Izvodi iz djela „Kešfu ‘l-Mahdžub“
Ebu ‘l-Hasan el-Hudžviri, k.s., (preselio 465/1072)
Kako je samo lijepo rekao veliki šejh, Jahja b. Muaz, rah.: „Čuvaj se sohbeta tri vrste ljudi: nemarnih alima, lažnih derviša koji se dodvoravaju ljudima, i džahila (neznalica) među sufijama.“
Nemarni alimi učinili su dunjaluk kiblom svojih srcā, a u pogledu Šerijata, uvijek se povode za olakšicama. Obožavanje sultanā usvojili su kao svoju narav, a njihove dvore učinili su mjestom tavafa. Mihrabe su učinili mjestima stjecanja ugleda kod ljudi, obmanuli su se zamkama svoje pameti, a svoja srca su zaokupili nastojanjem da im govor bude što prefinjeniji i ljepši.
Pustili su svoje jezike da govore pogrdne i ružne riječi o istinskim alimima i muršidima, i okupirali su se nastojanjem da svojim riječima pobiju islamske autoritete. Kada bi oba svijeta stavili na njihovu teraziju (vaga), opet se ne bi zasitili. Iz tog razloga su mržnju i zavist učinili svojim mezhebom. Ukratko, ono što oni posjeduju nije ilm (znanje), jer ilm je takva odlika da onaj ko se okiti njime, od njega otpada svaka vrsta džehaleta (neznanje).
Lažni derviši, kada vide nekoga ko se ponaša u skladu sa njihovim željama, oni hvale takvu osobu, makar ono što radi bilo i batil (pogrešno). Ako neko pak radi nešto što se ne sviđa njihovim nefsovima, oni kude tu osobu, čak i ako je ono što radi hak (istina). Svojim halom (stanje) i postupcima nastoje ostvariti ugled među ljudima i zbog toga im se dodvoravaju, čak i kada su ljudi skrenuli sa Istine.
Sufije-džahili nisu posjećivali sohbete niti jednog šejha, nisu naučili edeb od velikanā, nisu kušali gorke opomene prošloga vremena, nisu podnosili teškoće, obukli su hrku bez ikakvog besireta (pronicljivost), umiješali su se među sufije i pridružili se njihovim sohbetima drsko se držeći svoga liberalnog pristupa. Njihova maloumnost navela ih je da misle kako su svi ostali ljudi poput njih. Zbog svega toga oni nisu u stanju da razlikuju hak od batila.
Navedene tri skupine ljudi koje je Jahja b. Muaz spomenuo i naredio muridima da okrenu svoja lica od njih, u svojoj da'vi (poziv) su lažovi, a njihovi halovi i postupci su pokvareni.
Bajezid Bistami, rah., veli: „Trideset godina sam ulagao veliki trud u mudžahedu (borba sa svojim nefsom). Ništa mi nije padalo tako teško kao znanje i postupanje po znanju.“
Drugim riječima, nefsu je lakše hodati po vatri, nego postupati u skladu sa šerijatskim znanjem. Džahil će radije preći preko Sirat-ćuprije, nego što će naučiti jedno šerijatsko pitanje. Stoga, nipošto ne dozvoli da budeš obmanut, pa da odustaneš od stjecanja znanja i nastojanja da u pogledu znanja dostigneš deredžu kemala (stepen potpunosti)!
Sufija, mutesavvif i mustasvif
Oni koji su na ovom putu dostigli kemal nazivaju se sufijama, a oni koji se interesuju i teže ka tome, nazivaju se mutesavvufima. Tesavvuf podrazumijeva „tefe’u'ul i tekelluf“, što u prijevodu znači „činiti neki posao ulažući veliki trud i podnoseći teškoće“.
Tesavvuf je poput grane drveta (safa’ je korijen i stablo, a tesavvuf je njegova grana). Safa’ je stepen evlijaluka koji ima svoje dokaze i šahide (svjedok). Njen smisao je blještav poput bisera, a tesavvuf je pretakanje tog smisla u zahir. Na putu tesavvufa ljudi se dijele na tri skupine: sufije, mutesavvifi i mustasvifi.
Sufije su oni koji su se odrekli svojih nefsova (fani), a sa Uzvišenim Hakkom su pronašli vječnost (baki). Sufije su se oslobodile svoje prirode i nefsanskih želja i dosegnuli su samu suštinu hakikata. Oni koji putem mudžahede nastoje postići opisanu deredžu i koji svojim postupcima potvrđuju tu želju, nazivaju se mutesavvifima.
Oni koji nastoje ličiti na njih, ali iz želje da ostvare imetak i položaj, odnosno iz želje za dunjalučkim blagodatima, nazivaju se mustasvifima. Mustasvif je gafil (nemaran) spram stanjā sufije i mutesavvifa, nikakvog znanja nema o tome. Toliko je u gafletu, da se za njega kaže: „Mustasvif je poput muhe u odnosu na sufije; sve što čini nije ništa drugo doli udovoljavanje nefsanskim prohtjevima. U odnosu na ostale ljude je poput vuka; svo njegovo nastojanje je fesad i nanošenje štete, zvjerstvo i jedenje nečistoga mesa.“
Shodno navedenom, kaže se da je sufija postigao vusul (stigao do Gospodara), mutesavvif je zauzet usulom (nastoji stići do cilja), a mustasvif je zaokupljen neprimjerenim i bespotrebnim stvarima.
Onaj ko je postigao vusul, postigao je svoj cilj i ostvario želje, nema više nikakvih ciljeva niti želja. Onaj ko je zauzet usulom, odlučan je u svojoj namjeri i tarikatskim hallovima, čvrsto i postojano hodi osvjedočavajući se u mudrosti sejr-i suluka (duhovni put). A onaj ko je okupiran neprimjerenim i bespotrebnim stvarima, lišen je svega toga. Zaokupljen je isključivo formom, pa zbog perde formalizma nije u stanju da vidi bilo kakav smisao i nemoćan je da postigne vuslat.
Vezano za temu o kojoj govorimo, šejhovi su izrekli nebrojeno mnogo riječi čije je značenje skriveno i šifrovano. Allahovom, dž.š., dozvolom prenijet ću neke od tih riječi, kako bi se istinski tragaoci za Istinom mogli što više okoristiti.
Ebu Husejn Nuri, rah., veli: „Tesavvuf znači napustiti sve nefsanske užitke.“ Također je kazao: „Sufije su oni čiji su ruhovi safa’ (prečišćeni), te su zbog toga u prvom saffu (red) kod Uzvišenog Hakka.“ Značenje navedenih riječi je: Sufije su oni čiji su ruhovi oslobođeni zamućenosti koja karakteriše stvorenja, očišćeni su od nefsanskih niskih stanja i spašeni od nefsanskih prohtijeva, te su zbog toga zauzeli mjesto u prvim safovima i postigli najveće mekame kod svoga Gospodara.
Husri, rah., je kazao: „Tesavvuf znači čuvati srce čistim od svake vrste nepokornosti.“
Značenje navedenih riječi je: Rob treba čuvati svoje srce i ostale duhovne dragulje od svake vrste suprotstavljanja Hakku, jer prijateljstvo znači odanost, a suprotstavljanje je suprotno odanosti. Za iskrenog prijatelja ne postoji ništa drugo na svijetu osim izvršavanja zapovijedi svoga prijatelja. Kada su cilj i želja jedno, može li biti govora o suprotstavljanju?
Unuk hazreti Husejna, Muhammed Bakir, rah., je rekao: „Tesavvuf je lijepa narav i lijep ahlak. Onaj ko je bolji od tebe u pogledu ahlaka, bolji je od tebe i u tesavvufu.“
Dvije su vrste lijepog ahlaka: ahlak prema halku (stvorenja) i ahlak prema Hakku. Lijep ahlak spram Uzvišenog Hakka podrazumijeva zadovoljstvo Njegovom odredbom. Lijep ahlak prema halku ogleda se u podnošenju njihovog uznemiravanja radi Uzvišenog Hakka. I jedan i drugi ahlak putniku Hakku donose veliku korist.
Časopis Semerkand, br. 109, Klasici tesavvufa
