Alimi su kazali da su srca poput posuda. Sve što oči gledaju i uši slušaju akumulira se u srcu. I čisto i nečisto… Onaj ko želi da mu srce bude čisto, čuva svoj pogled, jezik i sluh od nečisti. Takav okreće pogled od harama. Ne govori, a niti sluša ono što je zabranjeno.
Nisu isti onaj koji cijeli život provede u Mekki i onaj koji provede život u gradu prepunom svakojakih šejtanluka. Naša braća i sestre koji su bili na umri ili hadždžu, lično su svjedočili tome. Tamo bi po cijele dane bili zauzeti ibadetom, obavljali bi pet dnevnih namaza u džema'atu pored Kabe ili u nekom drugom mesdžidu. U međuvremenu bi obavljali tavaf, učili Časni Kur'an i bili zauzeti zikrom.
Na stotine televizijskih kanala, časopisa, internet-stranica i tome sličnih sredstava komunikacije, učinili su da izgubimo osjetljivost na određene sadržaje i da postanemo nemarni spram očuvanja vlastitih vrijednosti. U vremenu kada se televizija tek pojavila, kad god bismo na ekranu vidjeli nešto suprotno edebu, ljutili bismo se i odmah mijenjali kanal. Međutim, svakodnevnim upornim nametanjem takvog sadržaja postali smo u tolikoj mjeri naviknuti na to da u svojim kućama opušteno gledamo čak i vulgarne serije koje promovišu vanbračne odnose. Potpuno mirno i bez ikakvog osjećaja gađenja gledamo filmove koji su mješavina beskrupuloznih intriga i vanbračnih odnosa. U tolikoj mjeri smo se navikli na gledanje u zabranjeno da smo postali neosjetljivi, kao da se radi o nečemu sasvim normalnome.
Takva situacija ne ukazuje samo na gubitak osjetljivosti po pitanju zabranjenog već ukazuje i na jadno stanje u koje smo zapali. Mi smo poput bolesnika kojeg je napao teški virus, a on je potpuno bespomoćan spram njega. Ukoliko se bolesnik ne trgne i ne ustane na noge, ukoliko ne bude tražio lijeka, postoji bojazan da će njegova bolest doći u nepovratan stadij.
Teškoće vremena
Ravnodušno gledanje u haram nije bolest koja je ograničena samo filmove i serije. Prije možda petnaestak godina, mogli smo otići na posao i vratiti se kući, a da uspijemo sačuvati pogled od harama. Međutim, danas je to skoro nemoguće. Ogromni reklamni panoi po zidovima, oglasi koji prekrivaju stakla izloga i prizori koje nam svojim načinom ne(odijevanja) priređuju prolaznici, naprosto su opkolili naše živote.
Vjernici koji se svaki dan kreću u takvom okruženju vrlo teško mogu sačuvati svoj pogled. Posebno ukoliko uz sebe nemaju prijatelje koji će ih podsjećati na Allaha, dž.š., ukoliko nemaju džema'at, onda im je još teže uspjeti u tome.
Čak i ukoliko čovjek pod takvom „opsadom“ na početku ulaže trud kako bi se sačuvao od harama, nakon nekog vremena, snaga otpora slabi i naposlijetku nestaje. Na kraju, čovjek i sam počinje živjeti načinom života koji je nekada izazivao ljutnju u njemu.
Knjige ahlaka savjetuju nam da kada hodamo ne gledamo previše ni desno niti lijevo, već samo ispred sebe, kako bismo se sačuvali od harama. Praktikovati takav savjet bilo je lahko u vremenu kada je skoro cijelo društvo bilo odano vjeri i kada se harami nisu činili javno.
Međutim, danas kada uzmemo u obzir gradsku gužvu i metež, skoro da smo primorani gledati potpuno suprotno – na stranu, a ne ispred sebe. Takvo stanje je znak da je naš ispit u pogledu čuvanja od harama teži od ispita naših prethodnika. Istovremeno, znak je i toga koliko su iskreni i odani vjernici koji se u današnjem vremenu bore kako bi se sačuvali od harama.
Iz sela u grad
Nije isto stanje onoga koji provodi dane u selu, krećući se na relaciji kuća-džamija-njiva, i onoga koji je primoran da živi u gradu prepunom harama. Drugim riječima: „Nije isto biti derviš na planini i u gradu.“ Generalno, živeći na selu, čovjek skoro da se i ne susreće sa haramom, osim na televizijskim ekranima. Harami sa kojima se susreće uglavnom se svode na ogovaranje, uzurpiranje komšijskog haka i tome slično.
Nesumnjivo, ti grijesi nisu nebitni, ali stanje onih koji žive u gradu mnogo je strašnije. Od komunikacije sa mnoštvom ljudi u zgradi, na radnom mjestu, na ulici, pa do na stotine drugih uzroka gledanja u haram, čovjek u gradu biva izložen nebrojenim vrstama kušnji. Shodno tome, zasigurno će i nagrada onih koji žive u gradu biti veća, jer oni moraju uložiti znatno veći trud da bi se sačuvali od harama. U tesavvufskim knjigama vezano za našu temu prenosi se jedna lijepa predaja:
Nekada davno živjela su dva brata od kojih je jedan bio čoban i živio na selu, a drugi je živio u gradu i bavio se obućarskim zanatom. Brat čoban je vodio stoku na ispašu i provodio vrijeme u ibadetu i zikru. U potpunosti se posvetio robovanju Allahu, dž.š., i udaljio od grijeha. Njegov brat iz grada, bio je također zahid i živio je zarađujući halal opskrbu.
Jednog dana, brat sa sela odluči da posjeti brata u gradu, pa se zaputi u njegovu obućarsku radnju. Odlučio je da mu, kao poklon, ponese malo mlijeka. Mlijeko je nasuo u platnenu torbu, jer mu je kao keramet dato da ta torba ne propušta. Nakon što se poselamio sa bratom, čoban okači torbu s mlijekom na zid i započeše razgovor.
Baš tada u radnju uđe jedna žena. Skinula je svoju poderanu cipelu i zatražila od obućara da je popravi. U tom trenutku obućarev brat pogleda u njenu bosu nogu. Razum mu se pomuti i prokleti šejtan zaokupira njegovo srce. Čim se to desilo, mlijeko iz torbe okačene na zidu počelo je kapati. Tada mu brat obućar reče:
„Lahko je biti evlija u planinama, lahko je u planinama robovati Allahu, dž.š. Pravi junak je onaj ko živi okružen haramima, a u stanju je da se suzdržava!“
Nakon tih riječi, prouči bismilu i stavi prst na mjesto sa kojeg je kapalo mlijeko, te mlijeko prestade kapati.
Različiti životi, različiti ispiti
Prethodna predaja pokazuje nam da nije svačiji ispit isti. Prema tome nisu isti onaj koji cijeli život provede u Mekki i onaj koji provede život u gradu prepunom svakojakih šejtanluka. Naša braća i sestre koji su bili na umri ili hadždžu, lično su svjedočili tome. Tamo bi po cijele dane bili zauzeti ibadetom, obavljali bi pet dnevnih namaza u džema'atu pored Kabe ili u nekom drugom mesdžidu. U međuvremenu bi obavljali tavaf, učili Časni Kur'an i bili zauzeti zikrom.
Ipak, kada bi se vratili u svoje domovine vidjeli bi da je vrlo teško nastaviti živjeti takvu ljepotu. A povratak u svakodnevnicu je neizbježan, i istinski ispit vjernika počinje upravo tada.
Danas nije moguće udaljiti se od ljudi i živjeti sam. Veliki broj ljudi živi u gradovima zbog čega smo primorani da živimo poput obućara iz priče i da prolazimo kroz dunjalučki ispit u gradskim gužvama i metežu.
Ono što tražimo od Uzvišenog Gospodara jeste da nam podari snagu uz koju ćemo izdržati sve poteškoće. Nesumnjivo je da su u poteškoćama skrivena olakšanja i da će nas Uzvišeni Hakk nagraditi u skladu sa težinom naših ispita. Na nama je da održavamo iskren nijjet i da ulažemo trud.
S kim se družimo?
Još jedna vrlo bitna činjenica koju ne smijemo zaboraviti: Mi ne posjedujemo snagu volje poput vjerovjesnika, snagu koja je sposobna da promijeni društvo. Ukoliko nemamo džema'at koji nas podstiče na dobro, okruženje koje nas podstiče na ispravno robovanje, onda je uvijek moguće da se i sami utopimo u sredini u kojoj živimo.
Da Uzvišeni Allah sačuva, ukoliko ne budemo sa dobrim ljudima, ukoliko se ne okoristimo njihovom duhovno podrškom, može se desiti da postanemo neosjetljivi na harame i da ih vremenom počnemo posmatrati kao nešto normalno. To je jedna od mnogobrojnih mudrosti skrivenih u savjetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., da se ne odvajamo od džema'ata. Allahov Poslanik, s.a.v.s., savjetovao nas je na sljedeći način:
„Ono što je vuk za ovce, to je šejtan za čovjeka. Onako kako vuk uhvati ovcu koja se odvoji od stada tako i šejtan uhvati čovjeka koji se udalji od džema'ata. Zbog toga, klonite se osamljenih puteva (odvajanja). Ne odvajajte se od džemata, društva i mesdžida!“ (Ahmed b. Hanbel: Musned, 22029)
Uzvišeni Gospodar nam u časnim ajetima obznanjuje na koji način trebamo postupati:
„Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali. I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.“ (Al-i ‘Imran, 103-104)
„O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!“ (Tevbe, 119)
Časopis Semerkand, br. 110, Vjera i život
