Tarikat je praktični način primjene unutar tesavvufa, utrti put, skup metoda ili pravila (usul) kojima se stiže do Uzvišenog Allaha.
Tarikat je dakle, tesavvuf, sistemski primijenjen u praksu. Označava put tesavvufa koji vodi Uzvišenome Allahu; put koji se sastoji od stanovitih pravila i adaba, a čiji cilj je da murida, koji prihvati odgoj muršida, ukrasi lijepim ahlakom, i očisti ga od loših i pokuđenih svojstava.
Tarikat je duhovni, odgojni put koji odgaja ljude prema tačno utvrđenome mešrebu.
Cilj svih tarikata je duhovno upotpunjavanje ljudi, tj. da ljudi usvoje lijep ahlak, da se klone svega što je ružno i pokuđeno, očiste se od loših osobina, te da paze na prava Uzvišenog Allaha i prava Njegovih robova.
Tarikat je put koji vodi hakikatu, međutim, treba znati da ne postoji samo jedan tarikat.
Svi ispravni tarikati zasnovani su na Kur’anu i Sunnetu, i svaki od njih vodi hakikatu.
Nema sumnje da se ljudi razlikuju po svojoj prirodi, karakteru, razumu, i načinu percepcije.
Zbog toga svi tarikati kojima je cilj dospijevanje do Allahovog, dž.š., zadovoljstva, odgajaju ljude shodno njihovim mešrebima ili naravi.
TEMELJ TARIKATA
Biti sljedbenik tarikata znači živjeti prema pravilima Kur’ana i Sunneta, jer Kur’an i Sunnet zapravo predstavljaju temelj tesavvufa. Šejh Abdurrahman Tahi, k.s., je kazao sljedeće: “Tarikat je slijeđenje Šerijata, dakle, Kur’ana i Sunneta. Šta više, tarikat je zasnovan na pravilima Šerijata i predstavlja njegov temelj. Da Šerijat kojim slučajem ne počiva na posebnostima i ljepotama koje potencira tarikat, onda sura Hud ne bi osijedila Allahova Poslanika, s.a.v.s.; Uzvišeni Allah ga ne bi pohvalio govoreći da je on, s.a.v.s., na potpuno ispravnome putu (siratu ‘l-mustekimu); niti bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., prije smrti pitao svoje ashabe, r.anhum, “Jesam li dostavio?”, nego bi rekao “Dostavio sam.” U tome je išaret za nas, u pogledu naših obaveza. Cilj tarikata je, dakle, pridržavanje odredbi Kur’ana i Sunneta, u potpunosti.”
ŠIRENJE TARIKATA
Kao što je i poznato, za vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.anhum, nije postojao naziv za bilo kakav tarikat. No, tesavvuf se živio praktično, kroz ihsan. Vremenom su se počeli pojavljivati tarikati. Poznato je da su tarikati dobijali nazive po imenima šejhova koji su bili njihovi osnivači. Svaki ashab ponaosob je kjamil (potpuni) insan, kojeg je odgojio Allahov Poslanik, s.a.v.s. Svi oni su zvijezde vodilje, i svaki od njih je ljudima dostavljao islam i činio iršad shodno svojim metodama i mešrebu (karakteru i naravi). To je razlog zbog kojeg se uviđaju razlike u mišljenjima kod njih. Nakon toga su se, na polju ibadeta i mu’amelata, vremenom pojavile pravne škole kao što su hanefijska, šafijska, malikijska i hanbelijska pravna škola. A što se tiče akaida, pojavila su se dva priznata pravca: maturidijski i eš’arijski. Na polju ahlaka pojavili su se tarikati.
U svemu spomenutom ogledaju se Poslanikove, s.a.v.s., metode i način upućivanja ljudi, te liječenja duhovnih bolesti. Jer, je on, s.a.v.s., ljudima dostavljao i tumačio vjeru shodno nivoima njihovog razuma i razumijevanja. Uzvišeni Allah je, dakle, sve ljude stvorio različitima.
Kasnije su učenjaci utvrdili i zapisali izreke i postupke Allahova Poslanika, s.a.v.s., i na taj način su se pojavili mezhebi i tarikati, koji su nazivani prema učenjacima koji su se nalazili na njihovom čelu.
Naprimjer, hanefijski mezheb se veže za imama Ebu Hanifu; šafijski za imama Šafiju; malikijski za imama Malika; hanbelijiski za imama Ahmeda. Dva najvažnija akaidska mezheba, eš’arijski i maturidijski, nazive su dobili po imamu Eš’ariju i imamu Maturidiju, a na potpuno isti način nazive su dobili i tarikati.
Tako, kadirijski tarikat se veže za hazreti Sejjida Abdulkadira Gejlanija; jesevijski za hazreti Ahmeda Jesevija; nakšibendijski za Šah-i Nakšibenda, itd.
Mezhebi i tarikati nadopunjuju jedni druge, jer se nijedan od njih nije pojavio tvrdeći da samo on predstavlja islam. Svaki od njih dao je svoj doprinos islamu kao cjelini. No, svaki put kada su sljedbenici mezheba i tarikata bili nepotpuni i nedostatni, Uzvišeni Allah im nije povjeravao Svoju vjeru, Svoju Knjigu niti Svoga Poslanika, s.a.v.s. Takvi bi se vremenom izgubili i nestali.
Iz tog razloga se pojavio jedan sistem davanja ovlaštenja. U tesavvufu se taj sistem naziva silsila, a u mezhebima idžazet. Oni koji u svome idžazetu ili silsili nisu postupali shodno mjerilima Kur’ana i Sunneta, zaboravljeni su.
ŠTA ZNAČI MEŠREB?
Mešreb, s aspekta lingvistike, je pojam kojim se označava mjesto s kojeg se pije voda, ili način pijenja. Pod tim pojmom, u islamu se misli na sveukupnost različitih mišljenja, metoda, načina, sredstava čiji cilj je jedinstven: hizmet vjeri islamu.
Što se tiče tesavvufa, mešreb se u njemu definiše kao put ili metod koji je u skladu sa ćudi sufije, tj. način razumijevanja i odraz tesavvufa u životu sufije.
RAZLIČITI MEŠREBI
Mešrebi su različita poimanja određenih pojedinosti istoga hakikata. Razlog pojavljivanja velikog broja tarikata izvire iz činjenice da ljudi pripadaju različitim mešrebima, te da su posjednici različitih mentalnih i kognitivnih sposobnosti. Ljudski rod nije jednoobrazan, kao što je to slučaj sa ostalim stvorenjima.
Štaviše, čak i ostala stvorenja posjeduju različite načine ponašanja, shodno vrsti kojoj pripadaju.
Uzvišeni veli:
“Reci: ‘Svako postupa po svome karakteru i prirodi, a samo Gospodar vaš zna ko je na Pravome putu.’” (Isra’, 84)
Zbog toga se čak i među ashabima, r.anhum, zapažaju muslimani različitih karaktera i temperamenata.
No, svaki od njih pojedinačno, zahvaljujući iršadu Allahova Poslanika, s.a.v.s., stasao je u kjamil insana. Svaki od njih je prema različitom usulu stupio u islam.
Treba znati i to da su muršidi, Allahovi, dž.š., dostovi, slijeđenje mešreba Allahova Poslanika, s.a.v.s., učinili svojim najvećim ciljem.
Čak su i ashabi, r.anhum, koji su se napajali iz okeana fejza Allahova Poslanika, s.a.v.s., imali različite mešrebe. Mnogi ashabi, počevši od četvorice pravednih halifa, r.anhum, imali su različite karaktere i fitrete.
Prisjetimo se naprimjer samo hazreti Omera, i hazreti Ebu Zerra, r.anhum!
MEŠREB U TESAVVUFSKOM ODGOJU
U tesavvufu je važan, kako muridov, tako i muršidov mešreb. Tako, murid mora dobro znati kome će učiniti intisab i s kojeg će se mešreba napajati.
Zbog toga, murid koji čini sejr-i suluk prema nakšibendijskome tarikatu, i nastoji očistiti svoje srce, treba znati da su nakšibendijski tarikat i njegov muršid najbolji lijek za njegovu bolest. Ali, također treba znati i da su ostali ispravni tarikati ispravni i lijepi.
Svi tarikati koji podučavaju tesavvufu, imaju cilj da čovjeka dovedu do Uzvišenog Allaha. Što se tiče razlika među njima, one se odnose na korištenje različitih metoda prilikom približavanja čovjeka Allahu, dž.š.
Odgojno-obrazovne metode nakšibendijskog tarikata smatraju se najlakšim i najprimjenjivijim za muride.
Prvaci i velikani nakšibendijskog tarikata, prilikom nastojanja da svoje muride približe Allahu, dž.š., dovode ih do najuzvišenijih merteba tevhida.
Pir – osnivač nakšibendijskog tarikata, Šah-i Nakšibend, k.s., definisao je mešreb, metode i usul ovog puta na sljedeći način:
“Naš put se temelji na tome da, bivajući zajedno sa ljudima (halkom), svojim srcima bivamo sa Uzvišenim Hakkom.
Naš put je put sohbeta, druženja. U halvetu – osamljivanju od ljudi, je slava, a u slavi je propast. Hajr i bereket su u džematu, u boravku među ljudima.”
Preporučujemo vam da pročitate:
U šta i kako trebamo vjerovati?
Osnovna akaidska usmjerenja Ehli-sunneta
Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:
