Tri traga civilizacije

Svaka civilizacija ima tri osnovna traga:

Onako kako, gledajući otisak prsta, saznajemo identitet neke osobe, isto tako, gledajući u te tri grane umjetnosti saznajemo identitet neke civilizacije. Čak i kada ne bismo imali previše znanja o određenoj civilizaciji, gledajući djela pomenutih umjetnosti, stekli bismo generalni dojam o toj civilizaciji.Zbog čega kažemo da su tri traga civilizacije poezija, arhitektura i muzika? Zato što je:

• poezija muzika i arhitektura riječi
• arhitektura poezija i muzika građevina
• muzika poezija i arhitektura tonova

Ista suština, različita manifestacija

Možda se pitate kako je moguće da su prethodne tri komponente civilizacije toliko povezane. Možda razmišljate o tome kakve veze ima muzika koja nastaje uz tonove i instrumente sa arhitekturom koja se realizira kroz kamen, beton… Možete se pitati kakve veze imaju zgrade sa poezijom koja nastaje kao produkt harmonično nanizanih stihova. U suštini, te tri umjetnosti koje posmatramo kao potpuno neovisne, povezane su jedna sa drugom, štaviše, međusobno se isprepliću. Kako bi jedna pjesma, zgrada ili kompozicija bila umjetničko djelo, potrebno je da istovremeno posjeduje tri karakteristike: ljepotu, sklad i mjeru. Kada neka zgrada, pjesma ili kompozicija sadrži prethodno nabrojane tri karakteristike, onda se ona može smatrati umjetničkim djelom.

Međutim, zbog naše nesmotrenosti koja traje već 200 godina, nažalost, svaki posao, svaku umjetnost, svaku granu nauke posmatramo potpuno odvojeno. Zbog toga se dešava, da među nama ima onih koji kažu: “Kakve veze ima arhitektura sa muzikom?” ili “Kakve veze ima grafički dizajn sa vjerom?” Štaviše, većina onih koji tako govore su vjernici. Da, mi još uvijek nismo svjesni šta znači istinsko robovanje jer rob je onaj ko sve oko sebe vidi povezanim. I to zbog toga što je suština svega Uzvišeni Stvoritelj. Iz razloga što smo izgubili sposobnost uviđanja povezanosti pojava, naše srce, razum i trud propadaju. Toliko ljudi odvojeno posmatra i realizira vlastiti trud, energiju i muhabbet.

Dakle, znanje na jednu, a umjetnost na drugu stranu. Ali, ukoliko ne uspijemo čovjeka i njegovo djelovanje posmatrati kao cjelinu, onda ni sam život ne možemo dovesti u stanje sklada i cjelovitosti. Svaka civilizacija veže se za vjeru u kojoj je nastala. Tako i umjetnost zadobiva specifične karakteristike po istom principu. Sve drevne umjetnosti svijeta imaju korijen u vjeri. Tako je i kada su u pitanju poezija, arhitektura i muzika. Stoga, kada pogledamo u jedan most, kada pročitamo gazel ili poslušamo neku od tradicionalnih pjesama, trebalo bi da primijetimo vjeru koja čini njihov temelj.

Cjelovitost umjetnosti, znanja i ahlaka

Druga greška u našoj percepciji umjetnosti jeste to što je posmatramo odvojeno od znanja. Kao da je umjetnik jedno, a alim potpuno drugo. Međutim, istinska umjetnost ima uporište u znanju i mudrosti. Umjetnik je manifestacija Allahovog, dž.š., imena “el-Džemîl”, dakle najljepšeg imena. Uzvišeni Allah kaže: “Koji sve savršeno stvara, Koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače…” (Sedžda, 7)

A Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

“Allah je lijep i voli ljepotu.”

Ljepota, poštenje i dobrota jesu neodvojiva svojstva mu’mina. Onako kako se isprepliću poezija, arhitektura i muzika, tako su i ljepota, poštenje i dobrota međusobno isprepletene osobine. Isto se odnosi i na umjetnost, mudrost i znanje… Osoba stječe znanje i putem nauke i putem umjetnosti. Vezano za to Ibn Abbas, r.a., je rekao: “Ono što ne budete znali iz Časnog Kur’ana, potražite u arapskoj poeziji, jer poezija je riznica znanja Arapa.” Cilj umjetnosti i znanja nije postizanje slave, samopokazivanje niti ostvarivanje velike zarade. U našoj vjeri, cilj nauke i umjetnosti jeste spoznaja, upoznavanje sebe i svoga Gospodara. Ukoliko osoba putem znanja i umjetnosti ne postiže zrelost i lijep ahlak, onda su takvo znanje i umjetnost pogrešni i loši. Suprotno drugim civilizacijama, u islamskoj civilizaciji estetika i ahlak se prožimaju. Poduka umjetnosti kao i njena primjena, trebalo bi da otvara put ka usavršavanju ahlaka, odgoju nefsa i postajanju boljim, skromnijim i vrjednijim robom.

Odnos majstora i učenika tokom poduke umjetničkim vještinama, jednak je odnosu učitelja i učenika u stjecanju znanja i u tesavvufskom odgoju. Prilikom obuke, ne usvaja se samo znanje već se prenosi i edeb. Umjetnost je prenošenje ljudima onoga što nam je dato od Uzvišenog Allaha. Suština je u neuplitanju nefsa. To možemo uočiti u veličanstvenim levhama velikih majstora kaligrafije. Na djelima mnogih slikara i kaligrafa uopće nema potpisa. Često sitnim slovima ispišu sljedeću rečenicu: “To je napisao taj i taj. Neka Allah, dž.š., oprosti njegove grijehe.” Također, mnoge sufije koje su pisale poeziju, ne pripisuju sebi svoje stihove. Takvu skromnost izrodila je svijest o robovanju Uzvišenom Gospodaru.

Specifičnost islamske umjetnosti

Razlika između poezije, arhitekture i muzike islamske i svjetske civilizacije, nije samo u različitosti oblika i forme. Ukoliko se osvrnemo na poeziju, arhitekturu i muziku, uočavamo da je na njihovo oblikovanje mnogo više utjecalo poimanje vlastitog robovanja Gospodaru nego li apstraktno poimanje umjetnosti i sposobnosti umjetnika. Naprimjer, naše tradicionalne kompozicije preferiraju jedan glas kao odraz tevhida, dok su zapadnjačke kompozicije višeglasne, kao odraz trojstva. Istu razliku možemo uočiti i u arhitekturi.

Kada pogledamo veliku katedralu Notre Dame, u Parizu, vidimo da je konstruisana na način da vertikalni blokovi stoje jedni do drugih, što je također odraz vjerovanja u trojstvo. Međutim, kada pogledamo u jedno od najveličanstvenijih djela islamske arhitekture, džamiju Sulejmaniju, vidimo da horizontalni blokovi dolaze jedan na drugi i tako grade simetričan oblik.

Sve islamske konstrukcije, uzvisuju se od temelja ka vrhu, a onda se u jednoj tačci sjedinjuju sa glavnim kubetom. To je jedan od pokazatelja našeg vjerovanja u jednoću Uzvišenog Stvoritelja. Ukoliko se osvrnemo na poeziju, opet možemo primijetiti utjecaj tevhidskog vjerovanja. Štaviše, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “U poeziji je mudrost.” Između poezije islamske civilizacije i poezije drugih civilizacija postoji velika razlika u pogledu značenja, stilskih figura, forme i mjesta poezije u životima. Naprimjer, svaka kasida i gazel pišu se u neparnom broju bejtova, odražavajući na taj način sklad sa riječima našeg Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao:

“Allah je nepar i voli nepar.”

U osmanskoj divanskoj književnosti, pjesnici se nazivaju ašicima, što aludira na ašika Hakku. Opet, nadimci koje su islamski pjesnici koristili u svojoj poeziji, najčešće izražavaju skromnost, jer temeljna karakteristika roba jeste poniznost. Veliki osmanski pjesnik, Fuzuli, nosi nadimak koji ima značenja “onaj koji se bavi ispraznim poslovima”, ali i “onaj koji je posjednik fadileta” Još jedan veliki pjesnik iz osmanske kulture, Jusuf Nabi, nosi nadimak koji na perzijskom jeziku znači “nepostojanje” i nastaje sjedinjenjem slogova “na” i “bi” Ukoliko umjetnost ne vežemo samo za ljepotu već i za značenje, onda je možemo povezati i sa intelektualnim i emocionalnim svijetom onog koji se bavi njome. Kada povežemo umjetnost sa njenim značenjem i porukom, onda možemo kreirati nove oblike i načine predstavljanja umjetnosti savremenom čovjeku. Shodno tome, umjetnost neće biti predstavljana samo hvaljenjem svakog djela koje vidimo i ponavljanjem ustaljenih rečenica, već buđenjem radoznalosti i podsticanjem na otkrivanje principa civilizacije u kojoj je umjetničko djelo nastalo.

Umjetnost radi Allaha, dž.š.

Svaka umjetnost može biti put koji čovjeka vodi ka Uzvišenom Gospodaru. Osoba koja voli određenu granu umjetnosti i bavi se njome, treba to činiti radi Uzvišenog Allaha i u granicama dozvoljenog. Umjetnički rad jednog roba i rad čovjeka koji nije svjestan svog robovskog položaja spram Allaha, dž.š., trebaju biti različiti. Umjetnička djela istovremeno trebaju odražavati ljepotu i dobrotu. To pravilo važi za bilo koje umjetničko djelo, bilo da se radi o zgradi, pjesmi, muzičkoj kompoziciji ili levhi. Kako bi određeno djelo odražavalo robovanje Uzvišenom Gospodaru, ono ne mora biti striktno vjerskog karaktera kao što su to džamije, ilahije ili kaside.

Svaki posao roba odraz je njegove svjesnosti o robovanju Allahu, dž.š. Dakle, koje su to granice na koje treba paziti rob dok se bavi određenom umjetnošću? Te granice, Uzvišeni Gospodar pjesnicima obznanjuje u suri Šuara:

“Hoću li vam kazati kome dolaze šejtani? Oni dolaze svakome lašcu, grješniku, oni prisluškuju – i većinom oni lažu. A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade, tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju, i koji uzvraćaju kad ih ismijavaju. A mnogobošci će, sigurno, saznati u kakvu će se muku uvaliti.” (Šuara, 221-227)

U navedenim ajetima je upozorenje za pjesnike ali i za one koji se bave drugim vrstama umjetnosti. Mi ne možemo praviti umjetnička djela ugledajući se na svakoga. Možemo uzeti inspiraciju od nekog zapadnjačkog arhitekte, ali naš cilj ne bi trebao biti da napravimo zgradu poput one koju je on projektovao. Isto tako, mi ne trebamo pisati poeziju ili kompoziciju po uzoru na nekog Francuza ili Engleza.

Jedno je pratiti svjetske trendove i posmatrati svjetska djela s mudrošću, a sasvim drugo je praviti originalna umjetnička djela vjerna našim vrijednostima. Ukratko, naše robovanje Uzvišenom Gospodaru treba biti u središtu umjetničkog stvaralaštva, baš kao što je i u središtu našeg načina promišljanja, naših poslova i stjecanja znanja.