Jedan od tesavvufskih alima 17. vijeka, Abdullah b. Alevi el-Haddad, k.s., u svojoj knjizi pod naslovom „Risaletu adabi suluki’l-murid:
Adabi murida“, o zaštiti od srčanih vesvesa i ružnog ahlaka govori na sljedeći način: Srce koje je mjesto nazara (pogleda) Uzvišenoga Gospodara, murid treba očistiti od usmjeravanja ka dunjalučkim željama, od mržnje i neprijateljstva, od varanja i nepoštenja spram muslimana te od gajenja ružnog mišljenja o muslimanima.
Murid prema drugim muslimanima treba biti samilostan i blag te vjerovati da su svi muslimani dobri. Ono što voli sebi treba voljeti i svome bratu, a ono što ne voli, ne treba željeti ni da zadesi njegovog brata. Ej muridu! Znaj da srce može biti u takvom stanju nepokornosti da njegovi grijesi budu gori, ružniji i prljaviji od grijeha ostalih organa. Sve dok se srce ne očisti od takvih grijeha, ne može doći u stanje dostojno spoznaje Allaha, dž.š., i ljubavi prema Njemu Uzvišenome.
Najgori grijesi srca su kibur (nadmenost), rijaluk (pretvaranje) i zavist. Kibur je pokazatelj krajnje manjkave pameti, neznanja i gluposti. Kako je moguće da se uznosi onaj ko je nastao od nečiste tekućine i koji će nedugo nakon toga postati leš? Svaka ljepota koju čovjek posjeduje rezultat je potpunosti i plemenitosti Uzvišenoga Gospodara. Čovjek ne posjeduje nikakvu snagu kako bi sām stekao fadilete i ljepote, niti kako bi ih očuvao. Kako se takav ne boji da će mu blagodati koje mu je Allah, dž.š., iz Svoje plemenitosti podario, biti oduzete zbog edebsuzluka kojeg čini nadnoseći se nad drugim ljudima i usuđujući se da kroz veličinu, koja je Allahova, dž.š., osobina, iskaže protivljenje Njemu Uzvišenome?
Kada je u pitanju rijaluk, to je znak da u srcu nema strahopoštovanja spram Allahove, dž.š., veličanstvenosti i hejbeta. Takva osoba čini i ukrašava svoja djela zbog stvorenja te nastoji sebe pokazati u lijepome svjetlu. Njoj nije dovoljno to što je Allah, dž.š., obaviješten o njenim djelima. Onaj ko čini dobra djela radi robova, očekujući njihovu ljubav, poštovanje i dobročinstvo, taj je posjednik rijaluka, neznalica i dunjalučar. Rob koji je zahid, ne voli da mu drugi iskazuju poštovanje, pridaju pažnju i daju od svoga imetka. Takav rob okreće svoje lice od tih stvari. Suprotno tome, onaj ko posjeduje rijaluk, nastoji zadobiti dunjalučke blagodati radeći ahiretska djela. Postoji li veći džahil (neznalica) od takvoga?
Ukoliko rob nema snage da bude zahid spram dunjaluka, on je treba tražiti od Posjednika zuhda, odnosno od Allaha, dž.š. Srce svakog stvorenja je pod upravom Njegove moći i volje. Allah, dž.š., podređuje dunjaluk onome ko se okrene Njemu Uzvišenom i daje mu ga na upravu, na način na koji želi. Što se tiče zavisti, ona je odraz otvorenog neprijateljstva prema Allahu, dž.š. Ona je znak otvorenog protivljenja Njegovoj vlasti, jer ukoliko je Uzvišeni Allah nekom robu dao određenu blagodat, zasigurno je to učinio jer je tako želio i jer je tog roba odabrao za tu blagodat.
Ako rob želi suprotno od onoga što želi Njegov Gospodar, nesumnjivo čini edebsuzluk i zaslužuje propast. Ponekad se zavist javlja zbog slave i dunjalučkih poslova, a to su toliko bezvrijedne stvari da nema nikakvog razloga da se na njima zavidi. Ono što preostaje robu, jeste da bude samilostan prema onome ko prolazi kroz takav ispit i da zahvaljuje Uzvišenome Gospodaru što ga je spasio od nevolje zavisti.
Časopis Semerkand, br. 103, Mudrost
