„Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi – a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.“ (Ibrahim, 24-26)
Riječi i navike
U fikhskim knjigama navodi se da se čovjek treba kloniti ispraznog govora te negativnih i niskih riječi, čak i ako ne spadaju u grijeh. Jer, ukoliko čovjek ne bude izbjegavao takve riječi, naviknut će se na njih i steći jako ružne navike.
Nakon što kao naviku prihvatimo riječi savremene kulture koje islam ne dozvoljava, smatrajući ih nebitnim, one nam postaju sasvim uobičajene. A nakon toga, postaju nam normalne i mnogo teže riječi, te naposljetku naš govor postaje potpuno iskvaren. Sve to biva uzrokom da čovjek čak i u odnosu sa svojom porodicom i prijateljima počne koristiti neumjesne, pa i uvredljive riječi. Takvo stanje je jedno od najvećih potonuća ahlaka muslimana.
Sem toga, mi danas veoma olahko koristimo i riječi čija značenja možda i ne poznajemo. Takva je naprimjer riječ „vala (vallahi)“, koju često izgovaramo. A mnogi od nas ne znaju da je ta riječ u biti zakletva i da se ne smije izgovarati čak ni u šali, jer označava garantovanje nečega uz izgovaranje Allahovog, dž.š., imena.
Stoga, trebali bismo se potruditi da izbjegavamo upotrebu tog izraza, jer on ima toliku težinu da, kada bismo je bili svjesni, vjerovatno ga u životu ne bismo više upotrijebili. U najmanju ruku, ukoliko budemo tako postupali, iskazat ćemo poštovanje spram imena našeg Gospodara.
Još jedan od izraza čije težine nismo svjesni, a koji jako često koristimo jeste riječ „inšallah.“ Ta riječ je u svakodnevnom govoru skoro izgubila svoje istinsko značenje. Skoro da je koristimo samo kako bismo odgodili nešto što ne želimo učiniti. A taj izraz u biti označava da će čovjek učiniti sve što može kako bi izvršio ono o čemu govori, te da će to i izvršiti ukoliko Allah, dž.š., dozvoli. Zbog toga, moramo se sustezati od toga da taj veličanstveni izraz koristimo nepromišljeno.
Vjernik je uvijek u nastojanju da uljepša svoj ahlak i život, i trudi se da svoje ibadete obavlja onako kako to od njega traži Uzvišeni Allah. On ukrašava svoj život dobrovoljnim ibadetima i zikrom, svoju opskrbu zarađuje na halal način i kloni se svake vrste harama. Vjernik nastoji biti primjer svakome, počevši od vlastite porodice. On je svjestan da duhovna zrelost zahtijeva uljepšavanje svakog segmenta svakodnevnog života, od kućne atmosfere do odnosa s komšijama, prijateljima i atmosfere na poslu. Ukoliko neki od tih segmenata ne bude upotpunjen, on strahuje da će to imati negativan utjecaj i na ostala polja njegove ličnosti. Zbog toga, vjernik nastoji kontrolisati i ispravljati svaki segmenat svog svakodnevnog života.
Jedan od osnovnih elemenata koji ukazuje na potpunost vjernikovog ahlaka jeste kontrolisanje riječi koje izgovara. Ne može se reći da je potpun vjernik ona osoba koja ne pazi na svoj govor i koja se ne libi da koristi ružne riječi. Naprotiv, takvo postupanje ukazuje na mnoge propuste u pogledu robovanja.
Na prvi pogled, može nam se učiniti da je nepromišljeno izgovorena riječ nebitna. Međutim, kada osmotrimo tu riječ iz islamskog ugla, onda vidimo da uopšte nije tako. Podsjetimo se da je kelime-i šehadet sadržan od riječi, te da se i sklapanje braka zasniva na riječima. Isto tako, ono što izvodi iz imana ili prekida brak jesu riječi. Prema tome, riječi su velike i bitne. Trebamo biti svjesni da nas riječi koje olahko shvatamo mogu odvesti u džehennemski azab.
Najljepši govor
Tokom cijelog života, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije izgovorio niti jednu ružnu riječ. Iz njegovih usta nije izašla niti jedna psovka, niti prosta riječ. U njegovom životu, nije bilo mjesta ružnom govoru. A kada su upitali našu majku, hazreti Aišu, r.anha, o ahlaku Allahova Poslanika, s.a.v.s., ona je rekla „Njegov ahlak je bio Kur'an.“ (Muslim, 746)
Budući da je ahlak našeg vođe i uzora, ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s, bio Časni Kur'an, onda i mi trebamo usmjeriti svoje poglede na Allahovu, dž.š., Knjigu. Tamo ne možemo naći niti jednu riječ izvan okvira lijepog ahlaka. Štaviše, naša Uzvišena Knjiga obznanjuje nam da je korijen lijepe riječi čvrst, da su joj grane prema nebu i da je poput plodonosnog drveta.
Vidimo da nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., iz čijih usta nikada nije izašla ružna riječ, naredio da se klonimo ružnog govora. Rekao je:
„Vjernik nije osoba koja sve kudi, svakoga proklinje, čije su riječi i postupci ružni i koja ima iskvaren govor.“ (Tirmizi, 1977) „Zar će ljudi i zbog čega drugog, osim zbog onoga što su izgovorili svojim jezicima, biti naglavačke bačeni u vatru?“ (Tirmizi, 2616)
Kada su jednog dana upitali Allahova Poslanika, s.a.v.s., koje je najbitnije djelo koje će ljude uvesti u Džennet, on je rekao: „Bogobojaznost i lijep ahlak.“ A kada su ga upitali šta će biti uzrok ulaska ljudi u Džehennem, odgovrio je: „Usta (jezik) i spolni organ.“ (Tirmizi, 2004.)
Budući da iz usta Allahova Poslanika, s.a.v.s., kojeg nam je Allah, dž.š., poslao kao uzora, nije izašla niti jedna ružna riječ, i mi moramo paziti na riječi koje izgovaramo. To je put Časnog Kur'ana i Sunneta. Veliki je paradoks govoriti da smo sebi za vodiča uzeli Allahova Poslanika, s.a.v.s., i izgovarati ružne riječi ili postupati suprotno Časnom Kur'anu. Takvo postupanje ukazuje ili na neiskrenost ili na iskvarenost karaktera.
Pod izgovorom zabave
Kada pogledamo ljude kojima je u naviku prešlo da u odnosu sa svojim prijateljima izgovaraju ponižavajuće i omalovažavajuće riječi, da jedni drugima psuju i govore druge edebu suprotne riječi, uviđamo da se oni nakon tih riječi nastavljaju ponašati kao da se ništa nije desilo i ostaju u istom društvu, iako jedni druge vrijeđaju i ponašaju se van granica osnovne kulture. Međutim, takva društva najčešće liče na bure baruta, i najmanja iskrica može izroditi tragične rezultate. Tako se lažni muhabbet završava nasiljem. To je jedan od bitnih uzroka lahke ekspanzije nasilja i ubistava u današnjem društvu. Jer, ljudska priroda ne može prihvatiti ponižavanje, pa makar to bilo iskazano i samo nagovještajem ili kroz šalu. Iako može djelovati da u tom trenutku osoba ne reaguje na poniženje, ona će iskazati svoju reakciju kada bude imala priliku, ili će imati jak izljev bijesa i reagovati neočekivano.
U društvu u kojem se ljudi pretjerano šale, nema istinskih prijateljstava i ljudi ne cijene jedni druge. Takva društva zasnivaju se na pretvaranju, neiskrenosti i pukoj zabavi, i kao takva ne mogu imati pozitivan doprinos ahiretskom životu pojedinca. Naprotiv, ona otvaraju mogućnost činjenju mnoštva grijeha. Uzvišeni Gospodar je o tome rekao:
„Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.“ (Isra’, 53)
Čovjek bez poštovanja, društvo bez poštovanja
Zbog čega čovjeku prelazi u naviku da koristi ružne riječi? Zbog toga što nema poštovanja prema ljudima. A nema poštovanja prema ljudima, jer nema poštovanja prema sebi. Takvi lahko drugima daju nadimke i ismijavaju ih zbog njihovih slabih strana. Oni će zasigurno pronaći neki nedostatak kao povod ismijavanju, bilo da se radi o debljini, ćelavosti, slabovidnosti, niskom rastu, mucanju, hromosti, neznanju ili bilo kojoj greški pojedinca. Ako je osoba koju ismijavaju fizički slaba i tiha, onda je ismijavaju u lice, a ako nije, onda je tajno ponižavaju iza leđa. Tako misle da su sebi pronašli zabavu.
A Uzvišeni Allah, u Časnom Kur'anu kaže: „O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.“ (Hudžurat, 11)
Također, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u jednom hadisu rekao: „Psovanje muslimana je veliki grijeh.“ (Tirmizi, 1983)
Ibn Abbas, r.a., rekao: „Doista Allah, dž.š., ne voli onoga ko govori ružne riječi i kome je ružan govor prešao u naviku.“ (Buhari, el-Edebu ‘l-mufred, 331)
Takve osobe se odmah trebaju pokajati, napustiti loše društvo i pridružiti se lijepom okruženju. A dužnost drugih vjernika je da im pomognu lijepim primjerom i dovom.
Šta si rekao djetetu?
Potrebno je mnogo paziti na riječi koje izgovaramo u porodičnom okruženju. Prirodno je da na djecu utječu ružne riječi koje iz navike izgovaraju njihovi roditelji, te da ih djeca počnu i sama koristiti. Uz to, ružne riječi stvaraju neizlječive rane u odnosu među supružnicima.
Kada govorimo o drskom govoru i psovkama u kući, najprije nam naumpadaju muškarci. Možda to i jeste tako, no u današnjem svijetu opšte erozije ahlaka vidimo da ni žene ne zaostaju. Neke majke nepotpunog odgoja, upućuju svojoj djeci toliko teške riječi da to srce ne može podnijeti. Ukoliko majka koja ima najviše utjecaja u djetetovom odgoju, umjesto lijepih i umilnih riječi i dova, u djetetovu svijest i dušu ubacuje ružne i grube riječi, onda ona svome djetetu čini najveće zlo.
Ne postoji niti jedan izgovor za upućivanje ružnih riječi svojoj čistoj dječici. Ni u kojem slučaju to ne mogu biti ni izgovori poput „Neka me sluša, neka me ne ljuti!“ Osoba koja nije u stanju kontrolisati svoju ljutnju spram djeteta od tri ili pet godina, nije zdrava osoba. Ili se radi o osobi koja je od djetinjstva stekla slab karakter ili se radi o bolesniku iskvarene ličnosti kojem je potrebno liječenje!
Postoji način govora koji priliči muslimanu. Ne priliči robu koji traži Allahovo, dž.š., zadovoljstvo da izgovara ružne riječi. Mi, kao vjernici, dužni smo u svakom pogledu paziti na međusobna prava. Jer, svi muslimani su naša braća, te onako kako se brinemo o rođenoj braći, tako se trebamo brinuti i o njima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ko prokune vjernika, kao da ga je ubio.“ (Buhari, 6047) Dakle, vjernik ne može nanositi štetu muslimanu, niti riječima niti djelom.
Kada se sastanemo sa svojom braćom, naše društvo treba biti društvo dobra. Trebamo govoriti o dobru i rastati se s dobrim. Jer, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam naređuje: „Onaj ko vjeruje u Allaha i u Ahiret, neka govori dobro ili neka šuti!“ (Buhari, 6018)
Časopis Semerkand, br. 117, Vjera i život
