za samo petnaest godina ponovo stala na noge, odgovor je upravo u tom događaju. Uzmimo pouku i iz toga. Znanje, obrazovanje i odgoj su srce jednog društva. Ukoliko to srce ne radi, onda ne rade ni mozak, ni bubrezi ni želudac…
I znanje i mudrost
Nažalost, već dva stoljeća mi smo daleko od te svijesti. Mi ne nastojimo ličiti na učene, već im zavidimo. Ne nastojimo se okoristiti njima, već nastojimo onemogućiti njihovo djelovanje. Uzrok tome nije sistem na koji se toliko pozivamo, već nepridavanje vrijednosti učenima i znanju, smatrajući vrjednijim moć i posjednike moći.
Naravno, ovdje je vrlo bitno da izraze „znanje“ i „učenost“ koristimo ispravno, jer znanje vjernika je sasvim posebno. U islamu posjedovanje znanja nije samo po sebi vrijedno, već je istovremeno potrebna i njegova primjena u životu. Dakle, bez djela i mudrosti, znanje samo po sebi nema veliku vrijednost. Osmanlije nisu ukazivali poštovanje onima koji su imali mnogo znanja a malo edeba. Takve su smatrali izdajnicima znanja.
Potrebno je poznavati ispravnu primjenu, uslove i detalje svakog posla. Za obućarski zanat potrebno je znanje o obućarstvu, za borbu je potrebno znanje o vođenju borbe, za ekonomiju znanje o ekonomiji. Međutim, ma kojim zanimanjem se bavili i ma kojeg mešreba bili, osnovno znanje koje je dužan imati svako, od sedam do sedamdeset i sedam godina, jeste znanje o imanu. A to je dakle, akaidsko znanje, odnosno način vjerovanja.
U islamu je znanje sastavni dio ahlaka. Znanje je blagodat koja povećava i uljepšava čovjekov ahlak. Današnja forma znanja u okviru koje se svi ostali omalovažavaju i vrijeđaju, ni u kojem slučaju nije prihvatljiva. Što više čovjek poznaje Allaha, dž.š., to njegov edeb prema Njemu Uzvišenom raste. Tada se mijenja njegov odnos prema svim stvorenjima, prema ljudima, životinjama, i svemu živom i neživom. On postaje ispravniji i bolji čovjek. To važi za svakoga, od učenjaka do upravitelja, od umjetnika do obućara.
Učen čovjek je skroman. Drveće koje je povijeno prema zemlji je drveće koje je puno plodova. A drveće koje se vinulo visoko u nebesa je drveće bez plodova.
Poštovanje prema znanju i učenima je poštovanje prema Allahu, dž.š. Kapija znanja otvara se jedino uz edeb. A Allahovi, dž.š., voljeni robovi su oni koji imaju edeb. Stoga, budimo i mi takvi.
Časopis Semerkand, br. 115, Kolumna
