Zlatno doba za ostvarivanje komunikacije sa djecom
Šest koraka koji ruše komunikaciju sa djetetom
Komunikacija nije samo međusobni razgovor između dvoje ljudi. Jedna od temeljnih karakteristika komunikacije je slušanje. U razgovoru sa djecom, slušanje je znak aktivne komunikacije. S druge strane, postoje određeni faktori koji remete našu komunikaciju sa djetetom, a to su:
- Neslušanje djeteta
- Postavljanje ultimatuma: „Uradit ćeš kako ti kažem, u protivnom…“
- Nastojanje da djetetu damo lekciju dok razgovaramo sa njim: „Kada sam ja bio tvojih godina…“
- Kritikovanje: „Danas uništavaš sve što dotakneš!“
- Ismijavanje: „To što radiš je glupost, ponašaš se kao beba!“
- Ponižavanje i postiđivanje: „Dijete tvojih godina bi trebalo to znati…“
Period od 0 do 6 godina smatra se „zlatnim periodom“ u razvoju čovjeka. Jedan od dokaza tome je to što se u periodu do tri godine, kada dijete još nije u stanju ni kako treba da govori, ispod moždanog korteksa već razvija iznimno bogat svijet konstruisanja misli. U djetetovom mozgu se, dakle, nesvjesno pojavljuju misli i pitanja poput: „Ko sam ja?; Kakvo je mjesto ovaj svijet?; Da li je teško ili lahko živjeti?; Da li će me ljudi voljeti ili ne?“ Upravo zbog toga, ostvarivanje ispravne komunikacije sa djetetom u ovom periodu, olakšat će nam da ispravno razumijemo dijete, te će istovremeno spriječiti nesporazume.
Dok razgovaramo sa djetetom, obratimo pažnju na sljedeće:
Ukoliko budemo slijedili nekoliko zlatnih pravila, možemo ostvariti aktivnu komunikaciju sa našom djecom.
- Prije svega, kada razgovaramo sa djetetom nemojmo zaboraviti da se radi o djetetu, i nemojmo očekivati da određenom događaju posveti pažnju poput odrasle osobe. Nakon toga, jedno od najbitnijih pravila u komunikaciji sa djetetom jeste da se spustimo na njegovu ravan, da ga gledamo u oči dok razgovaramo, te da koristimo blag i odlučan ton.
- Kako bismo iskazali poštovanje prema djetetu, obavezno mu se trebamo obraćati imenom. Naprimjer: „Saliha, molim te da ne gledaš televiziju prije nego završiš zadaću.“ Ili „Aiša, doista jako lijepo pospremiš svoju sobu.“
- Birajmo krate i jasne rečenice. Duge rečenice tipa „Enese sine, svanulo je, jutro je, u devet trebaš u školu…“, samo umaraju dijete. Umjesto toga, treba upotrijebiti kratke i jasne iskaze poput: „Enese, vrijeme je za školu, trebao bi ustati.“
- U rečenicama trebamo preferirati pozitivan pristup. Naprimjer, umjesto riječi „Nemoj bez prestanka trčati po dnevnom boravku“, možemo upotrijebiti pozitivniji i ljepši pristup pa reći: „Šta misliš da sada crtaš, a kasnije kada izađemo u bašču, možeš trčati do mile volje.“
- Umjesto imperativa, koristimo željni način. Naprimjer, umjesto da kažemo „Sine, sjedi!“, možemo reći: „Želim da sjedneš jer ćemo sada ručati.“ Djetetu je uvijek prihvatljivija takva rečenica u kojoj je objašnjen i razlog zbog kojeg je potrebno da nešto učini.
- Kada su u pitanju situacije u kojima je djetetu teško da učini nešto, trebamo mu ponuditi izbor, naprimjer: „Izaberi, da li ćeš pojesti jednu kašiku ili tri kašike špinata?“ U takvoj situaciji, dijete ima priliku da bira i odlučuje, ali mi smo mu ustvari ponudili svoj izbor.
- Sljedeće pravilo je vrlo bitno, jer ukoliko pređemo mjeru, bit ćemo krivi što dijete učimo na mito. Da, govorimo o nuđenju nečega kako bismo dobili nešto drugo od djeteta zauzvrat. U takvim situacijama, kada konstruišemo rečenicu moramo paziti na upotrebu riječi, pa tako umjesto da kažemo: „Ukoliko opereš zube, pročitat ću ti priču koju želiš.“, trebamo reći: „Prvo peremo zube, pa onda čitamo priču koju želiš.“ Jedino na taj način ispravno koristimo metodu nagrađivanja.
Utjecaj načina govora na dijete
Način komunikacije dijete najprije uči od majke, a socijalizaciju od oca. Prema tome, dijete će se u bliskoj budućnosti prema svojoj okolini ponašati onako kako se roditelji ponašaju prema njemu. Stoga je jako bitno da roditelji, s vremena na vrijeme, preispitaju svoju komunikaciju sa djecom. Trebaju se sjetiti pozitivnih i negativnih strana u komunikaciji sa vlastitim roditeljima, te pronaći njihove odraze u sebi. Na taj način će lahko moći ispraviti nepravilnosti u komunikaciji sa djecom, kao što su uvredljive kritike i neposvećivanje dovoljne pažnje slušanju djece. Ukoliko roditelji posvete pažnju tome, ne samo da će ostvariti bolju komunikaciju sa djecom, nego će istovremeno biti i pozitivan primjer za njih. Nažalost, najčešće teško možemo reći da su roditelji u tom domenu dobar primjer vlastitoj djeci.
„Ahmed i njegova majka sjede u jednoj ljetnoj bašti gdje majka razgovara sa svojim prijateljicama. Ahmed je po prvi put ugledao avion koji nisko prolijeće iznad njih, pa ushićeno povika: ‘Mama vidi, prolijeće veliki avion!’ Njegova majka mašući glavom reče: ‘Aha, aha…’ Dijete s još većim ushićenjem, opet reče: ‘Ali mama, vidi kako je velik avion!’ Majka nije ni obratila pažnju na taj drugi iskaz ushićenja koji je Ahmed ispoljio, kao da nije tu… Ahmed potom treći put povika: ‘Ali mama, vidi kako je velik avion…’ Majka tada na grublji način reče: ‘Vidjela sam sine, uredu je!’ Ahmed tada sagnu glavu i u jednom trenu svo njegovo ushićenje nestade, a umjesto njega se pojavi osjećaj stida i poniženosti.“
Često svjedočimo sličnim događajima. Specijalista komunikacijske psihologije, Doğan Cüceoğlu, pojašnjava nam kakve je to komunikacijske poruke majka poslala djetetu u navedenoj situaciji:
- Nema ničega zbog čega bi se trebao osjećati ushićeno, da ima, ja bih ti rekla!
- U ovom trenutku ti nisi bitan, nebitan si!
- S tobom nešto nije u redu, zašto se dereš? Da postoji neki razlog za deranje, zajedno bismo se derali.
- U ovom trenutku nisi dostojan moje ljubavi.
Da je majka u takvoj situaciji ostvarila zdravu komunikaciju sa svojim djetetom i rekla: „Aaa, kako je velik avion, i baš nam je blizu, to je stvarno uzbudljivo.“ Ili da se ujedno obratila i svojim prijateljicama pa rekla: „Hej društvo, pogledajte, prolijeće veliki avion. Ahmed nam upravo pokazuje. Hvala ti Ahmede!“, u samo deset sekundi, poslala bi svome djetetu sljedeće poruke:
- Razumijem te.
- Ti si mi bitan, poseban si.
- Kod tebe nema ništa što nije u redu i imaš pravo da osjetiš veliko ushićenje.
- Ti si vrijedan i ja ti vjerujem.
Poruka: Nemojmo dijete ponižavati ako mnogo govori ili ako uporno postavlja pitanja. U protivnom, ono će sebe smatrati nevažnom osobom koja nema pravo govora u društvu. Ustručavat će se da govori među društvom i neće moći iskazati ono što misli. A u budućnosti, kao odrasla osoba, najčešće neće biti u stanju da objasni sebe i svoje stavove ljudima. Stoga, dok razgovaramo sa svojim djetetom, dajmo mu u svakoj situaciji do znanja da ga razumijemo.
Ukoliko primijenimo te male korake, dijete će nam uzvratiti na lijep način, tako što će se prema nama i svim ljudima koji ga okružuju odnositi sa poštovanjem.
