Ugled se ne oslanja na materijalnu snagu, ali ona proizilazi iz njega. Snaga uvijek ne donosi ugled, ali ugled uvijek donosi snagu. U posljednjih dvjesto godina neprestano ponavljamo kako smo zbog gubitka materijalne snage ostali bez ugleda i dostojanstva. To je pogrešno! Zato što smo se udaljili od istinskog robovanja Allahu, dž.š., i od ahlaka robovanja, udaljili smo se i od ugleda i dostojanstva.
Mnogi narodi i države su prošli ovim svijetom, ali, mali je broj onih koji su većinu svijeta imali pod svojom upravom. Mnoge nam imperije naumpadaju, od Huna do Mongola. Većina njih je brzo okončala svoje postojanje jer su se zasnivale na pljački i tiraniji.
Razlika današnjeg, naizgled demokratskog, Zapada je u tome što svoju tiraniju, laži i ugnjetavanja kroz razmišljanja koja su nametnuli ljudima, prikazuju nevinim i prihvatljivim. Ukratko rečeno, ono što Zapad čini toliko snažnim i dominantnim nije Zapad, sam po sebi, već društva koja su još uvijek pod njegovom upravom. Nažalost, na čelu tih društava su muslimanske zajednice koje je Zapad, jedno stoljeće unazad, srušio i skoro u potpunosti uzeo pod svoju vlast. I to unatoč činjenici da je islam jedina alternativa u odnosu na Zapad.
Ono što je Zapad učinio je takava prevara kakvu niti jedna država, do sada u historiji, nije uspjela realizovati. Naprimjer, Zapad se od Rimskog cartsva ne razlikuje samo po osvojenoj zemlji, već i po manipulaciji umovima. Međutim, ono čime ne mogu upravljati su srca! Na stranu ljudi koje su potlačili, dokaz tome su njihovi ljudi čijim su srcima, osjećanja i ljudskost postali strani. Zapad u potpunosti zanemaruje srce, bilo da se radi o zapadnjačkom čovjeku ili nekom drugom, srce je za njih nebitno. Upravo zbog toga, onako kako su ubili istinu, čast i poštenje, tako su ubili i srce.
Onaj ko uđe samo u državu, njegov trag nestaje onda kada je napusti. Međutim, vojnici koji uđu u ljudski um, a posebno u srca, čak i kada napuste tu zemlju, njihova snaga, utjecaj i vladavina ne nestaju. To je osnovna razlika između muslimana i svih tih ekspanzionističkih i vladajućih društava. Vladavina muslimana se širila ljudskošću, pravdom, samilošću i lijepim ahlakom. Ipak, jedno je iznijeti takvu tvrdnju, a drugo je tvrditi da su u svakoj muslimanskoj državi, svaki čovjek i posao bili ispravni i dobri. Naravno da je bilo i mnogo greški. Ali, sve dok je put ispravan, popravit će se i manjkavi putnici. A ukoliko je put neispravan, onda će se iskvariti i oni koji su ispravni.
Ne zaboravimo da je nazivanje ispravnog ispravnim i pogrešnog pogrešnim, suština znanja onih koji su na putu Istine. Bitno je da prilikom osvrtanja na prethodne događaje i ličnosti uzmemo za osnovu „zakone u koje vjerujemo.“ Dakle, sve dok nemamo dovoljno znanja o vlastitoj vjeri, ne možemo napraviti istinsku analizu historije. Nažalost, u tome smo mnogo manjkavi. Jer, suštinski problem muslimana nije nedostatak snage, već nedostatak identiteta. Odnosno, nemogućnost življenja vlastitog identiteta i stalno nastojanje da budemo poput nekog drugog.
Da, ukoliko se osvrnemo na prošlost i na historiju, uvidjet ćemo da mi nismo mi. Muslimani najprije moraju spoznati istinu da posljednja dva stoljeća u zadnji plan stavljamo robovanje Allahu, dž.š., i nastojimo biti slični svima, samo ne iskrenim vjernicima. Kada to spoznamo, tada ćemo početi da ispravno razumijevamo skoro hiljadugodišnji sistem poretka kakvog su muslimani zasnovali, odnosno, njihov pogled na svijet, na sebe i na druge. A to možemo učiniti jedino kao vjernici. Dakle, i u tome nam je mjera iman. A iman je tevhid, pravednost, tefekkur (razmišljanje) i mudrost.
Drugim riječima, kada govorimo o historiji, moramo se osloniti na ahlak koji je naredio Uzvišeni Allah, kojem je pozivao Njegov Poslanik, s.a.v.s., i koji su nam pokazali potpuni insani. Oni koji govore: „Kakve veze imaju historija i ahlak?“ su upravo osobe koje nastojimo „protresti“ i ukazati im na robovanje Allahu, dž.š. Jer, takva vrsta separatističkih razmišljanja i ponašanja jeste odraz istinske privrženosti ovom svijetu i odraz sekularizma. Naše mjerilo su Allah, dž.š., Njegov Poslanik, s.a.v.s., i put onih koji su Njemu pokorni. Ne osvrtati se na to i tvrditi da je historija odvojena od vjere znači udaljiti se od imana. Jer, iman u sebi objedinjuje sve. Ma koliko se međusobno razlikovalo, suština svega postojećeg je vezana za Stvoritelja.
Neumjesna osuda i pohvala
U posljednjem stoljeću nismo imali pretjerane veze sa prošlošću ili ličnostima iz prošlosti, osim pretjerane hvale ili kuđenja. Što je više historija kuđena, to je većina nas, kao reakciju na to, počela masovno hvaliti prošlost i nekadašnje državnike. Ni to, naravno, nije ispravno. U pogledu uzimanja primjera iz prošlosti, vrlo je bitno razdvojiti greške i ispravne postupke. Ono što nas zanima jesu kobne greške koje su u prošlosti učinili vjernici. Dakle, zastranjenja koja su nanijela štetu društvu i ummetu. A to su nepravda, neznanje, smatranje nedozvoljenog dozvoljenim i obrnuto, zatim, izdaja, plitko razmišljanje i sljepoća.
Nažalost, oni koji nastoje te greške ispravno i s mjerom izreći, odmah bivaju izvrgnuti uvredama od strane onih koji nepromišljeno hvale ili pak onih koji kude. A mi, kao vjernici, u ime istine za koju smo se vezali, a i u ime opstojanja istinitosti u historijskim naukama, ne možemo se praviti da ne vidimo greške. Ispravan ahlak se ogleda u tome da ne narušavamo pravo prethodnika, kao i u tome da ne tvrdimo da su njihove greške ispravne. Čovjek je najosjetljiviji na greške onoga koga voli, jer teži da osoba koju voli uvijek bude ispravna.
Čemu nas uče prethodnici?
Jedan od puteva mudrosti je razmišljanje o prethodnim društvima, državama, civilizacijama, poretcima, događajima i načinima razmišljanja. Dakle, historija je scena mudrosti. Historija je mjesto konkretne manifestacije sunnetullaha i adetullaha (Allahovog, dž.š., običaja postupanja). Svakako je razmišljanje o hisotriji, o prethodnim događajima i društvima, jedno od naređenja našeg Gospodara. Uzvišeni Gospodar u 43. ajetu sure Fatir kazuje: „Zašto oni ne putuju po svijetu da vide kako su završili oni prije njih, koji su bili jači od njih? – Allahu ne može ništa umaći ni na nebesima ni na Zemlji; On, uistinu, sve zna i sve može.“
Ma u kojem vremenu i na kojem mjestu živio, dužnost vjernika je ista: robovanje Allahu, dž.š… Međutim, kako bi to mogao ispuniti mora shvatiti poteškoće, mogućnosti i specifičnosti društva, mjesta i vremena u kojem ga je Allah, dž.š., stvorio. Ono što razlikuje vjernika od nevjernika je sljedeće: Vjernik nije rob mjesta i vremena u kojima živi. On je rob Vječnog Gospodara, Onog Koji stvara, Mudrog, Onog Koji pobjeđuje. Upravo zbog toga on ne živi prema rasprostranjenim navikama svog vremena, svoje zemlje i društva, niti prema prolaznim vrijednostima, već živi u skladu sa ahlakom koji prevazilazi vrijeme i prostor, a kakvog od čovjeka traži Uzvišeni Gospodar. Takvo postupanje uzdiže ga na stepen izvanvremenskog i izvanprostornog bića. Vjernik tako ne postaje čovjek ovog ili onog poretka, ličnosti ili teorije, već Allahov, dž.š., čovjek. Kod vjernika su prisutne veličina i ugled koje ne možemo vidjeti kod nevjernika.
Ako se danas žalimo na to da smo izgubili svoj ugled i dostojanstvo, to znači da imamo neki problem vlastite ličnosti, te shodno tome i problem ahlaka. Ukoliko sebe možemo opisati samo današnjim prolaznim vrijednostima, jezikom, poslovima i stilom, onda trebamo znati da mi nismo Allahovi, dž.š., ljudi. Jer, to su znaci da smo krenuli krivim smjerom u svome robovanju. Onaj ko krene krivim smjerom, izgubio je put. A onaj ko izgubi pravi put, izgubio je sebe.
Biti istinski vjernik
Jedan od uzroka zbog kojeg je već dva stoljeća ugrožen ugled muslimana jeste to što na vlastitu historiju, kao i na historiju drugih civilizacija i svijeta, gledamo kroz prizmu modernih zapadnjačkih pojmova i modela. Ta bolest koja je započela oko 1800. godine, pod različitim maskama traje i danas. Od tada pa sve do danas, možda na milioni poznatih i nepoznatih muslimana, proveli su svoje živote ostavivši po strani jedinstvenost islama i posebnost bivanja vjernikom, te prevodeći i tumačeći riječi zapadnjačkih filozofa ili pisaca. Nebrojeno mnogo je onih koji čak i vlastitu vjeru nastoje razumjeti i objasniti zapadnjačkim riječima, kao i onih koji se svim snagama bore da dokažu da u islamu postoje pojmovi poput laicizma, demokratije, kapitalizma i evolucije.
Da li uz takvo ponašanje može ostati ugleda i dostojanstva kod čovjeka? Zasigurno, uzrok gubljenja ugleda u islamskom svijetu jeste taj kompleks niže vrijednosti. Nisu muslimani izgubili veličinu samo nakon pada Osmanskog carstva. Uzvišeni Allah nam u 139. ajetu sure Nisa’ navodi istinski uzrok tome: „(…) Koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?“ A Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Povlaštenost koja ne dolazi od Allaha, dž.š., nije ništa drugo doli poniženje.“
Veličina je blagodat koju nam daruje Uzvišeni Gospodar. Kada govorimo o takvim apstraktnim pojmovima, najčešće mislimo da se radi o stvarima koje nemaju veze sa realnim životom. Ali, sve što je apstraktno i duhovno, ima svoje direktne odraze u životu. Tako je i sa ugledom, dostojanstvom i čašću.
Prema tome, i ugled ima svoje konkretne pokazatelje. Naprimjer nije svako ko je u društvu poštovan nužno i bogat, slavan ili na nekoj bitnoj poziciji. Većina onih koji su ugledni i časni nemaju materijalnu moć. Zar nije najljepši primjer tome Allahov Poslanik, s.a.v.s.? Zar Uzvišeni Gospodar, tom velikanu koji nije imao nikakvo dunjalučko bogatstvo, poziciju niti moć, nije darovao najveću čast i ugled?
Dakle, ugled se ne oslanja na materijalnu snagu, ali ona proizilazi iz njega. Snaga uvijek ne donosi ugled, ali ugled uvijek donosi snagu. U posljednjih dvjesto godina neprestano ponavljamo kako smo zbog gubitka materijalne snage ostali bez ugleda i dostojanstva. To je pogrešno! Zato što smo se udaljili od istinskog robovanja Allahu, dž.š., i od ahlaka robovanja, udaljili smo se i od ugleda i dostojanstva.
Probudimo se! Sve dok ne budemo istinski vjernici, Uzvišeni Gospodar nam neće podariti ugled.
