Derviši se ne bi trebali zaokupljati tesavvufskim posebnim halovima (stanja), kerametima (posebne počasti), niti snovima. Vezano za to, veoma važno pitanje, velikani upozoravaju:
„Kada derviš sjedne da čini zikr, pa mu se pojavi neki poseban ma'nevi hal (duhovno stanje), on to treba prihvatiti kao svoju slabost. Treba razmišljati: ‘Ja sam veoma slabašan, pa mi Allah, dž.š., daje ova posebna stanja, kako bi mi povećao želju za ibadetom i pokornošću. Da sam ja čvrst, tj. da su moji uvjerenje i povjerenje u Uzvišenog Hakka potpuni, ja ne bih očekivao ove ma'nevi halove koji su ahiretska nagrada, ne bih očekivao nikakvu materijalnu niti duhovnu nadoknadu, nego bi moj nijet bio: Ilahi ente maksudi ve ridake matlubi: Allahu Ti si moj cilj i Tvoje zadovoljstvo je ono što tražim.’
Dakle, derviš ne treba očekivati nikakve ma'nevi halove, a ako ih bude očekivao, neće ih postići.“
Većina ma'nevi halova koji se pojave kod murida biva uzrokom njihovog zaostajanja na putu. Nakon što osjete duhovne naslade, muridi često zapostavljaju svoje duhovno upotpunjavanje i usmjeravaju se na postizanje tih duhovnih užitaka. A takva stanja su za slabe, da bi ih se potaknulo na trud, ona se ne daju čvrstim muridima. Isto kao što roditelji maloj djeci daju igračke, tako i muršid slabašnim muridima daje tu vrstu igrački, da bi se malo zabavili i da bi zadobili muhabet.
Jedna od najčešćih zamki u koje muridi padaju jeste pridavanje prevelike važnosti snovima. Šejhovi su uvijek oštro upozoravali da se ne smije postupati po snovima i ma'nevi halovima. Jer, šejtan muridima prikazuje lažne snove kako bi ih odvratio sa Pravog puta. Veoma često dolazi u liku šejha i daje određena uputstva i savjete. To ponekad otvara put čak i napuštanju ibadeta i traganja za postizanjem Allahova zadovoljstva, da nas Uzvišeni Allah sačuva od toga. Iz tog razloga, kada neko sanja takav san, o tome obavezno mora razgovarati sa muršidom ili sa nekim koga je muršid ovlastio za to.
Kutb iršada svoga vremena je kazao: „Devedeset posto onoga što sufije nazivaju ma'nevijatom je od šejtana. Međutim, budući da oni nisu potpune evlije, ne mogu da vide hakikat (pravu istinu).“
U djelu „Iršadu ‘l-muridin“ ovako stoji: „Tvrditi ili vjerovati ‘Šejh mene poznaje’, prije nego što se zahiren ode i razgovara sa šejhom, je pogrešno. Murid svako svoje stanje treba ispričati muršidu. Mnogo je murida koji ne postupaju tako, a govore: ‘Šejh zna moje stanje’. Derviši trebaju znati da samo Uzvišeni Allah poznaje gajb (skriveno).
Onaj ko, umjesto da ode i priča sa šejhom, govori: ‘Moj šejh sve zna’, taj srlja ka velikoj propasti. Jer šejh može znati samo ono i onoliko koliko mu Allah, dž.š., obznani.
Ne postoji pravilo koje kaže da vjerovjesnici, a.s., i evlije poznaju apsolutni gajb. Murid obavezno mora postupati shodno zahirskim mjerilima. Nije dozvoljeno postupati po batinu (skriveno). Znamo da se i Pejgamber, s.a.v.s., prema munaficima (licemjeri) odnosio shodno njihovim zahirskim stanjima. Iako je znao za njihove licemjerne postupke, nije se zanimao njihovim ma'nevijskim halovima.
Da se moglo postupati po snovima i po batinu, niti bi dolazili pejgamberi, a.s., niti bi bio objavljen Časni Kur'an.“
Sreća na oba svijeta postiže se postupanjem po zahiru. Uzvišeni Allah ne šalje Džibrila, a.s., svakom dervišu, svakom evliji. On je dolazio poslanicima, a.s.
