Dunjaluk nije Džennet, pa da čovjek nikada ne bude gladan, bolestan, umoran, tužan, nesretan, ljut, star, uplašen, mrtav…
Zbog odlika ruha čovjek je učinjen prvakom svjetova, srcem kosmosa i njegovom zjenicom. Sve u univerzumu podređeno je čovjeku i sve se oko njega okreće. A oko čega se on okreće?
Najveći problem je ne imati nikakav problem. Svaki vjernik, shodno svom imanu i blizini Allahu, dž.š., ima iskušenje koje podnosi radi Allaha, dž.š. Čovjekova vrijednost je proporcionalna onome što podnosi zarad Allahova zadovoljstva. Suzama koje se proliju radi Allaha, dž.š., kupuje se Džennet.
Sve dok si na ovom svijetu ne čudi se teškoćama koje ti dolaze! Tâ, dunjaluk samo pokazuje svoje pravo lice. To je njegova suština, od koje se ne može odvojiti.
Onaj ko ima čisto srce, taj ima lijepe misli. Ko ima lijepe misli, taj ima lijep pogled. Ko ima lijep pogled, taj u svemu vidi ljepotu. A onaj čije je srce crno poput srca Ebu Džehla, za njega je melek ružan a šejtan lijep.
Kratki život koji ti je darovan smatraj prilikom, budi zauzet samo Gospodarom. Ne tuguj za prošlošću i ne boj se budućnosti.
Slast u ljubavi je srazmjerna mukama koje se podnose zarad Voljenog. Cijena aška je život. Kome je život vrijedan, vjera mu je slaba. Vjera je žrtvovanje zarad Allaha, dž.š.
I znaj dobro, ako se nešto ne dešava, ne dešava se ili zato što će se desiti nešto bolje od toga, ili zato što zaista ne treba da se desi.
I kao što kažu arifi: „Nema tuge, Allah je s nama!“
Tuga i sreća, radost i žalost… Riječ tuga označava stanje žalosti, bola, emocionalne slomljenosti. A sreća predstavlja stanje suprotno stanju tuge. Označava bezbrižnost, rahatluk, radost, veselje. Prema jednoj definiciji tesavvufa kaže se da tesavvuf predstavlja „prelazak iz stanja tuge u stanje sreće“.
Ljudi sreću i tugu razumijevaju na veoma različite načine. Različite stvari ih rastužuju, različite stvari ih raduju. I za to postoji mnogo razloga, a prvi od njih jeste različit sistem vrednovanja. U ovom tekstu ćemo govoriti o tim razlozima, vidjet ćemo zbog čega ljudi ta dva pojma shvataju na drugačije načine, zbog čega ih različito doživljavaju i imaju različite ishode.
Umjesto termina tuga i sreća, povremeno ćemo koristiti termine žalost i radost, dert i lijek, tjeskoba i širokogrudnost, suze i smijeh, stres i smiraj, nesreća i sreća.
Kad kažemo „čovjek“
Plemeniti Gospodar u suri Isra’, u 70. ajetu kaže: „Mi smo sinove Ademove, doista odlikovali (učinili ih časnim i vrijednim)“, a u 4. ajetu sure Tin obznanjuje da čovjeka stvara „u skladu najljepšem“.
Čovjek je biće stvoreno od dvije komponente. Jedna komponenta pripada zemlji, a druga duhovnom svijetu. Njegova materijalna strana je tijelo, a duhovna ruh. To se još naziva zahir (spoljašnjost) i batin (unutrašnjost). Zahirska strana čovjeka, je postala od zemlje, zraka, vode i vatre. Nju čini tijelo; meso, kosti, nervi, krv i drugi materijalni elementi. Batinska ili duhovna strana čovjeka, pripada svijetu melekuta i čine je: ruh, kalb (srce), akl (razum), sirr i drugi lataifi (duhovni dragulji).
Čovjekov ruh je dragulj iz svijeta melekuta. Njegova misija je iman, ma'rifet (spoznaja) i ilahi muhabet (božanska ljubav). Ruh je čovjeku dat kako bi spoznao Gospodara i imao vezu sa svijetom melekuta. Uzvišeni Allah je čovjeka odlikovao ruhom i uzdigao ga na stepen dostojan sedžde meleka. O tom događaju govori u ajetima:
„I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: ‘Stvorit ću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u njega udahnem, vi mu se poklonite!’ meleki su se svi do posljednjeg, zajedno poklonili.“ (Saad, 71-74)
Cijeli kosmos je stvoren zbog čovjeka, a čovjek je stvoren zbog robovanja i prijateljstva sa Uzvišenim Hakkom. Časni ajet: „Džine i ljude sam stvorio samo da Mi se klanjaju.“ (Zarijat, 56) objašnjava tu istinu. Kakva je to čast, kako je to uzvišena misija! Ruh ne nalazi smiraj sa blagodatima. On želi Davaoca blagodati. Njegova sreća nije sa prolaznim ljubavima, on želi vječnog Dosta. One koji zadovolje pravo i ruha i nefsa, Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur'anu naziva imenom: „ulu'l-elbab: posjednici istinskog razuma“.
Zbog odlika ruha čovjek je učinjen prvakom svjetova, srcem kosmosa i njegovom zjenicom. Sve u univerzumu podređeno je čovjeku i sve se oko njega okreće. A oko čega se on okreće? Hazreti Mevlana kaže:
„Uistinu, čovjekova hrana je Allahov nur. Njemu ne priliči da se hrani samo hranom životinja. Jer, njegova suštinska hrana su ilahi ašk i ilahi akl. Međutim, čovjek usljed svoje bolesti, napušta osnovnu hranu, a zadovoljava se povrćem i drugim namirnicama koje rastu iz zemlje. I zbog toga postaje nesretan. Nema mira ni spokoja jer je lišen osnovne, duhovne hrane, a zavarava se materijalnom. Njegovo lice postaje blijedo i umorno. Noge mu klecaju. Srce ubrzano kuca. Zar su isto plodovi zemlje – hrana kojom se hrane zemaljska bića, i nur – hrana meleka? Hrana Allahovih odabranih robova je Njegov nur. Ta hrana se uzima dušom. Za nju nisu potrebne ruke niti usta.“ (Šefik Džan, Mesnevi Šerhi, 1-2/342-243)
Svima onima koji nose srce u grudima, Uzvišeni Allah poručuje: „Srca se doista kad se Allah spomene smiruju (nalaze smiraj samo sa zikrullahom).“ (Ra'd, 28)
Kibla ljubavi je Uzvišeni Allah. Sreća i radost koje nemaju kraja samo su s Njim. Onima koji svoja srca ne smiruju s Njim, stalna sreća je zabranjena. Nemojmo tražiti blago na pogrešnom mjestu. Allah, dž.š., voli one koji se kaju i prima one koji Mu dolaze.
Druga strana tuge i sreće
Razmislimo sada, šta bi to zapravo trebale biti čovjekova sreća i tuga. Šta treba da budu cilj i briga stvorenja koje je Allah, dž.š., učinio zjenicom kosmosa?
Mogu li čovjekovom ruhu, koji predstavlja jednu od Allahovih tajni, biti dovoljni dunjalučki imetak, ukrasi i užici, na kojima je utisnut pečat prolaznosti? Da li je moguće da se Allahov halifa na Zemlji zadovolji životinjskom hranom i bude sretan? Može li čovjekovo srce, stvoreno za vječni ašk, biti sretno i spokojno sa prolaznim ljubavima? Da li je realno očekivati da se insan koji je dostojan i pozvan da sejri (promatra) Allahovu, dž.š., ljepotu, zadovolji cvijetom koji na početku proljeća procvjeta a na kraju uvehne?
U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ko jutrom izađe iz kuće a da je njegova najveća briga dunjaluk, kod Allaha, dž.š., neće naći ništa.“ (Hakim, Mustedrek, 4/317, 320; Sujuti, es-Sagir, br. 8453)
U drugom hadisu, ukazujući još suptilnije na takvo stanje, kaže:
„Ko osvane tužan zbog dunjaluka, osvanuo je ljut na Allaha, dž.š. Ko osvane žaleći se na nedaću koja ga je zadesila, osvanuo je žaleći se samo na Allaha, dž.š. Ko pogne glavu pred bogatašem samo da bi se okoristio njegovim bogatstvom, izazvao je Allahovu srdžbu.“ (Taberani, el-Mu'džemu ‘s-Sagir, br. 726; Hejsemi, ez-Zevaid, 10/248)
Svaki čovjek je vrijedan onoliko koliko je vrijedno ono o čemu brine i častan onoliko koliko je častan njegov cilj.
Hazreti Mevlana kaže: „Ono čemu se čovjek smije pokazuje nivo njegovog razuma. A način na koji se smije pokazuje njegov odgoj.“
I kao što stoji u hadisima, onaj čija je jedina briga dunjaluk, neće postići ništa drugo do ono što izlazi iz njegova stomaka. (Pogledati hadise koji govore o tome: Ahmed, Musned, 3/452; Taberani, el-Kebir, br. 8138; Hejsemi, ez-Zevaid, 10/288)
Mnoštvo je sultana i vladara koji su živjeli na ovom svijetu, a njihov kraj je bio poniženje. Mnoštvo je onih koji su uzdisali zbog dunjaluka, a njihovi uzdasi su na kraju rezultirali samo još većom tugom. Mnogo je onih koji su se smijali i radovali zbog ovog svijeta, a na kraju završili u suzama. Mnogo je suza koje su uprazno isplakane.
Musliman treba da brine za svoje srce kao što brine za svoj stomak. Kao što pazi na svoje odijelo, treba da pazi na edeb. Kao što pati za izgubljenim imetkom, treba da pati za izgubljenom vjerskom vrijednosti. Kako tuguje za autom koje uništi u saobraćajnoj nezgodi, tako treba da tuguje i za propuštenim namazom.
Kakva je radost onoga ko je sretan kada je sit, ljut kada je gladan, ko se oholi novim autom i uživa u hladu zelenog drveća, a kada ga malo zaboli glava ljut je na cijeli svijet? Imaju li ikakvu vrijednost tuga i sreća onoga ko pada u očaj ako mu propadne samo jedan posao, ko je nesretan čim ostane sam, ko strahuje od siromaštva i mrzi da vidi siromaha na svojim vratima? Njegova radost je bezvrijedna, smijeh besmislen, tuga bespotrebna.
Naravno da svaki vjernik ima određene probleme. Tačnije, nema vjernika bez brige, tuge i iskušenja. Najveći problem je ne imati nikakav problem. Svaki vjernik, shodno svom imanu i blizini Allahu, dž.š., ima iskušenje koje podnosi radi Allaha, dž.š. Čovjekova vrijednost je proporcionalna onome što podnosi zarad Allahova zadovoljstva. Suzama koje se proliju radi Allaha, dž.š., kupuje se Džennet. Tuga koja se podnosi sa ilahi aškom, gasi džehennemsku vatru. Znoj koji se prolije u hizmetu ljudima zarad Allaha, dž.š., u Džennetu će se pretvoriti u misk. Briga za drugima i plač zbog njihovih problema, je ahlak poslanikā, a.s., djelo Allahovih ašika. Naš Pejgamber, s.a.v.s., poslan kao milost svjetovima, gotovo da je obolio od tuge što mušrici Mekke nisu htjeli da povjeruju i okrenu se Allahu, dž.š. Gospodar svjetova to spominje u šestom ajetu sure Kehf i trećem ajetu sure Šuara, i tješi ga govoreći mu da je njegova dužnost samo da poziva.
Meleki koji nose Arš mole za oprost vjernika. Pored tako veličanstvenog ibadeta i dužnosti kojom su obavezani, oni brinu za čovjeka. (Mu'min, 7-9) Među sufijama postoje Allahovi sadik (odani) robovi koji plaču za ummetom. Oni se nazivaju „bekkaunima“. To su robovi koji su spremni ući u vatru, samo da bi pripadnici Pejgamberovog, s.a.v.s., ummeta spasili svoj iman. To njihovo stanje ne mogu razumjeti zaljubljenici u dunjaluk.
Vjernik je vjerniku brat, dio njega. Vjernici su kao jedno tijelo, njihova tuga i radost su zajedničke. Čovjek podjednako čuva svaki dio tijela; kako čuva glavu, tako čuva i ruku. Takvi su i vjernici. A egoiste koji ne misle ni na koga osim na sebe, u nastavku spomenutog hadisa, Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava riječima:
„Onaj koga ne brinu problemi vjernika, nije od njih.“ (Hakim, Mustedrek, 4/317, 320; Sujuti, es-Sagir, br. 8453)
Ima problema koji su sami po sebi lijek za čovjeka. Kao što kaže Nijazi Misri, k.s., u poznatoj ilahiji:
Tražio sam lijeka svome bolu, a moj bol je bio lijek moj.
Tražio sam dokaz svome srcu, a moje srce je bilo dokaz moj.
Hz. Mevlana kaže: „Ako su patnja i bol povod spominjanju i dozivanju Allaha, dž.š., vrjednije su od cijelog dunjaluka.“
Šejh Ebu Se'id Ebu ‘l-Hajr, k.s., kaže:
„Dert (problem, patnja, iskušenje) je tvrđava kojom Allah, dž.š., čovjeka čuva od belaja. Za one koji ovdje uživaju, dunjaluk je blagodat, on njima pripada. A za one koji će na Ahiretu uživati u blagodatima, dunjaluk je dert, mjesto problema i iskušenja. Kuća širka je obijest, a kuća imana je tuga.“ (Ibn Munevver, Muhammed, Tajne tevhida, str. 321, Publikacije Semerkand, 2015)
Dunjaluk nije mjesto uživanja
Ovaj svijet nije mjesto uživanja. Ovo je mjesto protkano tugom, rastancima i smrću. Dunjalučki život je takav da u njemu čak i radost sadrži mnoštvo teškoća. Dunjaluk nije Džennet, pa da čovjek nikad ne ogladni, ne razboli se, umori, naljuti, uplaši, ostari, i umre. Činjenica da su poslanici, a.s., Allahovi najodabraniji robovi, bili suočeni sa najtežim mukama i teškoćama dovoljno govori o tome kakvo je dunjaluk mjesto. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
„Među ljudima, najteža iskušenja imaju poslanici. Zatim slijede drugi ljudi, shodno njihovim duhovnim stepenima. Čovjekovo iskušenje je proporcionalno njegovoj vjeri.“ (Tirmizi, Zuhd 57; Ibn Madže, Fiten 23; Ahmed, Musned, 1/172)
Iskušenje je veza između ašika i mašuka (zaljubljeni i voljeni). U njemu se kriju mudrost, ma'rifet i muhabet. Vatra koja prži ašika, odstranjuje nečistoće iz njegova srca. Iskušenje vjernika je u zahiru zahmet, u batinu rahmet. Kao što reče hazreti Mevlana: „Mi na dunjaluk nismo došli da budemo njegovi vlasnici, nego da budemo svjedoci.“
Jedan pjesnik je kazao:
„Ne misli da smo na ovaj svijet došli zbog vlasti i položaja.
Došli smo zbog uzdaha za Gospodarom svjetova.“
Ibn Ataullah es-Skenderi, k.s., u djelu „Mudrosti“ kazuje: „Sve dok si na ovom svijetu ne čudi se teškoćama koje ti dolaze! Tâ, dunjaluk samo pokazuje svoje pravo lice. To je njegova suština, od koje se ne može odvojiti. Allah, dž.š., je dunjaluk učinio mjestom tuge i problema da bi čovjek suzdržao srce od njega.“
Uzvišeni Gospodar, Stvoritelj dunjaluka, ovako ga opisuje:
„Znajte da život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo.“ (Hadid, 20)
U jednoj hutbi Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „O ljudi, ovaj svijet nije mjesto rahatluka, ovo je mjesto teškoća. Nije mjesto udobnosti, nego mjesto tuge. Ko spozna dunjaluk, taj se ne raduje zbog dunjalučke sreće niti tuguje zbog dunjalučkih teškoća. Znajte dobro, ovaj svijet je mjesto iskušenja, a Ahiret je mjesto nagrade.“ (Ali el-Muttaki, Kenzu ‘l-ummal, br. 6203)
Dunjaluk je poput slatkog sna. Sve nestaje sa buđenjem. Ostaju samo čežnja i žal. Poput oblaka je, koji će proći i nestati. Gledano sa drugog aspekta, dunjaluk je kao slana voda. Što je čovjek više pije, sve više je žedan, a nutrina mu izgara. Može se uporediti i sa slatkom, ali otrovnom jabukom. Onaj ko je pojede, umre i prije nego što osjeti kajanje. Dunjaluk je poput mora, a čovjek poput lađe koja plovi tim morem. Ukoliko lađa plovi po površini vode, ne puštajući da voda prođe u njenu unutrašnjost, bezbjedno će stići do odredišta, ali ako voda uđe unutar lađe, potopit će je. Tako i sa dunjalukom, ako uđe u srce uništava ga. Srce je samo za Allaha, dž.š.
Prema riječima mufessira Ibn ‘Adžibea, rah., navedena upozorenja se odnose na one koji su zauzeti samo dunjalukom. Oni koji dunjaluk koriste na Allahovom, dž.š., putu, na putu pokornosti, ili onoliko koliko je potrebno za izdržavanje porodice, izuzeti su, za njih nema štete.
Hazreti Mevlana kaže: „Možeš li zamisliti more bez plime i oseke? Kroz tugu čovjek sazrijeva. Gubitak ga uči saburu. Stoga, teškoće dočekaj sa osmijehom. Ne boj se, njihov zadatak je da te poduče šukru i saburu, da te približe mekamu rizaa (zadovoljstvo). I raduj se. Strpljivi postižu ono što žele. Dova voljenih je uvijek primljena. Ono što te rastužuje nije trajno, proći će. Zar sumnjaš da se sve na ovome svijetu neprestano okreće?“
Sljedeći stihovi ukratko opisuju stanje dunjaluka:
„U ogledalu duše nekad se pokaže sreća, nekad tuga.
Takav je dunjalučki san, kako dođe, tako i prođe.“
Suština je u smiraju srca
U jednoj izreci se kaže: „Onaj ko ima čisto srce, taj ima lijepe misli. Ko ima lijepe misli, taj ima lijep pogled. Ko ima lijep pogled, taj u svemu vidi ljepotu. A onaj čije je srce crno poput srca Ebu Džehla, za njega je melek ružan a šejtan lijep.“ Dakle, svako od nas svijet vidi u boji svojih naočala.
Za sljedbenike tesavvufa radost ili sreća je čisto srce, očišćeno od svih nečistoća, i smiraj duše sa Uzvišenim Allahom. Tmine u srcu su ono čime Allah, dž.š., nije zadovoljan. Prema jednoj definiciji tesavvuf je dovođenje srca u stanje potpune čistoće, kako bi se njime mogle gledati ljepote Uzvišenog Allaha. Sufija je dakle osoba čije je srce čisto (saf). A onaj čije srce je čisto (saf), taj postiže sreću (safa).
Čistoća srca postiže se oslobađanjem od svih vrsta poricanja, širka, nepokornosti, gafleta i lošeg ahlaka. Takvo srce se naziva „kalbi selim“, a onaj ko ga posjeduje postigao je stanje ihsana i stepen mušahede, zadovoljan je svojim Gospodarom, a i Gospodar je zadovoljan njime. Arifi su davali svoje imetke i živote kako bi postigli to stanje. Jer, to je stanje u kojem srce osjeća džennetsku radost.
U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ako je srce dobro, sva djela organa bivaju dobra i lijepa. A ako je srce loše, sva djela organa bivaju loša i ružna.“ (Buhari, Iman, 39; Muslim, Musakat, 107; Ibn Madže, Fiten 14; Darimi, Buju’, 1)
Najboljeg čovjeka, Allahov Poslanik, s.a.v.s., opisuje riječima: „To je onaj u čijem srcu nema spletki, fitne (smutnja), izdaje, mržnje niti zavisti; onaj čije je srce čisto i bogobojazno.“ (Ibn Madže, br. 4216; Ebu Nuajm, Hil'je, 1/240; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 6604; Munziri, et-Tergib, 3/551)
Oni koji očiste svoja srca, u Džennetu su i na ovome svijetu. Jer, njihova srca su ispunjena ljubavlju prema Allahu, dž.š. Oni su bogatstvo i sreću pronašli kod svoga Gospodara. Njihovo stanje je poput stanja džennetlija, zauzeti su hamdom, zikrom i dovom. Vole radi Allaha, dž.š., i voljeni su radi Njega. Oni nisu u svađi i zavadi ni sa jednim vjernikom. Ibn Ataullah es-Skenderi, k.s., na njihovo stanje ukazuje riječima:
„Allahu moj, šta je našao onaj ko je Tebe izgubio, i šta je izgubio onaj ko je Tebe našao?“
Hazreti Mevlana kazuje: „Ako želiš biti stalno u Džennetu, budi prijatelj svima. Ne gaji u srcu mržnju ni prema kome. Ne traži previše i ne uzdiži se ni iznad koga. Ako ne želiš da te zadesi zlo od ljudi, budi poput mehlema a ne poput trna!
Kratki život koji ti je darovan smatraj prilikom, budi zauzet samo Gospodarom. Ne tuguj za prošlošću i ne boj se budućnosti.
Ako želiš pridobiti nečije srce, posij sjeme ljubavi. Ako želiš Džennet, odustani od sipanja trnja po putu.“
Onaj čija je duša puna ljubavi prema Allahu, dž.š., i ko je ukrašen poslaničkim edebom, taj uzima slast čak i iz muka koje ga zadese. Sve što mu dolazi od Gospodara, on dočekuje sa zadovoljstvom. Jer, zaljubljeni voli sve što dolazi od Voljenog. I govori: „Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun.“ Pokazuje edeb u svim situacijama; u siromaštvu, samoći, bolesti i smrti. A njegov Voljeni ga ugošćava u džennetskim dvorima.
U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
„Neće ući u Džennet onaj ko u srcu ima i trun kibura. A kibur je da ne prihvataš istinu i da druge smatraš manjim od sebe.“ (Muslim, Iman 147; Ahmed, Musned, 4/133-134)
Niko nije tako usamljen, nevoljen i nesretan kao onaj ko je samodopadljiv, ohol, osoran i grub. Njegovoj nesreći nema kraja. U istom stanju je i zavidnik. U srcu takvih ljudi neprestano plamti vatra mržnje, oholosti, pohlepe i poricanja. Njihov džehennem je unutar njih. Sve dok ne učine tevbu i ne oslobode se te vatre, nema im smiraja ni na ovom ni na onom svijetu. Oni ne vole ni sebe ni druge. Lošeg su ahlaka, omraženi među ljudima, teški i sebi i drugima.
Zadovoljstvo, ljubav i sabur
Arifi su kazali: „Slast u ljubavi je srazmjerna mukama koje se podnose zarad Voljenog. Cijena aška je život. Kome je život vrijedan, vjera mu je slaba. Vjera je žrtvovanje zarad Allaha, dž.š.“
Jedne prilike Musa, a.s., je upitao Allaha, dž.š.: „Gospodaru moj, koji od robova je Tebi najdraži?“
Uzvišeni Allah mu je odgovorio: „Onaj koji Mi je predan i ne buni se kada mu uzmem voljenu osobu.“
„Gospodaru moj, na koga od robova se najviše ljutiš?“, upita Musa, a.s., a Gospodar mu odgovori:
„Na onoga koji traži od Mene ono što je najhairnije, pa kada mu dadnem, negoduje i ljuti se na Moju odredbu.“ (Ebu Talib, Kalplerin Azığı, 3/173, Semerkand, 2003; Gazali, Ihja, 5/65, Bejrut, 2000)
U jednom kudsi hadisu Uzvišeni Allah kaže: „Ko pokaže nezadovoljstvo spram Moje odredbe i ne pokaže sabur na nevolji koja ga zadesi, neka traži sebi drugog Gospodara!“ (Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 200; Taberani, el-Kebir, 22/321; Hejsemi, ez-Zevaid, 7/207; Sujuti, es-Sagir, br. 6009, 6010, 9027)
Ako rob bude zadovoljan svojim Gospodarom, i Gospodar će biti zadovoljan njime. Onaj ko se suprotstavlja kaderu, taj udara glavom u željezni stub. Stub ostaje neoštećen, na šteti biva samo glava.
Prenosi se da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: „O Allahov Poslaniče, ja tebe volim!“, na što mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: „Ako je tako, pripremi se za siromaštvo.“
Čovjek potom reče: „Ja volim i Uzvišenog Allaha.“, a Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Ako je tako, pripremi se za iskušenja.“ (Bezzar, Musned, br. 3595; Hejsemi, ez-Zevaid, 10/274)
Veliki ašik, Aziz Mahmud Hudai, k.s., je izrekao sljedeće stihove:
„Lijepo mi je sve što je od Tebe
I ruža i trn
I sultanski ogrtač i ćefini
Lijepe su i milost i kazna.“
Abdulvahid b. Zejd, rah., prenosi:
„Naišao sam na čovjeka koji je spavao u snijegu, pa sam ga upitao: ‘Je li ti hladno?’, a on mi je odgovorio:
‘Nema hladnoće za onoga koga grije Allahova ljubav.'“ (Sulemi, Tabakatu ‘s-sufijje, str. 196)
Sadi Širazi, k.s., je rekao: „Posjednici vrhunskog ahlaka, muhabet pokazuju i u najtežim situacijama.“
Hazreti Mevlana kazuje: „Drugo ime za ljubav je sabur. Sabur u podnošenju gladi je post, sabur u podnošenju bola je izdržljivost, sabur u podnošenju uznemiravanja ljudi je tolerancija, sabur u osjećanjima su suze, sabur u želji je čežnja, sabur u ljubavi je ašk.
Sve što tražim, tražim od svoga Gospodara. Ako mi dadne, to je Njegova veličina, ako mi ne dadne, to je iskušenje. Ako tražiš od Allaha, vrata će se otvoriti. Važno je samo da znaš kucati. Ako pitaš kada će se otvoriti, ne znam, ali ne gubi nadu. Samo istrajno čekaj pred vratima.“
Šta da činimo u stanju tuge
Tuga je izaslanik od Prijatelja, poziv Njemu. Kamo sreće da razumijemo jezik tuge, pa da čujemo njene poruke. Tuga je sestra sreće. Obje dolaze iz istog izvora. Koja god da dođe čovjeku, dolazi od Allaha, dž.š. I u jednom i u drugom stanju treba paziti na edeb.
Rob treba znati da muke koje podnosi nisu ni prve niti zadnje na dunjaluku. Sve što postoji na ovom svijetu vezano je za vrijeme. S vremenom dolazi i prolazi. I slast i gorčina imaju kraj. Zbog toga, onaj ko se nađe u teškoj situaciji treba reći: „On Uzvišeni daje i On otklanja; i ovo će proći.“, i teškoću prihvatiti kao pravi mu'min, pa će se njegova tuga preobraziti u sreću. Pogledajmo edeb velikana:
Kada su Abdullaha b. Abbasa, r.a., obavijestili o smrti njegove kćerke, on, r.a., je proučio ajet: „Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun: Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.“, i rekao:
„Ona je bila naša odgovornost, Uzvišeni Allah je preuzeo brigu o njoj i uzeo je u Svoju zaštitu. Bila je naša nagrada, Allah, dž.š., ju je na onaj svijet poslao prije nas.“ Zatim je klanjao dva rekata namaza pa je kazao: „Učinili smo ono što Allah, dž.š., od nas traži. Jer, On Uzvišeni kaže: ‘O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i namazu.‘ (Bekara, 153)“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je često učio dovu: „Allahu moj, utječem Ti se od duboke tuge i žalosti, nemoći i lijenosti, kukavičluka i škrtosti, velikih dugova i od tlačenja ljudi.“
Hazreti Mevlana kaže: „Ako te zadesi velika nevolja, ne reci ‘Imam veliku nevolju’, nego se okreni nevolji i reci ‘Imam velikog Gospodara’.
Svaki problem, svaku teškoću koju imaš, povjeri svome Gospodaru. Jer On će te uvijek saslušati, nikada ti neće reći ‘Zar opet ti?’
Ako su te ljudi povrijedili, ne tuguj! Milostivi u kudsi hadisu kaže: ‘Ja sam sa onima čija su srca slomljena.‘ Obzirom da je tako, zašto bi onda čovjek žalio i tugovao?
Kažeš da si na mukama. Ne misli da si jedini. I znaj da ima onih koji bi tvoju muku smatrali blagodaću.
Ako ti bude udovoljeno u onome što tražiš, u tome je jedno dobro. A ako ne bude, u tome je hiljadu dobara.
Šta god da je tvoj dert, ne boj se! Važno je samo da tvoja nada bude Allah, dž.š. Svi se na nešto oslanjaju, neka tvoj oslonac bude Uzvišeni Gospodar.
Koliko god da ti je teško, uzmi abdest, prostri sedžadu, sjedi u jednom kutu sobe i plači. Ne moraš čak ništa ni govoriti. On tebe i tvoje probleme poznaje bolje od tebe.
Kada činiš dovu, podigni ruke slomljena srca. Jer, Allah, dž.š., Svoju milost i dobrotu ukazuje onima čija su srca slomljena.
I znaj dobro, ako se nešto ne dešava, ne dešava se ili zato što će se desiti nešto bolje od toga, ili zato što zaista ne treba da se desi.“
I kao što kažu arifi: „Nema tuge, Allah je s nama!“
