Uzvišeni Gospodar u našoj presvijetloj knjizi, Časnom Kur’anu, kaže:
“I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’- oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.’ Ili da ne reknete: ‘Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?’ I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi.” (A’raf, 172-174)
Mufessiri navedeni ajet tumače na sljedeći način: “Nakon što je stvorio Adema, a.s., i spustio ga iz Dženneta na dunjaluk, Uzvišeni Allah je iz njegove kičme stvorio ruhove njegovih potomaka koji će sve do Kijametskog dana, stoljeće za stoljećem, dolaziti na svijet. Te ruhove je upitao: ‘Zar ja nisam vaš Gospodar?’ A oni su svi potvrdili: ‘Da, Ti si naš Gospodar; mi svjedočimo.’ To se desilo jer su tada svi ruhovi bili u stanju prvobitne čistoće, svjesni Istine. Međutim, kada su se ruhovi sjedinili sa kalupima tijela, zaboravili su na svoje obećanje (Čovjek je zaboravno biće, ne sjeća se ni prvih koraka, prvih riječi, prvih godina života). Nakon toga, Allah, dž.š., je slao vjerovjesnike, a.s., kako bi ljude podsjetili na dato obećanje. Oni koji su posvjedočili vjerovjesnike, a.s., oni su spašeni, a oni koji su ih zanijekali, oni su upropašteni.” (Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-Medid) Uzvišeni Allah je dao da u svijetu ruhova potvrdimo Njegov Uzvišeni Zat i učinio nas je svjedocima. Budući da je u našu suštinu utkana ta potvrda i svjedočenje, Uzvišeni Allah nam na ovome svijetu naređuje robovanje i izvršavanje Njegovih naredbi kako bismo potvrdili izrečene riječi. Čovjek na ovome svijetu ili se prisjeća i potvrđuje svoje svjedočenje, ili ga odbija i negira. Oni koji ga potvrđuju pokazali su vjernost, a oni koji ga poriču, otrgnuli su se od svoje suštine i prirode te postupaju nezahvalno. Sve predaje i kazivanja iz naše presvijetle knjige, Časnog Kur’ana, jesu poučne predaje o onima koji su potvrdili svjedočenje i živjeli u skladu s njime, ili su predaje o onima koji su ga zanijekali. Suština dunjalučkog života svih prethodnih i budućih generacija ogleda se u tome da li će se prisjetiti tog prvobitnog svjedočenja i potvrditi ga, ili će ga zanijekati.
Uzvišeni Allah naređuje nam da se uvijek sjećamo Njega Uzvišenog i da Ga uvijek spominjemo. A ključ imana, kelime-i šehadet, je podsjećanje na vlastiti hakikat i potvrda vjernosti tom hakikatu, sve dok je čovjek živ. Jasna crta koja odvaja vjernika od nevjernika jeste potvrda veličanstvene rečenice: “Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed, s.a.v.s., je Njegov rob i poslanik.” Nakon toga, sva svjedočenja vezana za vjerovanje i svi ibadeti jesu dokaz i potvrda prisjećanja prvobitnog svjedočenja.
Alimi kažu da je svjedočenje ruhova početak, tada je započeo ispit, a svjedočenje na ovom materijalnom svijetu, dakle naše robovanje, odražava ishod. Obzirom da je tako, naše vjerovanje na ovom svijetu, naši ibadeti, djela, dove, zikrovi i zahvala Allahu, dž.š., jesu različite manifestacije tog prvobitnog svjedočenja i njegovo potvrđivanje. Prema tome, naši namazi, post, hadždž, zekat i svi ostali ibadeti smatraju se nastavkom svjedočenja. Ono što naša uzvišena vjera, islam, traži od nas jeste da se odazovemo svemu lijepome i da prođemo dunjalučki ispit potvrđujući i svjedočeći. Pored činjenja ibadeta, i izbjegavanje harama, također predstavlja povijanje glave pred naredbama Uzvišenog Allaha i slijeđenje samo Njegova puta. Uzvišeni Gospodar u našoj presvijetloj Knjizi kaže:
“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!” (Ra’d, 28)
Smiraj dolazi onda kada čovjek pronađe svoje mjesto. Smiraj u srcu uslovljen je spominjanjem Allaha, dž.š. Smiraj ovisi i o tome da li će čovjek uspjeti ostati dosljedan po stvaranju utkanim principima, a to su šehadet i potvrda u svijetu ruhova. Mufessiri su rekli da ugovor iz svijeta ruhova ukazuje na ugovor i prisegu na ovome svijetu. Prisega prilikom koje ljudi na ovome svijetu daju riječ da će biti odani Hakku i hakikatu ustvari je povratak prvobitno datoj riječi, i u neku ruku, obnova tog potvrđivanja. Radi toga će biti rečeno: “Mi smo s tobom sklopili ugovor u svijetu duša, a poslali smo i vjerovjesnike, kako bi taj ugovor obnovio u dunjalučkom životu.” Zbog toga Uzvišeni Gospodar kaže: “Mi smo to učinili kako ne biste mogli reći da niste znali za to.” Još jedna mudrost navedenog ajeta koji ukazuje na prvi ugovor u svijetu ruhova jeste i to što iz njega možemo nazrijeti veličinu vrijednosti posrednika u podsjećanju ljudi na datu riječ. A čovjek je sklon zaboravu i nemaru, pogotovo kada se osami. Ukoliko ga neko podsjeti na njegov hakikat, onda će pronaći način da spozna Pravi put. Razmislimo samo o istinama koje nam potvrđuje sura Fatiha, koju učimo na svakom rekatu namaza:
“Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg, Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!”
Postoji čvrst stav o tome da se ajet “Na Put onih kojima si milost Svoju darovao” odnosi na vjerovjesnike, siddike i šehide, što znači da slijeđenje njihovog puta znači postizanje blagodati. Da nas Uzvišeni Gospodar učini od onih koji su vjerni obećanju datom u svijetu ruhova, i od robova koji idu putem onih kojima je On milost Svoju darovao.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
Časopis Semerkand, br. 109, Uvodna riječ
