Iako se naizgled čini da su vjerovjesnici, a.s., i evlije potpuno jednaki običnim ljudima, među njima postoji velika razlika, a ona se ogleda u duhovnoj dimenziji. Vjerovjesnici, a.s., i evlije su ukrašeni božanskim nurom, a ostali su zaprljani dunjalučkom tamom. Većina ljudi ugušila se u blatu zablude i poricanja upravo iz razloga što su vjerovjesnike, a.s., i njihove istinske nasljednike, evlije, smatrali običnim ljudi poput njih samih.
Vrijeme u kojem živimo je vrijeme površnosti, vrijeme u kojem materija kao nikad prije nadvladava duhovnost, vrijeme kada su sve želje usmjerena ka vanjskom izgledu i kada su ahlak i čovjekov duhovni svijet nepoznanice. Mi živimo u ahir-i zamanu – posljednjem vremenu. Da, od Adema, a.s., pa sve do danas, ljudski rod je uvijek zapadao u kandže tih bolesti, ali ne u tolikoj mjeri kao u ovom posljednjem vremenu. Mogućnost pronicanja iza površine, pronicanja u unutrašnji svijet postiže se jedino uz odgoj nefsa. A u ahir-i zamanu, prepreke u procesu odgoja nefsa brojnije su nego ikada prije.
Stanje mu'mina na koje Allahov Poslanik, s.a.v.s., u časnom hadisu ukazuje odnosi se upravo na pronicanje u ono što je iza površine, u dubinsko značenje: „Čuvajte se firaseta (pronicljivost) mu'mina jer on gleda Allahovim nurom.“ ( Tirmizi, br. 3419) Prema mišljenju komentatora hadisa feraset mu'mina odnosi se ili na manifestaciju Allahovog, dž.š., nura na srca evlija i njihovo pronicanje u unutrašnja stanja ljudi, ili na one koji se trude da steknu ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji su zauzeti odgojem svoga nefsa, pa kroz svoje iskustvo uspijevaju doprijeti do unutrašnjeg svijeta ljudi. U oba slučaja, akcenat nije na vanjštini već na nutrini i suštini.
Papagaj i derviš
Kao primjer onima koji se bave samo vanjštinom i zbog toga ne vide suštinu, Mevlana, k.s., u svojoj Mesneviji prenosi sljedeću hikaju:
„Jedan trgovac je imao zelenog papagaja, lijepog glasa i razvijene sposobnosti oponašanja. Kada trgovac ne bi bio u radnji, papagaj bi bio zadužen da je čuva i da ljudima ponavlja šale koje je napamet naučio, baš poput čovjeka.
Jednog dana, dok je trgovac bio u kući, u radnju iznenada uskoči mačka koja je ganjala miša. Papagaj iz velikog straha poče letati tamo-ovamo, te tako porazbija sve boce ružinog ulja. Kada se trgovac vratio i vidio u kakvom je stanju njegova radnja, mnogo se naljuti i udari papagaja u glavu. Papagaju od udarca otpade perje s glave.
Trgovac se kasnije pokaja za ono što je učinio, međutim ne ostade ni traga od njegovog prijašnjeg papagaja. Sada nije progovarao više nikako. Trgovac je sve činio kako bi njegov papagaj opet razdragano pričao, poklanjao je dervišima poklone i tražio od njih da čine dovu za njegovog papagaja, pokazivao je papagaju svakojake predmete ne bi li progovorio, međutim, šta god da je učinio, ptica nije progovarala.
Jednog dana, kada je trgovac već bio izgubio svaku nadu, ispred njegove radnje prođe derviš obrijane glave. Čim papagaj ugleda derviša, povika: ‘Zbog čega li si ti oćelavio, da nisi i ti prosuo ružino ulje?’ Kada su čuli kako papagaj poredi sebe sa dervišom, svi prisutni se počeše smijati…“
Sličnu poruku nose i stihovi poznatog divanskog pjesnika Fuzulîja:
„Ako naučiš papagaja da priča, njegove riječi nalikuju ljudskim, ali njegova suština nije ljudska.“
Dakle, koliko god da naučiš papagaja da govori poput čovjeka, on i dalje ne može postati čovjek. Na isti način, ljudi se usredotoče na vanjski izgled i tako čine pogrešne usporedbe zbog kojih bivaju osramoćeni pred svijetom.
Jedan od poznatih tumača Mesnevije iz 17. stoljeća, Sarı Abdullah Efendi, k.s., nakon što je prenio navedenu priču, na sljedeći način objašnjava stanje papagaja:
„Neuki imitatori koji ne znaju za istinska stanja evlija i za duhovne slasti koje doživljavaju, nakon što iz tesavvufskih knjiga nauče određene termine, stavljaju sebe na istu ravan sa muršid-i kjamilima pa govore o hakikatu i duhovnim tajnama. Međutim, kada počnu objašnjavati izrečeno, tada iz brige da nisu rekli nešto pogrešno, još više griješe. A kada ih po glavi udari Šerijat, pretvaraju se u osobe životinjskih svojstava i ispraznih riječi.“
Nakon same priče, Mevlana, k.s., nastavlja riječima: „Ne poredi sebe i svoja djela sa čistim i blistavim stanjima i djelima muršid-i kjamila.“
Zaista su riječi Mevlane, k.s., iznimno potrebno upozorenje, jer, iako možda nisu vidne jasne fizičke razlike između potpunog i manjkavog, oni se u duhovnom smislu u potpunosti razlikuju. Stoga, iako je vanjski prizor isti, u hakikatu je razlika. Naprimjer, kada bi slikar nacrtao lava potpuno isto kao da je pravi, taj lav bi jedino izgledom bio sličan pravom lavu, ničim drugim.
I oni su ljudi, i mi smo ljudi, ali…
Iako se naizgled čini da su vjerovjesnici, a.s., i evlije potpuno jednaki običnim ljudima, među njima postoji velika razlika, a ona se ogleda u duhovnoj dimenziji. Vjerovjesnici, a.s., i evlije su ukrašeni božanskim nurom, a ostali su zaprljani dunjalučkom tamom. Većina ljudi ugušila se u blatu zablude i poricanja upravo iz razloga što su vjerovjesnike, a.s., i njihove istinske nasljednike, evlije, smatrali običnim ljudi poput njih samih. Oni su svoju sljepoću jasno izrazili govoreći: „I oni su ljudi, i mi smo ljudi, i mi jedemo i spavamo, a i oni…“ Takvo stanje ljudi je spomenuto i u časnom ajetu: „Vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide.“
U djelu Feriduddina Atara, k.s., pod nazivom Tezkiretu ‘l-Evlija, sljedeći događaj koji prenosi Ebu ‘l Hasan Harakani, k.s., ukazuje na isto:
Kada je gaznevijski sultan Mahmud tražio od Harakanija, k.s., da mu kaže neku izreku Bajezida Bistamija, k.s., on je rekao sljedeće:
„Bjezid je rekao: ‘Ko god mene vidi, neće biti od nesretnika.'“
Sultan Mahmud na to reče:
„Dobro ali, zar je njegov stepen viši od stepena Allahova Poslanika, s.a.v.s? Mnogi munkiri poput Ebu Džehla i Ebu Leheba vidjeli su Allahova Poslanika, s.a.v.s., ali su uprkos tome postali nesretnici koji će biti bačeni u Džehennem.“ Na to Harakani, k.s., reče:
„Pazi na edeb! Allahova Poslanika, s.a.v.s., u hakikatu nije vidio niko drugi sem četvorice halifa i plemenitih ashaba, r.anhum. Drugi su ga vidjeli kao Abdullahovog jetima, kao ludaka, a to je isto kao da ga nisu ni vidjeli.“
Dakle, da su ga vidjeli kao Allahova Poslanika, s.a.v.s., zasigurno bi uzvjerovali i spasili bi se. Zbog toga, onaj ko Bajezida, k.s., vidi kao nasljednika Allahova Poslanika, s,a.v.s., i vodiča te slijedi njegov trag, preselit će na Vječni svijet u stanju da će Allahov Miljenik, s.a.v.s., biti zadovoljan njime.
Pčela i osa
Vjerovjesnici, a.s., i evlije, jednaki su drugim ljudima po ljudskim karakteristikama – i oni su jeli i pili, međutim u hakikatu, njihovo jedenje i pijenje rezultira drugačijim plodovima. Kako bi to objasnio, Mevlana, k.s., navodi sljedeći primjer:
Pčela i osa… Iako su oblikom jednake, te iako se hrane istim cvjetovima i plodovima, pčela pravi med, a osa samo isisava nektar. Isto tako, iako mošusni jelen i obični jelen fizički liče, hrane se na istim pašnjacima i piju istu vodu, jedan proizvodi mošus, a drugi ne.
Mušrici i nevjernici također jedu i piju, baš kao i vjerovjesnici, a.s., i evlije. Međutim, kod jednih se manifestuje škrtost i zavist, a kod drugih Rabbani-ašk i subhani-nur.
Sarı Abdullah Efendi, k.s., shodno časnom ajetu: „U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara njegova, a u neplodnom tek s mukom.“ (A'raf, 58), vjerovjesnike, a.s., i evlije poredi sa čistom i plodonosnom zemljom. Šta god u nju posadili izrast će obilni plodovi i pojavit će se božanska svojstva i muhabbet. A nevjernici i poricatelji su poput jalove i loše zemlje, oni su izvorište nefsanskih prohtjeva i zla. Iz takve zemlje nema koristi ni za koga.
Mevlana, k.s., skreće pažnju na to da izgled vara i da je potrebno proniknuti u suštinu, te kao primjer daje slatku i gorku vodu. Slatka i gorka voda izgledom su bistre, međutim njihovi okusi su potpuno različiti. Mevlana, k.s., upoređuje gorku vodu sa poricateljima, a slatku vodu sa evlijama. Jasno je da onaj ko nema čulo okusa, odnosno onaj ko se ne razumije u duhovna stanja, ne može razlikovati to dvoje.
Ukratko rečeno, onaj kome je hakikat stran i ko gleda samo u vanjštinu, taj ne posjeduje sposobnost razlikovanja ploda od ljuske i duhovnog od materijalnog. Isto tako, nije sposoban ni da razlikuje onoga koji je na Istini od onoga koji je u zabludi. Mnoštvo stvari koje formom nalikuju jedna drugoj, suštinski i hakikatski su različite i suprotne. Tu razliku mogu pojmiti samo posjednici duhovnih vrlina i halova, a ta odlika pripada mu'minima koji se trude na putu čišćenja nefsa.
Završimo tekst stihovima Nijazi Misrija, k.s.:
„O zahidu koji si se usredotočio na formu, ne zastaj na obliku i pojavi, dođi i pogledaj u dubine. Pogledaj kakva je vrijednost u hakikatu, kakva je vrijednost kod Uzvišenog Hakka.“
Časopis Semerkand, br. 111, Vjera i život
