Ukazivanje gostoprimstva musafiru (gostu) od velike je važnosti, kako u našoj vjeri, tako i u našoj kulturi. Musafir je Allahov, dž.š., gost i zbog toga mu često pridajemo veću pažnju nego članovima porodice. Kada smo u prilici da ugostimo musafira, dajemo mu prednost čak i nad našim bližnjima. Musafir je osoba koja je udaljena od svog mjesta stanovanja, svoje kuće, domovine, od osoba koje bi joj mogle pomoći; od svoje porodice i bližnjih.
Musafirom se naziva svako ko je odvojen od svoje istinske domovine, bilo da je otišao iz poslovnih razloga, radi ibadeta, ili iz bilo kojeg drugog razloga.
Kada je čovjek udaljen od svoje domovine, često je primoran da se sam suoči sa mnogim poteškoćama. Pored materijalnih poteškoća, gdje god da ode, musafir osjeća određeni nemir i brigu. On razmišlja o tome kako će se sporazumjeti sa nepoznatim ljudima, ili ukoliko ima problem, kako će ga uopće objasniti. Sve to nam ukazuje na specifično stanje osobe koja je musafir.
Ugostiti musafira je čast
U našoj vjeri i kulturi, musafiru se pridaje toliki značaj da je mogućnost da se osjeti poput stranca jako mala. Za nas, muslimane, ugostiti musafira je čast. Prema pričama naših nana i deda, kada bi u selo stigao musafir, svi bi se natjecali da ga ugoste. Oni koji su željeli ugostiti musafira, a nisu mogli jer nije bio red na njih, izražavali su veliku tugu. Čak su se ponekad i otimali za privilegiju da ugoste musafira, zbog čega je dolazilo i do sitnih zavada. U kući u koju duže vremena nije ušao musafir, nastajao bi nemir. Upravo iz tog razloga, seljani bi išli u druga mjesta i dovodili one koji bi pristali da budu njihovi musafiri.
Kada su u pitanju iskazivanje časti i ugošćavanje musafira, to je bilo neupitno. Poznato je da se za musafira pripremala najljepša soba i brižno čuvana posteljina koja je mirisala na svježinu. Oni koji su bili u mogućnosti, za musafira su pripremali najukusnija i najljepša jela. Štaviše, kako bi musafir osjetio potpunu komociju, dešavalo se da domaćini prenoće kod nekog od komšija.
Treba li uopće spomenuti da takvo nešto komšijama nije predstavljalo nikakav teret? Podrazumijeva se da su domaćini za svoje musafire pripremali posebne papuče, ibrike, peškire, nove sapune i ubruse, a o sitnim detaljima ugošćavanja da i ne govorimo. Svako je ugošćavao musafira shodno mogućnostima koje mu je Allah, dž.š., dao. Domaćin bi iznosio sve što ima; čorbu od tarhane, pilav od bulgura… zakrpljene jorgane i dušeke…
Radost zbog dolaska musafira
Za vrijeme vladavine pejgambera Sulejmana, a.s., sa svih strana su stizali pokloni. Tako je i jedan mrav uzeo zrno pšenice i donio ga na Sulejmanov, a.s., dvor. Dvorski stražari ga upitaše: “Gdje si pošao?” Mrav im odgovori: “Nosim poklon vladaru.” Na to stražari rekoše: “Da li se to ti ismijavaš sa vladarom? Dok svi nose velike poklone, ti ćeš se pojaviti sa tim zrnom pšenice?” Mrav odgovori: “Niko neće gledati u zrno pšenice, već će svi obratiti pažnju na onog koji je donio poklon. Ja idem kako bih bio na popisu onih koji su donijeli poklon.”
Hajr, dobročinstvo i ugošćavanje, ne vrjednuju se shodno veličini. Baš kako je mrav rekao, poklon je u skladu sa onim ko ga donosi, svako donosi poklon shodno svojim mogućnostima. Nažalost, u današnje vrijeme, niti se odlazi u goste, niti se gost ugošćava shodno mogućnostima, već se, u ime čašćenja, ne izražava ništa drugo doli prestiž i samopokazivanje. Takvo postupanje teret je 52 za obje strane. A naši stari, ugošćavali su musafire iskrenom radošću zbog njihovog dolaska. Lijepa riječ, nasmijano lice i selam koji ulijeva povjerenje, bili su najveće počasti.
Adabi na koje musafir treba paziti
Nije posve jasno da li je u današnjem vremenu umanjena vrijednost musafira i iskazivanja gostoprimstva, međutim, jasno je to da imamo mnogo izgovora kojima odlažemo primanje gostiju. Asocijalizacija i udaljavanje od društvenog života, fokusiranje pažnje na lične koristi i zabavu umjesto na zajedničko provođenje vremena, egocentričnost, društveni statusi i hijerarhija; neprikladan odnos između šefova i radnika, razlike između bogatih i siromašnih, seljaka i građana, i još mnoge savremene pojave, doprinose tome da se u današnjem vremenu pridaje mnogo manji značaj musafiru. Suprotno tome, razmislimo o riječima našeg Poslanika, s.a.v.s.:
“Vadžib je ugostiti musafira jednu noć.” (Ebu Davud, Et’ime, 5) “Pravo musafira jeste da bude ugošćen.” (Bejheki, Šuabu’l-Iman, br. 9590)
U još jednom hadisu, Poslanik, s.a.v.s., govori o adabima na koje musafir treba obratiti pažnju. Iako je musafir vrijedan svake počasti, na njemu je da pokaže obzirnost kako ne bi postao teret ukućanima.
Zbog toga je naš Poslanik, s.a.v.s., tačno odredio koliko dana je prikladno da musafir ostane u gostima:
“Pravo musafira jeste da ostane tri dana u gostima, ukoliko ga domaćin ugosti više od toga, to je onda za njega sadaka. Neka niko ne ostaje (bez dozvole domaćina) duže od tri dana u gostima!” (Buhari, Edeb, 85)
Muhadisi, u svojim djelima, tumače navedeni hadis u dijelu koji govori o edebu. To nam jasno pokazuje da gost koji ne ostaje duže od tri dana, u stvari, postupa shodno edebu. To je pravo musafira i u skladu je sa edebom. Da li će gosta ugostiti duži period, ostaje na volju domaćinu. Ukoliko domaćin želi i insistira, musafir može ostati duže od tri dana. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Neka niko ne ostaje u gostima duže od tri dana (ukoliko nije primoran), u suprotnom, domaćinu će postati teret.” (Ebu Davud, Et’ime, 5) Ukazivanje gostoprimstva musafiru jedno je od prepoznatljivih obilježja naše vjere, kulture i običaja. Baš kao što je nezamislivo islamsko društvo bez ezana, tako je nezamislivo i islamsko društvo u kojem je nestala kultura iskazivanja gostoprimstva.
Musafir i putnik
Iznimna važnost koju muslimani pridaju musafiru proizilazi iz vrijednosti koju naša vjera pridaje čovjeku. Siromasi, jetimi, nevoljnici… Naša je dužnost da brinemo o njima i da ih zaštitimo. Pored nabrojanih, putnik je još jedna kategorija o kojoj moramo voditi računa. Čak su i šerijatski propisi prilagođeni, kada je u pitanju putnik. Naprimjer, putnik može da skrati namaze, može da ne posti ramazanski post ukoliko nema dovoljno snage te da ga kasnije nadoknadi, ima pravo i da uzme dio zekata… Sve to ukazuje na vrijednost koju naša vjera pridaje putniku, odnosno, musafiru. Zbog toga, kulture muslimanskih naroda kao, kao sinteze kulturološkog i vjerskog naslijeđa, pridaju veliki značaj ukazivanju gostoprimstva svakom musafiru.
Musafir na našu sofru donosi berekt i oprost
Poslanik, s.a.v.s., pridavao je veliki značaj musafiru te je rekao:
“Onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti musafira.” (Muslim, Iman, 19).
Prenosi se da je u još jednome hadisu rekao: “Rob neće biti pitan za ove tri stvari: za ono što pojede za sehur, za ono što pojede na iftaru, i za ono što pojede zajedno sa svojom braćom!” (Bezzar, Musned, br. 975) Iz riječi našeg Poslanika, s.a.v.s., naučili smo da musafir dolazi sa bereketom i da je hizmet učinjen njemu, u stavari, hizmet na Allahovom, dž.š., putu. Štaviše, sofra za kojom je musafir, jeste mjesto bereketa i oprosta. Ebu Talib el-Mekki prenosi od Džafera Sadika da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“Kada sjednete za sofru sa vašim prijateljima, odužite sjedenje, jer vrijeme provedeno sa njima jeste vrijeme za koje nećete biti pitani.”
Časopis Semerkand, br. 101., Šta nam donosi musafir?
