„Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?“ (Bekara, 44)
Čovjek je odgovoran da svoje vjersko znanje primijeni u životu. Treba prije svega da postupa po onome što zna, a potom da svoje znanje prenosi drugima i podstiče ih na činjenje dobrih djela. Potpuno je paradoksalno i nerazumno tražiti od drugih da čine dobra djela, a sam ih ne činiti.
S druge strane, onaj ko posjeduje znanje, a ne postupa po njemu niti druge podstiče na to, osim što će biti pitan zašto nije činio dobra djela, bit će pozvan i na odgovornost zbog toga što nije ispunio hak znanja koje je posjedovao. Vjernik je obavezan da sve ljepote koje nauči, primijeni u svome životu. Vjernici koji svojim bližnjima i prijateljima preporučuju lijep ahlak, a naročito oni koji su u zajednici zaduženi da ukazuju na dobro i odvraćaju od zla, trebaju najprije pažljivo sagledati svoje postupanje.
Znati i činiti
Uzvišeni Gospodar kaže:
„Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?“ (Bekara, 44)
Upozorenje iz navedenog ajeta je veoma jasno i nedvosmisleno. Oni koji unatoč tome što posjeduju znanje, ne postupaju po njemu, već samo drugima drže pridike, uspoređeni su sa „magarcima natovarenim knjigama“, i snosit će veliku odgovornost zbog toga.
Ljudi koji su, shodno svojoj profesiji, zaduženi da ljudima objašnjavaju islam, odgovorni su kod Allaha, dž.š., da postupaju po znanju, ali su odgovorni i pred ljudima, jer ukoliko tako ne čine, onda će njihov govor imati veoma slab ili nikakav utjecaj na srca ljudi. Jer, ukoliko takvi, u svome životu ne primjenjuju ono što pričaju, ne mogu nikada ostaviti pozitivan utjecaj na slušaoce. Oni bivaju uzrokom da se ta, toliko cijenjena i uzvišena dužnost savjetovanja i pozivanja Istini, pretvori u običan, isprazan govor.
Postoji još jedna velika opasnost kojoj su takvi ljudi izloženi, a to je činjenica da ljudi, gledajući njih, ocjenjuju islam. A gledajući njih, ljudi se samo udaljavaju od islama. I zaista, koliko smo puta pročitali ili čuli da oni koji su se udaljili od vjere, kao razlog toga navode takve, neiskrene imame i muderise.
Ukratko, ljudi kojima se obraćamo ne gledaju samo naše riječi, nego gledaju naše ponašanje i naša djela.
Naravno, spomenuta situacija najprije ukazuje na užasavajuće stanje osobe koja tako postupa. Onaj ko se ne trudi da ono što govori primijeni u vlastitom životu, ima ozbiljan problem sa svojom iskrenošću i odanošću Uzvišenom Allahu. Za takvu osobu možemo kazati da se u njeno srce nije smjestio istinski iman.
Zahtijevati od drugih primjenu nekog vjerskog propisa, a ne primjenjivati ga lično, nesumnjivo znači neiskrenost. Jer, da takva osoba uistinu iskreno želi da ono što govori bude primijenjeno, onda bi prije svega pokazala trud da to lično primijeni. Takvo stanje ukazuje na jednu vrstu neiskrenosti.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jednoj osobi koja je je željela da posjeduje znanje o islamu, kazao: „Reci: ‘Vjerujem u Allaha’, a potom ustraj u tome!“ (Muslim, 62)
Gdje je iskrenost?
Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu jasno ukazuje na ono što ne voli i čime nije zadovoljan. Za neke od tih postupaka izričito kaže da njima neće nikada biti zadovoljan i da oni koji ih čine nikada neće postići Njegovo zadovoljstvo. Takvi su, između ostalih, i nevjenici koji su se nastavili inatiti nakon što su saznali za pravu vjeru, te munafici (licemjeri), koji se predstavljaju da su vjernici.
Iako ne u tolikoj mjeri, Uzvišenom Allahu su uistinu mrski i oni koji drugima naređuju dobro, a sami se sustežu od njega. Njima se Plemeniti Gospodar obraća riječima:
„O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!“ (Saff, 2-3)
Dakle, one koji druge pozivaju na nešto čega se sami ne pridržavaju, uistinu čeka zastrašujući kraj. Samo navedeni ajeti dovoljna su opomena da čovjek razmisli i popravi svoje stanje.
Pravednost u porodici
Najočitiji primjer zahtijevanja od drugih onoga što sami ne radimo vidimo u porodičnom životu. Roditelji žele da njihova djeca izrastu u dobre ljude i stalno ih savjetuju. Čak im upućuju i prijetnje kada zapostave svoje odgovornosti ili se približe nečemu što je zabranjeno. Međutim, počesto zaboravljaju ključnu činjenicu da djeca ne slijede njihove riječi, nego slijede njih. Uši djeteta su poluzatvorene za roditeljske riječi, ali su njegove oči potpuno otvorene i stalno usmjerene ka roditeljima. Osim toga, djeca posjeduju veoma snažnu intuiciju. Roditelji ni ne slute da djeca jako dobro shvataju većinu onoga što oni misle da su sakrili od njih.
Dakle, ukoliko roditelji savjetuju djecu da ne koriste ružne riječi, a sami nisu dovoljno pažljivi u tome, njihovi savjeti su samo isprazne riječi. Ako ogovaraju druge ljude i ne vode brigu o svojim namazima, mogu savjetovati djecu koliko žele, to neće imati nikakvog utjecaja. Svojim postupanjem sami će obezvrijediti upućene savjete i učinit će da ogovaranje i propuštanje namaza bude sasvim normalna pojava u očima njihove djece.
U onom trenutku kada čovjek počne iskreno savjetovati svoj nefs i truditi se da postupa shodno tim savjetima, tek tada će njegovi savjeti početi ostavljati traga na druge ljude. Naravno da savjet oca koji ustaje na noćni namaz, trudi se da posti nafila-post, i iz čijih usta teku samo lijepe riječi, nije isto što i savjet onoga ko ne pridaje pažnju ibadetu. Štaviše, nije čak ni potrebno da riječima upućuje savjete onaj ko pazi na svoj način života.
Naročito učenjaci, hodže i stariji članovi porodice trebaju biti svjesni toga da je današnja omladina drugačija od omladine iz njihovog vremena. Današnja omladina, mnogo više nego prijašnja, sve mjeri i prati, i najprije posmatra ponašanje onoga ko im upućuje savjete. U onoj mjeri u kojoj imaju utjecaja riječi doktora koji konzumira cigarete, a govori protiv njih, u toj mjeri imaju utjecaja i savjeti ljudi koji pogrešno postupaju.
Najispravniji savjet
Ukoliko pogledamo u život Allahova Poslanika, s.a.v.s., nećemo vidjeti da je on u svakodnevnim poslovima izdavao naredbe, a onda se povlačio i posmatrao druge kako rade. Kada bi nešto zatražio od plemenitih ashaba, r.anhum, i on bi se pridružio tom poslu. Prilikom izgradnje Mesdžid-i Nebevija i prilikom priprema za Bitku na Hendeku, on, s.a.v.s., je lično radio zajedno sa svojim ashabima, r.anhum. A ashabi su se, posmatrajući njega, sa još većim ushićenjem trudili da obave posao.
Naravno da uzoritost Allahova Poslanika, s.a.v.s., nije bila samo u poslovima. On, s.a.v.s., je podučavajući i prenoseći ljudima vjerske propise, mnogo više pokazivao vlastitim primjerom nego što je to zahtijevao riječima. Taj njegov trud imao je veliki utjecaj na ulazak islama u ljudska srca.
Razmislimo na sljedeći način; s jedne strane objašnjavat ćete ljudima islam , s druge strane bavit ćete se raznim problemima u društvu, a uz to ćete primjenjivati u vlastitom životu ono čemu želite podučiti druge…To je bila velika vrlina Allahova Poslanika, s.a.v.s., i takvo postupanje je ostavljalo utjecaja na svakoga ko ima savjesti. Ustvari, to je bio jedan od znakova veličine Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Islam su do današnjeg dana širili oni koji su njegove ljepote primijenili u vlastitim životima. Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., slao namjesnike koji su ljudima objašnjavali islam, pridavao je iznimnu važnost tome da to budu istovremeno učeni ljudi koji ono što znaju i praktikuju u vlastitim životima. Ako danas pogledmo u ma koji dio svijeta, vidimo da, ukoliko su u nekom mjestu nemuslimani prihvatili islam, tome su veliki doprinos dali iskreni muslimani koji predano praktikuju islam u svojim životima.
Suštinski uzrok naših problema
Jasno je da veliki udio u pogrešnom razumijevanju islama u svijetu imaju upravo muslimani. Nažalost prizori na područjima gdje žive muslimani prouzrokuje formiranje pogrešnog poimanja islama. Dakle, islam kakav predstavljamo svijetu nije prizor kakav Allah, dž.š., od nas traži. To nam pokazuje da nije samo dovoljno učiti Časni Kur'an, čitati hadise i objašnjavati ih drugima.
Ono što je bitno jeste praktična primjena onoga što čitamo i o čemu govorimo. Ukoliko budemo tako postupali, onda će ljudi bolje razumijevati, voljeti i osvrtati se na savršenu poruku islama.
Nije potrebno biti učenjak kako bismo uvidjeli današnje jadno stanje islamskog svijeta. A kada su u pitanju uzroci problema, možemo ih navesti na stotine. Međutim, svi ti problemi imaju uporište u jednoj tački, a to je slabost muslimana u obavljanju djela u skladu sa vjerskim propisima. Isti uzrok čini i da provokacije sa strane imaju utjecaja. Za muslimana nije izgovor ukoliko kaže da je prevaren. Kada čovjek pored znanja slijedi vlastita mišljenja i nefs, on onda počinje tumačiti vjerske propise u skladu sa vlastitim prohtjevima i strastima. A kao rezultat toga imamo današnje stanje.
Postoji li iko ko ne zna da je muslimanu haram da ubije drugog muslimana? Postoji li neko ko nije upućen u to da su trošenje tuđe imovine, nedostatak samilosti i nepravednost, jasne zabrane naše vjere? Ukoliko im date mikrofon, svi muslimani bi mogli najmanje deset minuta govoriti o tome. No, na pitanje šta je rezultat toga, dovoljno je današnje stanje islamskog svijeta kao odgovor. Izvor problema nije u neznanju, već u tome što ono što znamo nije smješteno istinski u naša srca i u naše živote.
Ukoliko bi muslimani jednog dana počeli postupati shodno onome što znaju i čemu savjetuju svoje okruženje, ummet ne bi imao niti jedan problem. Prema tome, najprije sagledajmo koliko i sami primjenjujemo ono što govorimo, koliko udjela u našem srcu ima ono što izlazi iz naših usta.
