Iako posjedujemo različita viđenja i različite usule, za sve nas islam je jedan. A naše bratstvo je odraz tog jedinstva. Oni koji su odano vezani za to jedinstvo i kada prolaze kroz različite probleme, uvijek žele samo dobro svojoj braći muslimanima.
„Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali!“ (‘Ankebut, 64)
Budući da je život na ovome svijetu takav, kako čovjek treba postupati? Čovjek treba nastojati da ispravi svoje nedostatke, da poveća svoje ibadete i pokornost, da ne istražuje tuđe greške, te da se ujedini sa svojom braćom u vjeri i ulaže trud na Allahovom, dž.š., putu. Prvi posao svakog vjernika jeste da pogled usmjeri na sebe i da ne istražuje tuđe nedostatke.
Islam je vjera džemata. Kako bismo ojačali iman i manje zapadali pod utjecaj ovosvjestkih negativnosti, trebamo biti dio zajednice vjernika. Džemat nam pomaže da budemo na istikametu i da postanemo potpuni vjernici. Međutim, kao pripadnici džemata, trebamo obratiti pažnju na određene principe, jer danas je evidentno oslabila osjetljivost vjernika po tom pitanju.
Moj put
Normalno je da ljudi misle da je put i sredina čiji su oni dio, najbolje i najprikladnije mjesto za hizmet islamu i postizanje vječne sreće. Takvo razmišljanje je prirodan rezultat ubjeđenja iz kojeg ljudi i jesu tu gdje jesu. Takvo ubjeđenje omogućava im da djeluju uz veću motivaciju i trud, te da na najljepši način ulažu sva sredstva kojima raspolažu u hizmet vjeri. Najljepši trenutak je trenutak u kojem čovjek živi, a najljepše okruženje je mjesto na kojem se nalazi, i zadatak čovjeka je da to mjesto odnosno okruženje učini uspješnim.
Međutim, ne smije se desiti da vjernik omalovažava ili ne daj Bože vrijeđa vjernike koji su se okupili u nekim drugim džematima kako bi hizmetili islamu. Zbog toga što je kod Allaha, dž.š., od suštinske važnosti nijet vjernika i pridržavanje vjerskih propisa prilikom činjenja hizmeta, pogrešno bi bilo čak i međusobno upoređivanje.
Iako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., posljednji i najveći vjerovjesnik, nikada nije dozvoljavao omalovažavanje drugih vjerovjesnika. A u jednom časnom hadisu je rekao: „Nemojte neke vjerovjesnike smatrati boljim od drugih.“ (Buhari)
Na nama je da posjedujemo takav ahlak i da ne poredimo vjernike jedne s drugima.
Ko ima ključ od Dženneta?
Ukoliko osoba smatra da je mjesto gdje ona hizmeti islamu najljepši put, treba znati da i oni koji hizmete na nekim drugim mjestima isto to misle za svoj put. Stoga, pogrešno je postupati kao da je ključ Dženneta u rukama jedne strane, te ostale muslimane koji iskreno čine hizmet našoj vjeri etiketirati nekim ružnim osobinama i smatrati ih džehennemlijama. Ukoliko se ne radi o skupinama koje su jasno zapale u nevjerstvo i otpadništvo, pogrešno je sužavati Džennet zbog njihovih različitih mešreba ili tumačenja.
Nikome nije dato ovlaštenje da dio muslimana isključi iz kruga vjernika. Isto tako, niko ne zna kakav će i gdje biti njegov kraj. U Džennetu ima mjesta za svakog vjernika, dovoljno je da se čovjek trudi kako bi postigao te blagodati. Uzvišeni Gospodar nas upozorava riječima:
„O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu. O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je. O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (Hudžurat, 11-13)
Savjet učenog
Svako ko istupi u ime islama, oko sebe okupi manju ili veću skupinu ljudi. Ma šta govorio, oko njega se okupi džemat. Međutim, ljude treba uvijek upozoravati na opasnost slijeđenja onih koji nemaju vjerskog znanja, koji miješaju istinu i neistinu, koji su zalutali i ne poznaju haram i halal. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je upozorio da onaj ko stoji pored kovača, ako ništa, pokupi čađ, i rekao je:
„Čovjek je vjere svoga prijatelja. Prema tome neka svako pazi s kim će se družiti.“ (Tirmizi)
Vrlo je bitno da vjernici koji se trude da budu na istikametu oko sebe imaju osobe koje posjeduju vjersko znanje i s kojima će se moći posavjetovati po svakom pitanju. Oni koji ne paze na to, naročito ako se radi o osobama koje su uzori drugima, zapadaju u stanje da sebe počnu smatrati kompetentnim u svakom polju. Zbog toga što se po pitanju vlastitih razmišljanja i zaključaka ne savjetuju sa istinskim učenjacima, takve osobe mogu zapasti u neoprostive greške. A na koncu, najveću štetu od takvog postupanja trpe ostali muslimani. Uzvišeni Allah, u Časnom Kur'anu, kaže: „(…) I dogovaraj se s njima.“ (Al-i ‘Imran, 159) i „(…) I koji se o poslovima svojim dogovaraju.“ (Šura, 38)
Osuda džemata na osnovu pojedinca
Jedna od veoma čestih grešaka jeste i osuđivanje cijelog džemata na osnovu greške pojedinca. Naime, ukoliko uočimo da pripadnik nekog džemata, po našim mjerilima, pogrešno postupa ili ima drugačije mišljenje, krajnje je pogrešno osuditi cijeli džemat. Osnovno načelo i vodilja vjernika trebaju biti lijep nijet i lijepo mišljenje. Kako god oni koji osuđuju mogu imati iskrenu namjeru, isto tako, i oni koje su osudili mogu biti iskreni. Čak i da doista čine greške, kako se smatra, opet ne treba preispitivati njihove namjere, sumnjati u njihovu iskrenost i negirati ono što čine u korist vjere.
Uzvišeni Gospodar kaže: „O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: ‘Ti nisi vjernik.’“ (Nisa’, 94) A Allahov Poslanik, s.a.v.s., oporučio nam je sljedeće: „Proklinjanje vjernika je poput njegovog ubistva. Onaj ko vjernika osudi za kufr, kao da ga je ubio.“ (Buhari)
Sa povećanjem broja ljudi koji se sastaju radi nekog posla, prirodno je da će se povećati i broj grešaka. Ako bismo, umjesto na lijep način, greške pokušali spriječiti drskim osudama, to onda ne bi donijelo nikakvu korist, nego bi samo povećalo štetu. Njabolji stav je strpljivost i ukazivanje na put koji će olakšati vjernicima.
S druge strane, ostati ravnodušan na stavove i postupke suprotne duhu i propisima islama, također je pogrešno. U takvim situacijama mjerilo trebaju biti Allahovi, dž.š., propisi, a nikako lično mišljenje i stanovište. Ukoliko grupa muslimana ispoljava stavove i ponašanja koja skreću sa stanovišta ehl-i sunneta; ukoliko ne vode ka prosperitetu, već ka smutnji, onda su ostali muslimani dužni da ih upozore znanjem i mudrošću. Ali, bitno je naglasiti da se to ne realizuje grupnim tračanjem, već trudom i djelovanjem kompetentnih osoba.
Bratska samilost
U današnjem vremenu, jedno od polja na kojima smo najslabiji jeste samilost prema braći u vjeri. Kada čitamo o životu plemenitih ashaba, r.anhum, ili drugih islamskih velikana, ispunjava nas velika ljubav prema njima, te ne pridajemo važnost niti preuveličavamo greške nekih od njih. To je ispravno postupanje.
Međutim, iz nekog razloga, nemamo takav stav kada su u pitanju naša braća sa kojom živimo u istom vremenu. Da li nam je potrebno da plemeniti ashabi, r.anhum, ustanu i dođu živjeti sa nama? Budući da to nije moguće, trebamo biti svjesni da, ma koliko današnji “ashabi” Allahova Poslanika, s.a.v.s., nama djelovali manjkavi, to su naša braća koja se bore da rade pozitivne stvari u ime islama.
Njima trebamo pristupiti sa istim emocijama i oprostiti im nedostatke. Problemi će nestati kada istu toleranciju koju pokazujemo spram svojih roditelja, braće i sestara, budemo pokazivali i prema braći u vjeri. Kada su u pitanju naša rođena braća, ma koliko pogreški učinili prema nama, pa čak i da ugroze naše pravo, nakon što osjetimo malo ljubavi, opet smo u stanju da ih zagrlimo i sve zaboravimo. A Uzvišeni Gospodar je vjernike učinio braćom. Stoga, ukoliko želimo ispuniti pravo tog bratstva, onda se prema našoj braći u vjeri moramo odnositi isto kao prema rođenoj braći.
Uzvišeni Allah se kroz obraćanje Svome Poslaniku, s.a.v.s., obraća i nama: “(…) A prema vjernicima blag budi.” (Hidžr, 88), zatim, “Ti sa svakim – lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!” (A’raf, 199). Allahov Poslanik, s.a.v.s., međusobno oslanjanje vjernika i njihovu ljubav poredi sa ciglama građevine, koje se oslanjaju jedna na drugu. (Buhari)
Onaj ko čini nešto korisno u ime islama, doprinosi ovosvjetskoj dobrobiti muslimana. Oni koji to gledaju sa strane, trebali bi im biti zahvalni i pružiti im podršku. Umjesto da vodeći se zavišću i ogovaranjem, omalovažavamo svoju braću, trebamo imati lijepu namjeru i radovati se lijepim poslovima.
Kada stvari sagledamo iz tog ugla, shvatit ćemo da je naša dužnost da činimo dovu da Allah, dž.š., bude zadovoljan svima onima koji se bore i rade za islam, podnoseći mnoge teškoće. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
“Nemojte mrziti jedni druge! Nemojte zavidjeti jedni drugima! Nemojte okretati leđa jedni drugima! Budite braća i Allahovi robovi! Nijednom muslimanu nije dozvoljeno da izbjegava svoga brata duže od tri dana.” (Muslim)
Kritikujući druge ne zaboravimo sebe
Allahova, dž.š., Zemlja je široka za sve one koji žele nešto učiniti. Dakle, ko god nešto želi uraditi, može pronaći prostor za to. Sve što se učini u korist islama, a da se pri tome ne trči za slavom i ugledom niti da se djeluje suprotno duhu islama ili krše njegovi propisi, smatra se džihadom (borba na Allahovom putu). Svaki vjernik se prije svega treba potruditi da uljepša svoje robovanje, a potom se treba truditi za Allahovu, dž.š., vjeru, ulažući svoju energiju u razne hizmete.
Onaj ko nema takvu svijest i ko se u negativnom kontekstu bavi vjernicima koji se trude da učine nešto dobro, postupa suprotno islamskom duhu i uprazno troši svoje vrijeme. Osim toga, sprječavati hizmete koji se čine u ime islama, smatra se velikim grijehom.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je riječima: “Istinski mudžahid je onaj ko se bori sa svojim nefsom.” (Tirmizi), skrenuo pažnju vjernicima da se najprije trebaju usmjeriti prema sebi i pozabaviti se svojim poslom. A Uzvišeni Gospodar nas savjetuje:
“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu.” (Nahl, 125)
Možemo reći da, oni koji neprestano istražuju tuđe mahane i ogovaraju druge na sav glas, boluju od bolesti “bijesnoga nefsa”. Iz razloga što za sebe smatraju da su na visokom položaju, misle da uvijek imaju pravo druge osuđivati. I postupajući tako, skrivaju se iza riječi: “Tako islam nalaže.” Po njima, ti ljudi čine velike greške i oni reaguju shodno naredbi “el-emru bi ’l-ma’ruf ve’n- nehji ani ’l-munker” (naređivanje dobra i odvraćanje od zla). Dakle, oni su ubijeđeni da obavljaju dužnost robovanja.
Međutim, iza takvih reakcija leži uznošenje vlastitim mišljenjem i omalovažavanje drugih. Upravo zbog toga, njihove kritike su najčešće uvredljive i na srcima braće muslimana otvaraju nezaliječive rane. U najmanju ruku, udaljavju braću jedne od drugih. A Uzvišeni Stvoritelj je rekao:
“Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (Nisa’, 36)
Najljepše je ujediniti se sa vjernicima različitih mešreba i zajedno djelovati. Međutim, zbog otežanih uslova, nije uvijek moguće uspjeti u tome.
Zbog toga, moramo se posvetiti svome poslu. Ne smijemo govoriti protiv naše braće i moramo biti sretni zbog njihovog rada. Trebamo se kloniti stavova i govora koji bi prekinuli srčanu vezu među vjernicima. Ukoliko to uspijemo, onda neće biti potrebe da bilo šta drugo činimo.
Tada će islamski ummet ponovo postati ummet u pravom smislu, i tada će ponovo procvjetati islamsko bratstvo.
Časopis Semerkand, br. 115, Vjera i život
