U pismu koje je jedan od Sadat-i Kirama, Šejh-Ahmed el-Haznevi, k.s., napisao svome halifi Mulli Muhammedu Latifu, otkrio je tajnu kako da vjernici svoje svakodnevne poslove ispune zikrom i tako svoje živote pretvore u kapital za vječnost: Brate! Znaj da je vrijeme tvoja prilika. Čovjek treba dobro iskoristiti zdravlje i slobodno vrijeme, znajući da su mu to velike prilike. Ne priliči čovjeku da svoj život, svoju jedinu priliku, potroši u beskorisne i isprazne poslove. Naprotiv, život treba provesti u onome čime je Allah, dž.š., zadovoljan. Stoga, treba se potruditi da pet dnevnih namaza klanja u džema’atu, da ne izostavlja tehedždžud namaz, te da ne propušta traženje oprosta u svitanje.
Treba se zadovoljiti kratkim i laganim snom, poput zečijeg, ne treba posustajati u noćnim ibadetima, ne smije dozvoliti da ga prevare kratkotrajni užitci dunjalučkih blagodati, i na pameti stalno treba imati smrt i brigu kakvo će biti njegovo stanje na Ahiretu. Osim toga, sve svoje vrijeme treba provoditi u stalnom zikru. Svaki posao obavljen u skladu sa šerijatskim propisima ubraja se u zikr, pa čak i trgovina. Kada je tako, onda sve poslove treba obavljati u skladu sa Šerijatom, kako bi se računali u zikr. Nema nikakve sumnje u to da je suština zikra sadržana u tjeranju gafleta. Kada se čovjek pokorava svim Allahovim, dž.š., naredbama i zabranama, može se spasiti od utjecaja gafleta, te tako postići sevape trajnog zikra. Imam Rabbani, k.s., je rekao: Suština nakšibendijskog puta je u činjenju djelā u skladu sa šerijatskim propisima, i popravljanju stanja srca ostvarivanjem duhovne blizine sa Uzvišenim Allahom. Dakle, suština svega je da se iz srca izbaci sve osim Allaha, dž.š., … Sve ostalo je isprazno!
Razbojnikova tevba
Jedan od aga velikog plemena područja u kojem je Šejh-Muhammed Dijauddin, k.s., imao dosta poznanika, napao je i opljačkao obližnje selo. Vijest o tome proširi se do Nuršina, mjesta u kojem je Šejh-Muhammed Dijauddin, k.s., osnovao tekiju, a nakon nekoliko dana i sam aga dođe u Nuršin kako bi posjetio šejha. Otišao je u divan, gdje se dočekuju musafiri, i tu mu jedan od hizmećara reče kako se pročulo za ono što je učinio. O aginom dolasku obavijestiše Šejh-Muhammeda Dijauddina, k.s., na što on odmah ustade i dođe u divan. Na njegovom licu vidjela se ljutnja. Okrenu se agi i reče: – Zašto si došao kod mene? Ja nisam aga, niti sam kakav zapovjednik. Nisam ni namjesnik! Za sebe ne kažem ni da sam šejh, to vi govorite! Šejh je onaj ko je prijatelj Allahovom, dž.š., prijatelju, a neprijatelj Allahovom, dž.š., neprijatelju.
Kakvog posla ja mogu imati sa Allahovim, dž.š., neprijateljima? Na te riječi Šejh-Muhammeda Dijauddina, k.s., ispunjene ljutnjom i hejbetom, aga posramljeno upita: – Uvaženi šejhu, kada bi neki čovjek osamdeset godina živio kao nevjernik, a potom učinio tevbu i povjerovao, da li bi njegova tevba bila primljena? Šejh odgovori: – Može biti primljena inšallah. Na taj odgovor aga reče: – Uvaženi šejhu, ja nisam nevjernik, može biti da sam počinio grijehe. Evo, pred Vama činim tevbu sa nijjetom da ih nikada više ne počinim. Tako aga, držeći se za ruku Šejh-Muhammeda Dijauddina, k.s., učini tevbu, nakon čega je u potpunosti okrenuo svoje lice od grijeha i nepravde.
Mevlana Halidova, k.s., pronicljivost
Ibrahim Fasih Hajdari, rah., poznat po svojim djelima o Mevlani Halidu, k.s., i halidijskom putu, je ispričao: Za vrijeme dok je Davud-paša, čovjek poznat i poštovan po svome znanju, u Bagdadu obavljao posao pisara, istovremeno je u svojoj kući okupljao halku u kojoj je podučavao ljude. Kada je jedne prilike napustio Bagdad i otišao u Šehrizor, uz podršku vojske, sultan Mahmud Han proglasio ga je vezirom Bagdada. Tadašnji namjesnik Bagdada, Said-paša, nije se slagao s tim, pa je sa svojom vojskom izašao i opkolio Bagdad, ne dajući Davud-paši da uđe. Mog djeda je mnogo rastužio taj postupak Said-paše, jer Davud-paša je petnaest godina slušao njegova predavanja i dobio idžazet (diplomu) iz oblasti vjerskih i medicinskih nauka. Djed je bio bolestan, pa je poslao moga babu da obavijesti o tome moga amidžu Ubejdullaha Hajdarija, koji je bio halifa Mavlane Halida, k.s. Čim je amidža čuo vijest, otišao je do Mevlane Halida, k.s., i ispričao mu situaciju. Mevlana Halid, k.s., reče: – Tvoj babo je moj šejh u pogledu znanja. Nakon jacije namaza otići ću do njega. Poslije namaza, zajedno sa mojim babom i amidžom, otišao je kod moga djeda. Čim je čuo za njihov dolazak, djed je izašao da ih dočeka, te su zajedno sjeli. Tada Mevlana Halid, k.s., reče: – Uvaženi šejhu! Ja niti sam šejh, niti posjedujem keramete. Ja sam samo siromah koji je, makar to bilo i malo, u hizmetu znanju. Znanje pripada Allahu, dž.š. Ali, želim vam reći samo ovo: uvjeren sam da će Davudpaša nakon petnaest dana ući u Bagdad i započeti sa vezirskim poslom. A Said-paša, zbog onog što je učinio, bit će zadavljen u tvrđavi. Budite bez brige, ne bojte se i ne žalostite se. Sve se dogodilo upravo onako kako je Mevlana Halid, k.s., kazao. Nakon tačno petnaest dana Davud-paša ušao je u Bagdad kao vezir i započeo sa dužnošću, a Said-paša je zatvoren u tamnicu, gdje je kasnije i zadavljen.
Časopis Semerkand, br. 102, Latice ružićnjaka
