“Ima ljudi koji govore ‘Vjerujemo u Allaha i onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući samo sebe varaju”. (El-Bekara, 8-9)
Časni ajeti sure Bekara, čije smo značenje prethodno naveli, objavljeni su u Medini, a povod je bila skupina munafika. U vezi sa tim pitanjem ulema je jednoglasna. Nesretnici koji sačinjavaše spomenutu skupinu bili su Abdullah b. Ubej, na čelu, zatim Ibn Kušerdi, Džedd ibn Kajs i još neki koji se povedoše za njima.
Uzvišeni Allah je Svoga Poslanika, s.a.v.s., obavijestio o njima, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., je upozorio i neke od časnih ashaba, r.anhum. Munafici su aktivno učestvovali u svim javnim vjerskim aktivnostima muslimana, a intrige i spletke su smišljali tajno. Uporedo s tim, prijateljevali su sa nevjernicima koji su činili manjinu, ali iz mržnje i neprijateljstva prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i vjernicima, odbijali su da prihvate vjerovanje. (Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili; Ebu’l-Lejs Semerkandi, Tefsiru’l- Kur’an)
Termin “nas” upotrijebljen u osmom ajetu sure Bekara je množina riječi “insan”. Prema predaji koju prenosi Ibn Abbas, r.a., riječ “insan” je izvedena iz riječi “nisjan” i dolazi u značenju “zaboravan”. Čovjek je dobio to ime iz razloga što mnogo zaboravlja. Tačnije, Allah, dž.š., ga je tako nazvao zato što je zaboravio na ugovor sklopljen sa Gospodarom.
Prema drugom mišljenju riječ “insan” je izvedena iz korijena “uns” što znači prisan, pitom. Obzirom da čovjek uspostavlja bliske veze sa drugim ljudima, dobio je to ime. Bliskost i isprepletenost su također prisutne i u odnosu između ruha i tijela, pa je i to jedan od razloga. (Ismail Hakki Bursevi, Ruhu’l-Bejan)
Najopasniji poricatelji
Munafici ili licemjeri su skupina između vjernika i nevjernika. To su ljudi sa dva lica: u zahiru (pojavnom) se predstavljaju kao vjernici, izgovaraju kelime-i tevhid (vjerske istine), a u srcu skrivaju nevjerovanje.
Ne vjeruju, ali se zbog ovosvjetske koristi prikazuju kao vjernici. Iz tog razloga kufr (nevjerovanje) munafika je gori i opasniji od kufra običnih nevjernika, zbog toga što oni svom nevjerovanju dodaju još i ismijavanje, i pričinjavaju poteškoće vjernicima. Oni ismijavaju vjernike i pokušavaju se izigravati s njima.
Zbog toga je Uzvišeni Allah objavio ajete:
“Uistinu će licemjeri na samom dnu Džehennema biti, i ti im nećeš zaštitnika naći.” (En-Nisa’, 145)
Neki munafici tvrde da vjeruju u Allaha, dž.š., i Ahiret, ali ne vjeruju u sve što je sadržano u božanskoj Objavi. Oni tvrde da je njihovo vjerovanje ispravno i da obuhvata cjelinu, jer suštinu vjerovanja obrazuje dvoje: Prvo: vjerovanje u Allaha, dž.š., odnosno ispravno vjerovanje o Allahovom, dž.š., Zatu, sifatima (svojstvima) i djelovanjima, kao i vjerovanje o stvaranju i o poslanicima, a.s. Drugo: vjerovanje u Ahiret i sve što se tiče Ahireta. Munafici svoje vjerovanje opisuju tako, da bi ga prikazali ispravnim i cjelovitim. (Konyali Mehmed Vehbi Efendi, Hulasutu’l-Bejan; Dželaluddin el-Mahalli i Dželaluddin es-Sujuti, Tefsir-i Dželalejn; Abdullah b. Ahmed en-Nesefi, Tefsiru’n-Nesefi; Tefsiru’l-Kur’an)
S druge strane, naglašavanjem ograničenosti vjerovanja samo u Allaha, dž.š., i Ahiret oni zapravo pokazuju svoje pogrešno mišljenje o Uzvišenome Gospodaru i Ahiretu, čime žele da istaknu svoje licemjerstvo. (Ruhu’l-Bejan)
Obratimo pažnju na sljedeće: Očigledno je da se navedeni ajet odnosi na munafike iz redova nevjernika, jer je njihovo stanje potpuno jasno. Većina njih nikako ne priznaje Allaha, dž.š., za boga i poriče ponovno proživljenje. Međutim, isti ajet mogli bismo razmatrati i u kontekstu Jevreja, jer iako oni tvrde da vjeruju, Uzvišeni Gospodar negira, odnosno ne prihvata njihovo vjerovanje. Njihovo stanje je opisano u Časnom Kur’anu. Oni kažu “Uzejr je Allahov sin” (Et-Tevbe, 30) i vjeruju da je Allah, dž.š., od ljudske vrste. Stoga se njihovo vjerovanje u Ahiret ne prihvata kao ispravno. Zbog tih iskrivljenih ubjeđenja Gospodar svjetova odbacuje njihovo vjerovanje. (Tefsir-i Kebir)
U komentaru 8. i 9. ajeta sure Bekara, Imam Katade, rah., kaže: “Ajet pojašnjava ko su zapravo munafici; to su oni čija je nutrina pokvarena a riječi lažne. Oni jedno govore, drugo misle, jutrom su u jednom stanju, noću u drugom, i okreću se kao list na vjetru.” (Mahmut Ustaosmanoğlu, Ruhu’l-Furkan)
Allahove, dž.š., riječi “Oni nisu vjernici” jasan su i kategoričan odgovor na njihovu tvrdnju “Mi vjerujemo u Allaha”. Istovremeno, ajet je dokaz da izgovaranje samo jezikom nije dovoljno ukoliko nije popraćeno vjerovanjem u srcu. Da je dovoljno izraziti vjerovanje samo riječima, munaficima ne bi bilo otvoreno rečeno “Vi niste vjernici”. (Hulasatu’l-Bejan) Dakle, govoriti “ja vjerujem” u stanju kada srce ne vjeruje, sa ciljem varanja ili dodvoravanja ljudima, samo povećava grijeh, jer grijehu nevjerovanja dodaje se još i grijeh licemjerstva. A kakve li koristi od toga da te ljudi poznaju kao dobrog, ako te Uzvišeni Allah zna kao lošeg?
Pokušaj varanja Allaha, dž.š., i Poslanika, s.a.v.s.
Nakon što je Uzvišeni Allah obznanio da su munafici nevjernici, zbog poricanja i nevjerovanja koje kriju u srcima, obznanjuje njihove zle namjere, i kaže: “Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući samo sebe varaju.” (El-Bekara, 9)
Skrivajući svoje nevjerstvo u srcima, i predstavljajući se kao vjernici, munafici su bili u ubjeđenju da varaju Allaha, dž.š., i vjernike. A zapravo su oni ti koji su prevareni. Uzvišeni Allah dobro zna njihovo stanje ali im daje priliku da bi bili iskušani. Većina vjernika je također znala njihovo pravo lice ali su se unatoč tome prema njima odnosili shodno onom kako su se predstavljali. Da bi ajet, o kojem je riječ, bio što bolje shvaćen potrebno je obratiti pažnju na termin “hud’a” koji je upotrijebljen u ajetu. Riječ “hud’a” znači skrivati nešto u srcu, a na vanjštini pokazivati suprotno od skrivanog, nastojati nekoga prevariti predstavljajući se lažno. (Hak Dini Kur’an Dili; Tefsiru’n-Nesefi; Fahruddin er-Razi, Tefsir-i Kebir; Ragib el-Isfahani, Mufredat)
Zbog čega munafici nastoje prevariti Allaha, dž.š., i vjernike? Kako dolazi do toga da sami bivaju prevareni dok pokušavaju da prevare Uzvišenog Allaha i vjernike? Prema riječima Fahruddina Razija, rah., četiri su razloga zbog kojih licemjeri ispoljavaju vjerovanje a zapravo su nevjernici:
- da bi uživali ugled Allahova Poslanika, s.a.v.s., i vjernika, i da bi sebi osigurali korist od islamske države u slučaju da ojača i raširi se
- da bi saznali tajne muslimana i o tome obavijestili nevjernike
- da bi se zaštitili od muslimana; od njihovih postupaka predviđenih za nevjernike
- da bi učestvovali u raspodjeli plijena među muslimanima. (Ruhu’l-Bejan; Tefsir-i Kebir; Tefsir-i Dželalejn; Tefsiru’n-Nesefi)
Sve spomenuto ih je zanijelo i navelo da pokušaju prevariti Uzvišenog Stvoritelja i vjernike. Bili su sigurni da postupaju pronicljivo i lukavo, a pri tom su zaboravili da Uzvišeni Allah poznaje sva srca, da dobro zna šta se skriva u njima i da Njemu ništa nije skriveno. Zaboravili su da je nemoguće prevariti Uzvišenog Allaha. Gospodar svjetova je “el-’Alīm” što znači “Onaj Koji sve zna”. Njegove riječi “varaju Allaha”, imaju sljedeće značenje: Munafici se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., lažno prikazuju i varaju ga, a postupanje prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., karakteriše se kao postupanje prema Uzvišenom Allahu, zbog toga što je on, s.a.v.s., Allahov halifa na Zemlji, predstavnik Njegove vjere. To je kao slučaj u suri Jusuf.
U ajetu je upotrijebljen izraz “pitaj grad” a time se misli na narod tog grada. Svemoćni Gospodar u ajetu umjesto Svoga Poslanika, s.a.v.s., spominje Sebe, kako bi uzvisio dostojanstvo i čast Svoga Miljenika, s.a.v.s. Time jasno stavlja do znanja koliku vrijednost i mekam Poslanik, s.a.v.s., ima kod Njega. (Ruhu’l-Bejan; Tefsir-i Kebir) Sličan oblik izražavanja moguće je vidjeti i u drugim ajetima. Naprimjer: “Oni koji su ti se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu.” (El-Feth, 10) “Znajte da u borbi od svega što zaplijenite jedna petina pripada Allahu.” (Enfal, 41)
Ko je prevaren?
Zbog čega su munafici ti koji su prevareni, Hasan Basri, rah., pojašnjava sljedećom činjenicom: “Uzvišeni Allah će licemjere kazniti zbog onoga što su radili, tako da su oni, u suštini, samo sebe prevarili.” Ipak, prema riječima većine mufessira, zavaranost se ustvari ogleda u tome što se još na ovom svijetu njihove spletke okrenu protiv njih. Uzvišeni Gospodar vjernike čuva od njihovog spletkarenja, a ono što su pripremali donesi štetu samo njima. (Abdulkerim Kušejri, Letaifu’l-Išarat; Tefsir-i Kebir)
Dokaz tome su sljedeći ajeti: “Licemjeri misle da će Allaha prevariti a On će njihove spletke protiv njih okrenuti.” (En-Nisa’, 142) “Smišljali su spletke, a Mi smo njihove planove pokvarili onda kad se nisu nadali.” (En-Neml, 50)
Stoga, “varaju sebe” znači: zavaranost je ustvari u njima samima, neodvojivi dio njih. Samo na njih se odnosi, ne može dotaći drugog. (Hak Dini Kur’an Dili; Ruhu’l-Bejan; Tefsiru’n-Nesefi) Ali oni to ne znaju. Oni nikada ne pomišljaju da će se njihovo spletkarenje u ishodu ponovo vratiti njima. Oni su nesvjesni, daleko od razboritosti. Razboritost i pronicljivost je odlika vjernika. Svjesnost je znanje o nečemu posredstvom čula.
Kako se navodi u ajetima, činjenica da će licemjeri sami doživjeti štetu od svojih pokvarenih planova bila je toliko očita da se mogla jasno vidjeti, međutim oni su bili u takvom gafletu, kao da su im sva čula bila bez funkcije. Potpuno nesvjesni. Allahove riječi “ali oni toga nisu svjesni” pokazatelj su da su oni daleko od razboritosti te da su pali na nivo ispod nivoa životinja. (Ruhu’l-Bejan; Tefsir-i Kebir; Tefsir-i Dželalejn)
Uzvišeni Allah najbolje zna.
Časopis Semerkand, br. 104, Tefsir
