Musliman ne može reći „Moje tijelo pripada meni i ja s njim mogu uraditi šta želim.“ Naprotiv, musliman treba posjedovati svijest o tome da je tijelo emanet i da prema njemu treba postupati onako kako njegov Stvoritelj naređuje. U temelju našeg poimanja mahremijeta treba biti upravo prihvatanje tog principa.
Postoje zidovi, tvrđave i štitovi koji štite mahremijet i sprječavaju rušenje njegovih granica. Na čelu tih tvrđava je hidžab koji definišu Časni Kur'an i Sunnet.
Mahremijet tijela, kuće i sobe, važi uvijek i za sve. Mjere koje osoba treba poduzeti kako bi sačuvala mahremijet svoga doma od vanjskih pogleda, jesu hidžab kuće.
Čednost ljubavi je u tajnosti. Čednost oka je u očnim kapcima, u negledanju harama. Čednost jezika je u nepričanju harama. Stid je od imana, a stid počinje u očima.
Mahremijet ili potreba za očuvanjem privatnosti je svojstvo ljudske prirode. Avreti (stidna mjesta) prva dva ljudska bića, našeg oca Adema, a.s., i naše majke hazreti Have, dok su boravili u Džennetu, bili su prekriveni džennetskom odjećom. Nakon što su pojeli plod zabranjenog drveta, otkrila su se njihova stidna mjesta. Tada su se mnogo postidjeli i pokušali su se zakloniti džennetskim lišćem. Nakon toga su istjerani iz Dženneta, zato što su poslušali prokletog šejtana i prekršili Allahovu, dž.š., zabranu.
Kako se i navodi u suri A'raf, Uzvišeni Allah ih je upozorio. Upozorio je i njihovu djecu obznanivši da je prokleti šejtan prevario Adema, a.s., i našu majku hazreti Havu, te da će tako nastojati da prevari i njihove potomke. To šejtanovo nastojanje nikada neće prestati. Uzvišeni Allah nas mnoštvo puta upozorava da budemo mnogo oprezni spram prokletog šejtana.
Šejtanova specijalnost
Razgolićenost je šejtanski stil, a čuvanje granica mahremijeta je Allahov, dž.š., farz (stroga naredba). Prvi šejtanski napad na čovjeka, i polje u kojem je on najiskusniji, jeste napad na mahremijet. Šejtan koji je Allahov, dž.š., neprijatelj istovremeno je i neprijatelj čovjeku. Upravo zbog toga on nastoji čovjeka navesti da pogazi granice mahremijeta i odrekne se pokrivanja tijela.
U današnjem vremenu, on na profesionalan način pravi istu zamku i vara Ademovu, a.s., djecu. Naročito nastoji još više izbezumiti one koji nisu pokorni Allahu, dž.š., i islamskim principima. Međutim, žalosno je da prokleti šejtan skoro već jedno stoljeće veliki dio muslimana uspijeva uloviti u zamku po pitanju mahremijeta. Muslimane koje nije uspio otkriti tokom trinaest stoljeća, danas vrlo lahko razodijeva.
Pa dobro, šta se to promijenilo? Različiti pristupi zasigurno mogu dovesti do različitih objašnjenja. No, krajnja tačka svakog objašnjenja je jasna – teslimijet (pokornost). Islam je pokornost zakonima koje je poslao Allah, dž.š., i koje je obznanio Njegov Poslanik, s.a.v.s. Međutim, danas oni koji izgledaju kao muslimani, koji se očituju kao vjernici, na Poslanikove, s.a.v.s., naredbe i preporuke više ne odgovaraju riječima: „Čujemo i pokoravamo se.“ (Bekara, 285; Nur, 51)
Neki muslimani uče o islamu, znaju šta je mahremijet, znaju propise o pokrivanju tijela, a ipak, svojim načinom života, kao da umjesto riječi „Čujemo i pokoravamo se“ govore „Čujemo i prkosimo.“ Oni, ili svjesno čine grijehe, ili se samo predstavljaju kao vjernici.
Uzvišeni Allah, u tridesetom ajetu sure Nur kaže: „Reci vjernicima neka obore poglede svoje (…)“, zatim u 31. ajetu kaže: „A reci vjernicama neka obore poglede svoje (…)“ U tim časnim ajetima Uzvišeni Allah jasno obznanjuje da je vjerniku haram (strogo zabranjeno) gledati u žene koje mu nisu mahrem, jednako kako je i ženi vjernici haram gledati u muškarce koji joj nisu mahrem.
Budući da je zabranjeno gledanje, pa da li je onda moguće da eksponiranje vlastitog tijela bude dozvoljeno? Časni ajet u kojem Uzvišeni Allah naređuje pokrivanje je krajnje jasan:
„A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.“ (Nur, 31)
Dok se u časnom ajetu zabranjuje čak i gledanje u strance, današnji muslimani idu mnogo dalje kroz miješanje muškaraca i žena u obrazovanju, miješanje u poslovnom životu, zajedničko sjedenje u kućama, zajednička ljetovanja, itd. Muškarci i žene slobodno razgovaraju, šale se i zabavljaju. Dok u islamu postoji čak i adab koji propisuje da čovjek ne treba biti nag ni kada je sam u kupatilu, neki muslimani se skidaju pred gomilom svijeta po plažama. A neki pak eksponiraju svoje tijelo po društvenim mrežama, kako bi imali što veći broj pratilaca.
Naravno da se žena treba obrazovati, ali ne u ambijentu gdje se muškarci i žene miješaju bez ikakvih granica. Ukoliko je to potrebno, žena može i raditi, ali ne tamo gdje se miješa sa muškarcima. Naravno, da se može otići na godišnji odmor i kupati na moru, ali jedino ukoliko se ne narušavaju granice privatnosti. Međutim, muškarci i žene koji nisu u braku, bez ikakvog opravdanog razloga, ne mogu sjediti skupa niti živjeti skupa. To je jasna granica časnog Šerijata.
Nažalost, većina ljudi danas ne živi u skladu sa Allahovim, dž.š., farzovima, već u skladu sa trendovima vremena. Tako se gaze granice mahremijata koje je islam jasno definisao. Čovjek više ne osjeća poštovanje spram svoga tijela koje mu je dato u emanet, a niti spram tuđeg tijela. Kada se sruše zidovi mahremijeta, društva se ruše, porodice se destabiliziraju, povećava se zlostavljanje djece. Oni koji principe islamskog mahremijeta nude kao rješenja, bivaju ušutkani. Ponekad ih osuđuju da govore nešto što je izvan današnjeg vremena, nešto što je prevaziđeno. Ponekad kažu „To nije prava vjera“, nastojeći tako nefsanska i šejtanska shvatanja infiltrirati kao principe vjere.
No, mahremijet je farz po Allahovom, dž.š., zakonu, po islamu i po Kur'anu. Možda to nije stil današnjeg vremena, šejtana i Zapada, ali propis je takav. A to koliko će muslimani uspjeti da pređu iz „miješanog“ života u život u kojem se pazi na mahremijet, ovisi o njihovoj iskrenosti.
Šta je mahremijet?
U opštem značenju riječi, mahremijet je polje čovjekove lične privatnosti. To je domen koji je za druge nedodirljiv i koji, u odnosu sa njima, definišu mjesto, vrijeme i uvjeti. To je zajedničko pravo svih ljudi, bez obzira na njihove godine, boju, rasu i vjeru. Mahremijet, je dakle pravo koje treba poštovati i očuvati, kako kroz međuljudske odnose, tako i kroz zakone.
Iako se mahremijet najprije poima kao pokrivanje tijela, on se ne ogleda samo u tome. Mahremijet je mnogostran pojam koji se odnosi na tijelo, kuću, porodicu, te jasno određena vremena i domene. U tom smislu, prema najširoj klasifikaciji, možemo govoriti o: mahremijetu tijela, mahremijetu mjesta i mahermijetu informacija.
Poimanje mahremijeta u svim društvima se oblikuje pod vjerskim utjecajima. Iako ljudi i zemaljski zakoni imaju određena mjerila mahremijeta, suštinske granice određuje vjera koju čovjek slijedi. Shodno pobožnosti društva, vremenom može doći do promjena u percipiranju mahremijeta. Tako poimanje mahremijeta u današnjem vremenu više nije u skladu ni sa iskrivljenim vjerama niti sa granicama koje je odredio islam. Samo prije sedamdeset ili osamdeset godina, skoro da nije postojalo niti jedno društvo u kojem su se, kako muškarci tako i žene, u ovolikoj mjeri razodijevali i eksponirali slobodno svoje tijelo.
Mahremijet tijela
Osjećaj za mahremijet vlastitog tijela svojstven je ljudskoj prirodi. Čovjek u ranom dobu počinje biti svjestan sebe i upoznavati vlastito tijelo. Još u tom periodu počinje se formirati njegova percepcija mahremijeta shodno primjerima odraslih koji ga okružuju i shodno odgoju koji mu pružaju.
Prema našem poimanju, mahremijet je polje čije je granice direktno odredio Uzvišeni Allah. Jer, riječ „mahremijet“ nastala je od korijena riječi „haram“. A haram je ono što je Uzvišeni Allah jasno zabranio. Ono što nazivamo grijehom jesu postupci kojima se izlazi iz tih jasno postavljenih granica. Tako je i gaženje granica mahremijeta jedan od velikih grijeha.
Danas često korištene riječi „mahrem“ i „mahremijet“ upotrebljavaju se kako bi se definisala privatnost pojedinca i porodice. Riječ „mahrem“ također se koristi za članove uže porodice sa kojima je trajno zabranjeno sklapanje braka. Suprotno tome, riječ „namahrem“ upotrebljava se za osobe sa kojima nije trajno zabranjeno sklapanje braka.
Pod privatnošću, odnosno mahremijetom, tijela misli se na dijelove tijela koji moraju biti pokriveni i čije je otkrivanje zabranjeno. Pokrivanje tih dijelova tijela je farz, a otkrivanje je haram. Također je zabranjeno da drugi ljudi gledaju i dodiruju te dijelove našeg tijela. Kada je u pitanju žena, njoj je zabranjeno da izađe na ulicu otkrivene kose, ili bilo kojeg dijela tijela izuzev lica i ruku. Isto važi i kada je u pitanju nošenje uske odjeće koja je providna ili ocrtava konture tijela, osim onim osobama koje su u vjerskim propisima izuzete. Jednako kao i u namazu, ženi je i van namaza farz da pred stranim muškarcima pokrije cijelo tijelo osim ruku i lica. Neizvršavanje farzova i činjenje onoga što je zabranjeno jeste haram.
Kada su u pitanju muškarci, za njih je farz pokrivanje tijela od pupka do koljena. Bebe nemaju avreta, dok se kod djece od četiri do deset godina avretom smatraju mjesta tzv. prvostepenog avreta, tj. stidna mjesta sa prednje i zadnje strane. To je stav hanefijskih mudžtehida. Nakon što napune deset godina, i djeca podpadaju pod mjerila avreta za odrasle osobe. Prema nekim učenjacima, od sedme, a prema nekima od desete godine, ni roditeljima nije dozvoljeno da gledaju u mjesta avreta kod svoje djece.
Dakle, to su granice mahremijeta tijela. One osobe koje otkrivaju dijelove tijela koji ne smiju biti otkriveni, kao i osobe koje nose usku i providnu odjeću, čine grijeh jer krše granice dozvoljenog.
Kome pripada tijelo?
Musliman ne može reći „Moje tijelo pripada meni i ja s njim mogu uraditi šta želim.“ Naprotiv, musliman treba posjedovati svijest o tome da je tijelo emanet i da prema njemu treba postupati onako kako njegov Stvoritelj naređuje. U temelju našeg poimanja mahremijeta treba biti upravo prihvatanje tog principa.
U tom svjetlu, pojasnimo još malo shvatanje tijela kao emaneta. U današnjem vremenu naglasak je na tome da tijelo pripada nama. Tako smo osuđeni na kolosalnu industriju koja daje odgovor na svaku želju našeg nefsa.
Međutim, sve na ovome svijetu nama je dato samo u emanet. Tako je i sa našim tijelom, našim organima. On je Taj Koji je definisao oblik i izgled našeg tijela: „I kakav je htio lik ti dao.“ (Infitar, 8) Naše srce, naša osjetila, krvni i nervni sistem ne rade po našoj želji. Kada dođe Azrail, a.s., naše srce će stati čak i ukoliko mu mi kažemo „Nemoj stajati, nastavi raditi.“ Dakle, srce ne sluša nas, nego svoga Vlasnika. A onda se čovjek vraća svome Gospodaru: „Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” (Bekara, 156) Navedeni ajet jasno obznanjuje kome pripadamo.
Vlasnik emaneta propisao je kako da koristimo naše tijelo i odredio je granice koje trebamo poštovati kada je ono u pitanju. Budući da je Vlasnik tijela rekao: „Pokrij ga!“, onda osobe koje ne pokrivaju svoje tijelo, u jednu ruku, kažu: „Ja sam vlasnik svoga tijela, neće mi Allah reći šta da radim“, neuzubillah, te tako, prkoseći svome Stvoritelju ustvari bivaju robovi vlastitog nefsa i šejtana.
U islamu su detalji o propisima mahremijeta opisani u knjigama ilmihala. Svaki musliman treba naučiti pred kim i u kojoj mjeri treba čuvati granice mahremijeta, te u skladu s tim treba postupati.
Zid hidžaba
Postoje zidovi, tvrđave i štitovi koji štite mahremijet i sprječavaju rušenje njegovih granica. Na čelu tih tvrđava je hidžab koji definišu Časni Kur'an i Sunnet. Tvrđava hidžaba gradi se imanom, a učvršćuje se stidom i čednošću. Oni koji napuste hidžab, pogazili su granice mahremijeta koje je islam obznanio. A ajeti o hidžabu su potpuno jasni.
Dok se detalji vezani za obavljanje pet dnevnih namaza nalaze samo u časnim hadisima, Uzvišeni Allah, naređujući hidžab, u Časnom Kur'anu opisuje čak i sam način pokrivanja. Dakle, ajeti o pokrivanju detaljniji su čak i od ajeta koji govore o namazu.
Međutim, danas tobožnji islamski učenjaci tvrde da nama poznati način pokrivanja ne postoji u islamu, te da se ajeti o pokrivanju odnose samo na žene Allahova Poslanika, s.a.v.s.! U islamskom svijetu kao da je nametnut princip „Pokrij Kur'an, otkrij ženu.“ Ili, što je još gore, neki su otišli toliko daleko, da izvrnutim tumačenjem ajeta kao da nameću princip „Otkrij i Kur'an i ženu“, pa tako, ako kažemo da se želi dovesti do toga da se ljudi udaljavaju od vjere čitajući Časni Kur'an, nećemo pretjerati.
Plemeniti ashabi nisu raspravljali o pokrivanju kao što se to danas čini, nego su se odmah pokorili naredbi. Prije nego što je objavljen ajet o pokrivanju, žene su se pokrivale do pola glave. Vezale su marame nazad i tako bi im vrat i grudi ostajali nepokriveni. U kući ili vani, žene i muškarci su zajedno sjedili. Naposlijetku, Uzvišeni Allah je počeo spuštati ajete o pokrivanju poput: „O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je.“ (Ahzab, 59) Tako je istovremeno zabranjeno gledanje u haram, te je naređeno da žene pred stranim muškarcima pokriju vrat i cijelo tijelo, i da odijevaju vanjsku odjeću (ogrtač) prilikom izlaska vani.
Uz to, kako se navodi na kraju 31. ajeta sure Nur, naređeno je i da žene ne privlače pažnju svojim načinom hoda: „(…) I neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju.“
Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., obznanio navedene ajete, muškarci su svojim ženama prenijeli naredbe o kojima se u njima govori. Žene plemenitih ashaba, r.anhum, odmah su se pokrile prekrivačima koje su imale pri ruci, onako kako je naređeno u časnim ajetima. Sve do posljednjeg stoljeća, hidžab je bio neodvojivi dio identiteta muslimanke. Hidžab je predstavljao poštovanje, čednost i čast muslimanke. Hidžab je u društvenom životu predstavljao simbol granica i mjerila koje je uspostavio Uzvišeni Hakk. Upravo zbog toga, nevjernici koji su zauzeli islamska područja, najprije su željeli uništiti hidžab.
Evo već cijelo jedno stoljeće hidžab je potisnut, a nadvladala je razgolićenost. Islamski gradovi su se izmijenili. U 19. stoljeću, zapadnjački izaslanici su se stidjeli izaći na istanbulske ulice. A danas su mnoge muslimanke došle u stanje da se stide svoga hidžaba. S jedne strane, nastao je novi fenomen pokrivenih, a nagih žena. Hidžab više nije pokrivanje, već privlačenje pažnje. Poimanje hidžaba jednako je uljepšavanju vanjskog izgleda. Skoro da više i nema žena koje bez manjkavosti nose hidžab. Malo je ljudi koji slijede Časni Kur'an, a povećao se broj onih koji Časnom Kur'anu pripisuju ono što nije. Vrijeme „islama sa hidžabom“ je nestalo, a došlo je vrijeme „otkrivanja“. Nažalost, došli smo u stanje da raspravljamo o jasnim ajetima Uzvišenog Gospodara, a koji govore o pokrivanju žene.
Oni na koje se najprije odnose pravila mahremijeta, jesu muslimani. Jer, nemuslimani su odgovorni za svoje nevjerovanje. A oni koji vjeruju, dužni su da svojim postupanjem dokažu svoje vjerovanje. Stoga, musliman koji vjeruje u Allaha, dž.š., i u vjeru koju je On Uzvišeni objavio, ne može kršiti granice mahremijeta. Jer, musliman se ne povinuje uvjetima vremena, već uvjetima imana i islama. A dokaz da tako čini je život u skladu sa Časnim Kur'anom i Sunnetom.
Mahremijet prostora
Polje čovjekove privatnosti nije ograničeno samo na njegovo tijelo. Onako kako je njegovo tijelo njegova privatnost, tako su to i njegova bašča, kuća, pa čak i soba. Onako kako se tijelo treba čuvati od harama, tako se i privatni prostor treba čuvati od harama.
Očuvanje mahremijeta tijela svakako je vezano za očuvanje mahremijeta kuće. Upravo zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio ulazak u tuđu kuću bez dozvole. Tražio je da se vjernici klonu istraživanja tuđe privatnosti. Također je u vlastitom životu s velikom pažnjom primjenjivao sve to. Na prozorima njegove kuće bile su duž cijelih prozora dvokrilne zavjese, a vrata su bila napravljena od debelog drveta. Štaviše, iz Medine je protjerao osobu koja je pokušala gledati u unutrašnjost kuće.
Mahremijet kuće ne podrazumijeva samo zaštitu od vanjskih utjecaja. Također, osobe koje žive u istoj kući tebaju voditi računa o međusobnom mahremijetu. U Časnom Kur'anu je jasno naređeno da hizmećari i djeca trebaju zatražiti dozvolu kada ulaze u sobu roditelja:
„O vjernici, neka od vas u tri slučaja zatraže dopuštenje da vam uđu oni koji su u posjedu vašem i koji još nisu spolno zreli: prije jutarnjeg namaza i kad u podne odložite odjeću svoju, i poslije obavljanja noćnog namaza. To su tri doba kada niste obučeni, a u drugo doba nije ni vama ni njima grijeh, ta vi jedni drugima morate ulaziti. Tako vam Allah objašnjava propise! A Allah sve zna i mudar je. A kada djeca vaša dostignu spolnu zrelost, neka onda uvijek traže dopuštenje za ulazak, kao što su tražili dopuštenje oni stariji od njih (…)“ (Nur, 58-59)
Kako vidimo iz časnog ajeta, čak i oni koji žive u istoj kući, trebaju jedni od drugih tražiti dozvolu za ulazak u sobu. Djeca traže dozvolu za ulazak u sobu svojih roditelja, kao što i roditelji traže dozvolu kada žele ući u sobu svoje djece. Braća i sestre također tako trebaju postupati. Jer, mahremijet započinje poštovanjem prema bližnjima.
Mahremijet tijela, kuće i sobe, važi uvijek i za sve. Mjere koje osoba treba poduzeti kako bi sačuvala mahremijet svoga doma od vanjskih pogleda, jesu hidžab kuće. Vidimo, dakle, da se mahremijet ne odnosi samo na tijelo, već i na prostor koji koristimo.
Postoje i drugi edebi vezani za mahremijet kuće. Tako naprimjer, kada ukućan upita onoga ko kuca na vrata „Ko je?“, umjesto nejasnih odgovora poput „Ja sam“, onaj ko kuca treba dati jasan odgovor u kojem će se predstaviti. Uz to, kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao nekome na vrata, on se ne bi okretao licem prema vratima, već bi okrenuo desno ili lijevo rame, a onda bi rekao: „Esselamu alejkum, esselamu alejkum!“ (Ebu Davud, Edeb, 138)
U osmanlijskoj arhitekturi vodilo se mnogo računa o mahremijetu prostora. Kuće su dizajnirane u skladu s pravilima mahremijeta. Mahremijet je započinjao još na kapiji. Na vanjskoj kapiji su se nalazile dvije halke, jedna deblja i jedna tanja. Deblju su koristili muškarci, a tanju žene. Tako se, po zvuku kucanja, jasno znalo da li je onaj ko dolazi muškarac ili žena.
Mahremijet informacija
Zabranjeno je privatna stanja unutar porodice pričati drugim ljudima. To se ubraja u mahremijet informacija, i radi se o veoma širokom polju. Isto pravilo važi za različite domene, počevši od zaštite državnih podataka, pa do zaštite privatnih pitanja među trgovačkim ortacima, itd. Najsažetija definicija mahremijeta informacija jeste „poštivanje tajnosti“.
Kada je u pitanju privatnost među supružnicima, Imam Gazali, k.s., prenosi sljedeću kratku predaju:
„Jedan od dobrih Allahovih robova zavadio se sa svojom suprugom. Kod nje su se pojavila stanja koja nisu bila podnošljiva, pa su se obratili kadiji. Kada je čovjek krenuo prema kadiji, na putu srete jednog prijatelja koji ga upita gdje ide. On reče da ide kod kadije kako bi se razveo od žene. Prijatelj ga zatim upita:
‘Zbog čega se razvodite?’
Dobri rob odgovori:
‘Nije u redu da muž govori išta sem dobra o ženi s kojom je u braku.’
Nakon što su se razveli, ljudi se počeše zanimati za uzrok razvoda, pa im on ovaj put ovako reče:
‘Ona je žena koja se od mene razvela. Kako mogu govoriti o nekome ko nije u braku sa mnom niti je pod mojom odgovornošću?!'“
Danas se vrlo rijetko srećemo sa poimanjem porodičnog mahremijeta kakvo je imao taj velikan. Jer, mi smo u vremenu društvenih medija, kada porodične tajne više nisu tajne. Zbog toga u mnogim kućama nema više bereketa, naša forma velike porodice se raspada. U kućama nema smiraja, većina djece su u depresiji. Zašto? Pa zato što su razotkrivene perde. Perdi više nema ni na prozorima kuća, niti na tijelima, niti na srcima, a niti na jezicima.
Čednost ljubavi je u tajnosti. Čednost oka je u očnim kapcima, u negledanju harama. Čednost jezika je u nepričanju harama. Stid je od imana, a stid počinje u očima. Zbog toga je vrlo bitno sačuvati pogled od harama i paziti na ono što se nudi našim očima. Neki od onih koji paze na mahremijet u svojim kućama, ne paze na mahremijet kada je u pitanju internet. Mnogi po društvenim mrežama dijele svoje tijelo, kuću, jelo i piće. Oni koji nam nisu mahrem to mogu vidjeti. Ukrtako, na internetu se gaze pravila privatnosti i mahremijet ostaje samo na riječima.
Ukoliko vjerujemo u islam, onda vjerujemo i u granice mahremijeta koje islam određuje. Oni koji danas otvaraju polemike oko toga, ustvari su očiti protivnici izrazito jasnih ajeta iz Časnog Kur'ana, i protivnici Sunneta. Povrh svega, tvrditi da je tokom 14 stoljeća islam pogrešno razumijevan i praktikovan znači tvrditi da je islam nejasna vjera. Utječemo se Uzvišenom Allahu od takvih zastranjenja.
