ŠTA JE BEJAT?
Riječ “bejat” ima sljedeća etimološka značenja: “prodavati, kupovati, pomoći, pružiti ruku pomoći, postići obostrano razumijevanje, pokornost, birati predsjednika države i pokazati mu odanost…”
BEJAT U TESAVVUFU
Kao tesavvufski termin, “bejat” ima značenja poput: “pokajanje, vezivanje, uzimanje ruke, davanje ruke, ulazak u tarikat…”
U tesavvufu bejat predstavlja obećanje murida koji je stupio na hak-put, da će biti odan i vjeran svome muršidu; da će mu, zarad Uzvišenog Allaha, bezuvjetno biti teslim na Allahovom, dž.š., putu; da će postupati u skladu sa njegovim naredbama; da će se pokajati za grijehe koje je činio i da ih više neće činiti; te da će se udaljiti od harama i pohrliti ka halalu i činjenju dobrih djela.
Pri tom obećanju, murid čvrsto prihvata ruku muršida, poput čovjek koji se rukuje s drugim čovjekom prilikom sklapanja nekog ugovora.
Dok daje svoju riječ, murid uzima za svjedoke, prije svega Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., a potom i muršida kojem je intisab učinio.
Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida
BEJAT KROZ HISTORIJU
Allahov Poslanik, s.a.v.s., od ljudi nije tražio bejat samo radi ulaska u islam. Taj ugovor se više sklapao radi postizanja lijepog ahlaka i borbe na Allahovom, dž.š., putu. On, s.a.v.s., je od svojih sljedbenika tražio iskrenost i odanost. Tražio je od njih da mu budu teslim (predani) svojom nutrinom i vanjštinom, svojim srcima i tijelima, svojim osjećanjima i svim organima.
Jer, on ih nije pozivao u svoje ime, nego radi Uzvišenog Allaha. On je bio najsigurnija spona između roba i Rabba. Pokornost njemu predstavljala je pokornost Allahu, dž.š., bejat njemu, s.a.v.s., značio je bejat Uzvišenom Allahu. Njegova ruka je bila ruka ispružena zarad Allaha, dž.š.
Dakle, osnovna dužnost Allahova Poslanika, s.a.v.s., bila je odgajanje ljudi i čišćenje ljudskih srca. Cilj bejata koji se njemu činio bio je buđenje srcā i zadobijanje istikameta i poleta na putu Istine. Četvorica pravednih halifa, hazreti Ebu Bekr, hazreti Omer, hazreti Osman i hazreti Ali, r.anhum, koji su nakon Allahova Poslanika, s.a.v.s., preuzeli na sebe dužnost upravljanja islamskim ummetom, bili su njegovi varisi (nasljednici), kako u pogledu političkog bejata, tako i u pogledu donošenja fetvi i činjenja idžtihada. Oni također nisu zanemarivali ni osnovnu dužnost Allahova Poslanika, s.a.v.s., a to je odgoj ljudi i čišćenje njihovih srca. Kao Allahove, dž.š., halife i kao varisi Allahova Poslanika, s.a.v.s., izvršavali su i taj važni zadatak. Istovremeno su vodili brigu o ovosvjetskom blagostanju, ali i o ahiretskoj sreći ljudi nad kojima su preuzeli upravu. Zbog toga su ličnim primjerom živjeli i pokazivali lijep ahlak i bogobojaznost, a potom su i druge tome pozivali.
Nakon smrti četvorice pravednih halifa, institucija bejata se suzila. Pojavio se jedan novi vid bejata, a to je isključivo politički bejat. Taj bejat se polagao predsjedniku islamske države. Uporedo je, u određenim krugovima, postojalo i davanje bejata kjamil muršidima sa ciljem postizanja bogobojaznosti. Taj vid bejata, koji se davao muršidima, bio je potpuno odvojen od političkog bejata. Tako su, u to vrijeme, postojali pojedinci koji su dali dvije vrste bejata; opći bejat, dat sultanu kao znak odanosti i pokornosti, i bejat dat kjamil muršidu, kao znak zavjetovanja na bogobojaznost. Takvo stanje je trajalo sve do pada islamske države, i do prestanka važenja islamskih propisa u mnogim javnim oblastima. Većina halifa, izuzev prvih islamskih halifa, zanemarila je glavnu dužnost koju su imali kao halife. Zanemarili su Resulullahovu, s.a.v.s., obavezu tebliga (pozivanje u islam) i iršada (odgoj ljudi). Zanemarili su obavezu čišćenja ljudskih srca, a zadovoljili su se osvajanjima i ratnim plijenom. Od ljudi su tražili bejat radi sebe i svoje djece koja će preći na njihovo mjesto, a ne radi postizanja Allahovog, dž.š., zadovoljstva i bogobojaznosti. Brinuli su se samo o vlastitim problemima. Tako je ideja davanja bejata predsjedniku države u potpunosti iščezla. Bejat i intisab nastavili su se davati samo još u tesavvufskim krugovima, radi postizanja bogobojaznosti.
Alimi koji su se kasnije pojavljivali bili su zauzeti izdavanjem fetvi, vazovima, savjetovanjem i podučavanjem ljudi, izučavanjem znanja i pisanjem djelā. Nisu bili uspješni u čišćenju i odgajanju ljudi, jer ih ljudi nisu slijedili. Uzrok toga je bio jasan; većina tih alima nije mogla u pravom smislu predstavljati pejgambersko svjetlo.
Dakle, kad su alimi došli u takvo stanje, shvatanje islamskog bejata, odnosno svijest da je to jedna vrsta duhovne trgovine između roba i Gospodara, kod običnih ljudi, zanatlija, poljoprivrednika, radnika, pa čak i učenih i uvaženih ljudi, je uveliko počela slabiti.
Kao rezultat toga, ljudi su se počeli osjećati slobodnim, i počeli su bezglavo trčati za nefsanskim prohtjevima. Postali su kao stado koje je ostalo bez čobana. Kod većine ljudi, želja za ibadetima je oslabila. Ponestalo je želje i truda za postizanjem Allahovog, dž.š., zadovoljstva, božanske ljubavi, i stepena ihsana. Skoro da se ugasila želja za postizanjem istinskog imana, slasti u ibadetima, i nura jekina (čvrsto uvjerenje). Srca su se usmjerila dunjalučkim užicima. Ruhovi su izgubili svoju čistoću. Islamski hilafet, izgubio je duh istinskog hilafeta, i nije mogao u pravom smislu odražavati pejgambersko svjetlo. Hilafet se pretvorio u sultanat, i predstavljao je politički položaj.
U takvom stanju, dužnosti iršada, čišćenja ljudi, i pozivanja takvaluku, koje je trebao obavljati islamski halifa, preuzeli su na sebe rabbani alimi i duhovne halife Allahova Poslanika, s.a.v.s. – kjamil muršidi. Oni su pokazali potrebni trud i napor kako bi obnovili vezu između ummeta i Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.s.; kako bi oživjeli ugašeni iman u srcima; kako bi sve muslimane okupili oko Kelime-i šehadeta, i upozorili ih na šejtanske i nefsanske zamke.
Ti kjamil insani su svojom podukom i odgajanjem uspjeli vratiti svjetlost islama i slast imana. Ponovo su oživjeli ljubav prema lijepom robovanju i mudžahedi (borba) na Allahovom, dž.š., putu.
Da se nakon Allahova Poslanika, s.a.v.s., i četvorice pravednih halifa, r.anhum, nisu pojavili rabbani alimi, koji su bili usmjereni samo Allahu, dž.š., posao ummeta bi zaista bio jako otežan. Historija je svjedok kakve su i kolike hizmete oni učinili ummetu. Vezano za to, veoma su značajne sljedeće riječi velikog arifa Imama Suhreverdija, k.s.:
“Objava je završena i Allahov Poslanik, s.a.v.s., je preselio na Ahiret. Njegovim preseljenjem pejgamberski nur je ostao skriven. Nakon toga su se među muslimanima pojavile razne ideje i putevi. Svako je bio zadovoljan vlastitim viđenjem i poimanjem. Izvori znanja izgubili su svoju čistoću, a temelji takvaluka (bogobojaznost) su se poremetili iz korijena. Stavovi i mišljenja zahida su se sukobili, pa je ljude obuzeo džehalet (neznanje) i na srcima su se pojavile perde. Običaji su se umnožili i većina ljudi se povela za tim besmislicama. Ljudi su sve više težili dunjaluku. Samo se jedna grupa ljudi izdvajala po svojim dobrim djelima, veličanstvenim stanjima, te čvrstoćom i postojanošću u vjeri.
Oni su svoja srca sustegli od ljubavi prema dunjaluku i materijalnim stvarima. Znali su za blagodati uzleta (povlačenje od ljudi) i osamljenosti. Uzeli su sebi za primjer ashabe soffe, r.anhum. Izgradili su tekije i zavije u kojima su se ljudi okupljali samo radi Uzvišenog Allaha. Zahvaljujući dobrim djelima koja su činili, zadobijali su vrhunske halove (stanja). Čistoća njihovih srca omogućila im je pronicanje u duboka i prefinjena značenja. Tako su postigli drugačiji iman i irfan (spoznaja) u odnosu na druge ljude. Zapravo, takva duhovna obnova i posjedovanje drugačijeg stanja u odnosu na druge ljude, bilo je prisutno i kod ashaba, r.anhum. Dovoljno objašnjenje toga su riječi ashaba Harisa, r.a.: ‘Osvanuo sam kao potpuni vjernik.’
On je tim riječima želio objasniti da je doživio novi kešf (otkrovenje) i uzdizanje u pogledu svoga imana, u odnosu na uobičajeno stanje.
Osobe o kojima smo govorili su, dakle, sufije. Zahvaljujući svome takvaluku, postigli su veoma uzvišeno znanje i halove. Kasnije su napisali djela koja objašnjavaju to njihovo znanje i halove, pa su tako, oni koji su dolazili poslije njih, naslijedili njihovo znanje. To znanje i prenošenje halova nastavljano je u svakom vremenu. A zbog svojih lijepih halova i osobina, te osobe su nazvane sufijama, i od tada se spominju tim imenom.”
SUŠTINA BEJATA
Bejat je dobro djelo ustanovljeno kroz Kur’an, Sunnet i konsenzus plemenitih ashaba, r.anhum. U Kur’anu i Sunnetu postoji mnogo dokaza o bejatu i intisabu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je sa svojim ashabima, r.anhum, nakon što bi prihvatili Allahovu dž.š., jednoću, napravio mnoge sporazume vezano za takvaluk, ibadet, lijep ahlak, džihad i hizmet. Te sporazume je sklapao pojedinačno, ali i grupno, i svaki taj sporazum predstavljao je pojedinačni primjer kasnijim vladarima i duhovnim prvacima i predvodnicima. Bejat je u Časnom Kur’anu spomenut nekoliko puta:
“Oni koji su se zakleli na vjernost zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu Allahova ruka je iznad ruku njihovih! (…)” (Feth, 10)
“Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom.” (Feth, 18)
“O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da neće
ni u čemu što je dobro poslušnost odricati, ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv.” (Mutmehina, 12)
Kao što se vidi, u navedenim ajetima se govori o bejatu. Oni koji ostanu vjerni datoj riječi na Allahovom, dž.š., putu, obradovani su velikom nagradom, Džennetom i Njegovim zadovoljstvom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tražio bejat od onih koji su htjeli ući u islam, kao i od ashaba koji su se trebali priključiti važnim aktivnostima, poput džihada i hidžre.
SVRHA BEJATA
U osnovi bejat i intisab čine dvije strane; jedna je Allah, dž.š., a druga rob. Posao muršida je da robu pokaže put koji vodi Gospodaru, te da mu bude svjedok i dokaz na tome putu. Cilj u davanju bejata, nije muršid nego Allah, dž.š.
Onaj ko učini intisab kjamil muršidu, s jedne strane čini tevbu i vraća se svome Gospodaru, a s druge strane, uzimajući muršida za svjedoka, realizuje bejat. Držeći se za muršidovu ruku i čineći bejat, kao da je dao bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. A onaj ko je dao bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., kao da je dao bejat Uzvišenom Allahu.
Uistinu, ruka istinskog muršida predstavlja ruku Allahova Poslanikova, s.a.v.s. Muršid je Allahov, dž.š., halifa na Zemlji, te predstavnik i nasljednik Poslanika, s.a.v.s.
Imam Suhreverdi, k.s., ovako objašnjava:
“U duhovnom odgoju ruka muršida je zapravo ruka Allahova Poslanika, s.a.v.s. Jer, muršid je u pogledu iršada, predstavnik i nasljednik Allahova Poslanika, s.a.v.s., i sprovodi njegov posao. Iz tog razloga, muridov teslimijet muršidu, je zapravo teslimijet Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s. Na to ukazuje ajet:
‘(O Moj Poslaniče!) Oni koji su ti se zakleli na vjernost zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu Allahova ruka je iznad ruku njihovih!’ (Feth, 10)
Allah, dž.š., je taj posao povjerio Poslaniku, s.a.v.s., Svome halifi na Zemlji, i dao mu je veliko ovlaštenje; bejat učinjen Poslaniku, s.a.v.s., okarakterisao je kao bejat učinjen Njemu Uzvišenom.
Muršid je za murida primjer i uzor, a istovremeno ima funkciju i ogledala. Gledajući njega, murid pokušava vidjeti i shvatiti ono čime su zadovoljni Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s.”
NAJBOLJA TRGOVINA
Allah, dž.š., u sljedećim ajetima spominje ishod trgovine koju je obavio sa vjernicima:
“Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur’anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.” (Tevbe, 111)
Navedeni ajet je objavljen prilikom drugog bejata na Akabi. Prije samog bejata Poslanikov, s.a.v.s., amidža, Abbas b. Abdulmuttalib, r.a., je održao podug govor. Sedamdesetorici muslimana koji su došli iz Medine, objasnio je značaj i ishod davanja bejata, i podsjetio ih na patnje i probleme koje je doživio Allahov Poslanik, s.a.v.s. Potom je iza njega riječ uzeo Es’ad b. Zurare, r.a., te je u svoje ime i u ime svojih prijatelja ovako rekao:
“Mi ćemo dati bejat Allahu, dž.š., našem i tvome Gospodaru. Allahova moć i milost su sa nama. Naša krv je sa tvojom krvlju, naše ruke su sa tvojom rukom. Kao što štitimo i branimo sebe, naše sinove i žene, tako ćemo i tebe štititi i braniti. Ako mi pogazimo ovaj zavjet, pogazili smo zavjet dat Allahu, pa neka nas prati nesreća i poniženje! O Allahov Poslaniče! Ovo je naša zakletva na vjernost tebi. Samo kod Allaha, dž.š., tražimo pomoć.”
Es’ad b. Zurare, r.a., je zatim nešto rekao Abbasu b. Abdulmuttalibu, r.a., a potom se ponovo okrenuo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao:
“O Allahov Poslaniče! Traži od nas za sebe garancije koje želiš, i postavi uslove koje želiš radi svoga Gospodara.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Uslov za Gospodara je da Mu ibadetite i da Mu ne pripisujete sudruga, a za sebe tražim da me čuvate kao što čuvate i štitite sebe, svoje žene i djecu.” Svi muslimani na to rekoše: “Zadovoljni smo svime što si rekao, o Allahov Poslaniče.” (EbuNuajm,Delailu’n-nubuvve,1/302.)
Kasnije su i Abdullah b. Revaha i ostali muslimani prihvatili navedene uslove, te se obavezali se da nikada neće odustati od dogovora, a potom su upitali: “Ako se mi budemo držali svih tih dužnosti, šta imamo od toga?” Allahov Poslanik, s.a.v.s., im je rekao da će dobiti Džennet, na što su muslimani kazali: “Ovo je veoma unosna trgovina! Mi od nje nikada nećemo, niti želimo odustati.” Nakon toga je objavljen ajet: “Allah je od vjernika kupio njihove živote i imetke u zamjenu za Džennet (…)”
Hasan el-Basri, rah., je ovako rekao: “O ljudi! Dobro poslušajte o najkorisnijem bejatu koji je Uzvišeni Allah prihvatio od svih vjernika. Tako mi Allaha, svi vjernici na Zemlji su sudionici tog božanskog bejata (zavjeta i ugovora).”
Imam Kurtubi, rah., ovako objašnjava činjenicu da bejat ne može biti samo zaboravljeni dio historije: “Ajet o bejatu objavljen je vezano za muslimane, sudionike drugog bejata na Akabi. Međutim, ajet se odnosi na sve pripadnike ummeta koji će se boriti na Allahovom, dž.š., putu, do Sudnjeg dana.”
BEJAT JE ZAKLETVA NA VJERNOST
Riječ “bejat” ima značenja poput “prihvatiti, biti zadovoljan određenim sporazumom, te ga potvrđivati”. U tesavvufu, bejat predstavlja zavjet i duhovni sporazum, te muridovo pokazivanje privrženosti muršidu pod čiji je odgoj ušao. Tim činom, murid potvrđuje odluku da će ostati vjeran zavjetu datom Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s.
Bejat je, dakle, muridovo obećanje da će biti pokoran muršidu koji je zadužen iršadom. To je ujedno zakletva na vjernost u izvršavanju svih muršidovih ispravnih naredbi (sviđale se one muridu, ili ne). Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
“Muslimani su obavezni da se pokoravaju svojim nadređenima, po svakom pitanju, sviđalo im se to ili ne. Međutim, ako im bude naređeno da čine grijeh, onda se neće pokoravati.” (Buhari,Ahkam,4.)
Dakle, murid će biti poslušan svome muršidu u sprovođenju naredbi, bilo da mu se sviđaju ili ne, osim ako je u pitanju grijeh. A budući da su muršidi varisi Allahova Poslanika, s.a.v.s., oni nikada ne daju takve naredbe.
Bejat je zapravo je jedna vrsta trgovine koju su muslimani obavili sa Allahom, dž.š., posredstvom Njegova Poslanika, s.a.v.s. Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je prije hidžre prihvatio bejat od medinskih muslimana na mjestu zvanom Akaba. Dvanaest muslimana, koji su u vrijeme hadža došli iz Medine, sastali su se jedne noći sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na Akabi. Dali su bejat da će biti pokorni Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i da će slušati njegove naredbe, kako u bogatstvu, tako i u siromaštvu, kako u radosti, tako i u tuzi; da se neće suprotstavljati svojim nadređenima, da se nikada i nigdje neće povlačiti bojeći se bilo čijeg prijekora, i da će po tom pitanju govoriti samo istinu. (Buhari, Ahkam, 43; Muslim, Imare, 41-42, Nesai, Bejat, 1-5; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/ 316; Ibn Sa‘d, Tabakatu ’l-kubra, 1/220.)
KAKO SE DAJE BEJAT?
Allah, dž.š., u Časnom Kur’anu na nekoliko mjesta spominje bejat. U tim ajetima se osim značaja bejata, ukazuje i na njegov oblik, potrebu i cilj.
Primjer u pozivanju u vjeru i iršadu je Allahov Poslanik, s.a.v.s. Njemu, s.a.v.s., su na različite načine, bejat davali i muškarci i žene. Prilikom davanja Prve prisege na Akabi muškarce je držao za ruku, a žene su samo riječima izgovarale prisegu. Naredne godine obavljena je i Druga prisega na Akabi, a pored toga, obavljeni su bejat Ridvan na Hudejbiji i opći bejat prilikom oslobođenja Mekke. Osim toga, ashabi su davali bejat i prije određenih važnih političkih i vjerskih događaja. Također, u nekim posebnim prilikama davana je posebna, lična prisega. Prisegu su davale i žene i djeca. Sve to ukazuje na potrebu bejata u vjerskom životu. Bejati koji su realizovani između Allahova Poslanika, s.a.v.s., i ashaba, r.anhum, kasnije su poslužili kao primjer i dokaz vladarima i tesavvufskim imamima, kjamil muršidima.
BEJAT MUŠKARACA
Muškarci daju bejat držeći se za ruku svoga šejha, ili ponavljajući riječi za njim. Uslov davanja bejata nije držanje za ruku, dovoljno je jezikom izraziti ono što srce vjeruje. Jer, bejat je davanje riječi, obećanja, te je dovoljno obaviti ga usmeno. Međutim, bejat koji se obavlja držanjem za ruku je sa aspekta postizanja bereketa i duhovne snage, mnogo ljepši. Štaviše, takav vid davanja bejata je najkorisniji, jer u sebi objedinjuje i zahirsku i batinsku dimenziju. Zahirski oblik bejata vidimo i u trgovini. Arapi su prilikom obavljanja trgovine, da bi dobro utvrdili posao, čvrsto stiskali ruke jedan drugom. To je uobičajeni način obavljanja bejata, i za muškarce ne postoji nikakva smetnja u tome. U posljednje vrijeme pojedini muršidi, da bi učvrstili vezu i umirili srca ljudi, bejat realizuju tako što oni uhvate za jedan kraj platna, a drugi kraj pružaju onima koji žele učiniti intisab. U takvom obavljanju bejata nema nikakve štete.
Zar nećete dati bejat?
Avf b. Malik el-Ešdžei, r.a., je ispričao: “Jedne prilike bilo nas je sedam, osam, ili devet osoba sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Tada nas je tri puta upitao: ‘Zar nećete dati bejat Allahovom poslaniku?’ Mi smo zapravo nedavno dali prisegu, ali budući da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., insistirao, ponovo smo se sakupili i ispružili ruke radi davanja prisege. Upitali smo: ‘O Allahov Poslaniče, mi smo ti već dali bejat. Povodom čega to sada činimo?’
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘(Dajte bejat) Da ćete činiti ibadet Uzvišenom Allahu i da Mu nećete pridruživati sudruga, da ćete klanjati pet dnevnih namaza, i da ćete slušati i biti pokorni.’
Potom nam je još šapnuo: ‘Da nećete ništa tražiti od ljudi.’ Kasnije sam viđao pojedine osobe koje su tog dana dale prisegu; dešavalo se da im na putovanju bič ispadne na zemlju, ali iz straha da ne prekrše riječ datu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., ne bi ni od koga tražili da im ga doda, nego bi sami silazili sa jahalice i uzimali ga.” (Muslim,Zekat,108;EbuDavud,Zekat,27(br.1642);Nesai,Salat, 5; Ibn Madže, Džihad, 41 (br. 2867).)
Ni od koga ne traži ništa!
Ebu Umame, r.a., pripovijeda: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je od svoga oslobođenog roba Sevbana, r.a., tražio da mu da bejat, da ni od koga neće ništa tražiti. Sevban, r.a., ga je upitao: ‘Ako ostanem vjeran datoj riječi, šta ću dobiti zauzvrat?’
Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu reče: ‘Džennet!’
Ebu Umame, r.a., dodaje: “Vidio sam Sevbana u Mekki. Dok je prolazio putem kroz veliku gužvu, iz ruke mu je ispao bič i pao na rame jednog čovjeka. Čovjek je uzeo bič i pružio ga prema Sevbanu, ali Sevban ga nije htio uzeti. Sišao je sa jahalice i sam uzeo bič. Uradio je tako, jer čak ni u takvoj situaciji nije želio prekršiti riječ Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji mu je kazao: ‘Ni od koga ništa ne traži!’”
Ne plači i ne nariči nad umrlim!
Hazreti Enesova majka Ummu Sulejm, r.anha, dala je bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da neće plakati i naricati nad umrlima. (Buhari, Ahkam, 49; Kurtubi, el-Džami‘ li-ahkami ’l-Kur’an , 18/73.)
U to vrijeme bila je udata za Ebu Talhu, r.a., i sa njim je imala dijete koje su zvali nadimkom Ebu Umejr. Dijete je bilo teško bolesno. Jednog dana kada je Ebu Talha, r.a., morao otići izvan grada, radi obavljanja nekih poslova, dijete je umrlo. Ummu Sulejm, r.anha, ga je okupala, namirisala, umotala u ćefine, i prekrila čaršafom. Potom ga je odnijela u drugu sobu, jer je svome mužu htjela lično prenijeti vijest o njegovoj smrti.
Kada se Ebu Talha, r.a., vratio kući, upitao je kako je dijete i šta radi, a ona mu je odgovorila da je jeo i da je nakon toga zaspao. Nastupio je akšam, iftarili su, a potom se Ummu Sulejm, r.anha, lijepo obukla, namirisala i približila svome mužu, te su zajedno legli u postelju. Te noći je Ummu Sulejm, r.anha, ostala trudna. Kada je svanulo, upitala ga je: “O Ebu Talha! Šta veliš o onome što su uradile naše komšije?”
Ebu Talha, r.a., upita: “Šta se desilo? Šta su uradili?”
Ummu Sulejm, r.anha, reče: “Neko im je povjerio nešto u amanet, a kada je došao da uzme svoj amanet, oni su se naljutili. Da li je to u redu, o Ebu Talha?”
“Ne, naravno da nije! Trebaju draga srca vratiti amanet vlasniku!”, odgovori Ebu Talha, r.a. Ummu Sulejm, r.anha, mu tada reče: ”Kad je tako, onda se i ti strpi radi svoga sina, jer je Allah, dž.š., uzeo nazad amanet koji nam je povjerio.”
Ebu Talha, r.a., je bio iznenađen. Odmah je otišao kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., i ispričao mu šta je njegova supruga uradila i rekla. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu tada prouči dovu: “Neka vam Uzvišeni Allah učini bereketnom proteklu noć.” (Ibn Sa‘d, Tabakatu ’l-kubra, 8/431.)
Prenosilac dodaje: “Nakon nekog vremena vidio ovu porodicu u jednom mesdžidu. Bilo ih je devetero i svi su učili Kur’an.”
Prema Džabirovoj predaji navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ovako rekao: “Sanjao sam da sam ušao u Džennet. Pogledao sam oko sebe i ugledao Ebu Talhinu suprugu, Rumejsu.”
Ummu Sulejm, r.a., je svojim postupkom pokazala šta znači održati riječ datu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Ona je ostala vjerna bejatu koji mu je dala. Ona, kao i ostali plemeniti ashabi, r.anhum, za nas predstavljaju primjer odanosti i vjernosti.
BEJAT MUŠKARACA ALLAHOVOM POSLANIKU, S.A.V.S.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tražio i prihvatao bejat, kako od muškaraca, tako i od žena. Muškarci su davali bejat držeći se za njegovu mubarek ruku. Tako naprimjer, u noći prilikom davanja Druge prisege na Akabi, hazreti Abbas, r.a., je ispod jednog drveta uhvatio Allahova Poslanika, s.a.v.s., za ruku, a potom je muslimane koji su došli iz Medine, jednog po jednog, pozvao da dadnu bejat. (Ibn Sa‘d,Tabakatu’l-kubra,1/222; Ibn Kesir, el-Bidajeve’n-nihaje, 3/158.)
Također, kada su muslimani davali bejat pod nazivom Ridvan, hazreti Omer, r.a., se uhvatio za ruku Allahova Poslanika, s.a.v.s., iskazujući tako svoju podršku. (Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 3/335; Darimi, Sijer, 18; Ibn Sa‘d, Tabakatu ’l-kubra, 2/100.)
Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na Hudejbiji pozvao ljude da mu dadnu bejat, Sinan b. Ebu Sinan, r.a., je kazao:
“O Allahov Poslaniče! Pruži mi ruku, želim da ti dadnem bejat.” Poslanik, s.a.v.s., ga je upitao:
“Povodom čega ćeš dati bejat?”, a on je odgovorio:
“O Allahov Poslaniče, dat ću bejat povodom onoga što je u tvome srcu.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga upita:
“A šta je to u mome srcu?” Sinan b. Ebu Sinan, r.a., odgovori: “Pobjeda ili šehadet!”, te tako dade bejat. Nakon njega, i drugi muslimani su dali bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. (Hejsemi,Medžmau’z-Zevaid,6/146.)
Enes b. Malik, r.a., je rekao: “Ovom rukom sam dao bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da ću ga slušati i biti mu pokoran u svemu što budem mogao.” (Aliel-Muttaki,Kenzu’l-ummal,br.1506.)
Prilikom davanja bejata na Hudejbiji, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u jednom trenutku rekao:
“Osman je otišao u Mekku da bi obavio nešto zarad Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika. Ja dajem bejat u njegovo ime.” Potom je ispružio svoju desnu ruku, i rekao:
“Ova ruka je umjesto Osmanove ruke.” Nakon toga je po njoj udario lijevom rukom i rekao:“A ovaj bejat je za
Osmana.” (Buhari, Fedailu ashabi ’n-Nebijji, 7; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/120; Ibn Sa‘d,Tabakatu ’l-kubra, 2/97.)
BEJAT ŽENA
Dok muškarci daju bejat, odnosno čine intisab, držeći se za ruku svoga šejha, žene intisab čine usmeno, iza zastora ili iza vrata. Također, radi bereketa, shvatanja ozbiljnosti bejata, i ostvarivanja duhovne veze, žene mogu davati bejat i držeći se za kraj platna koje sa druge strane drži šejh, baš kao što bio slučaj i u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prihvatao bejat žena, on se nije rukovao sa njima. Taj propis se ne može mijenjati. Kakve god odlike imao neki čovjek, on ne može promijeniti Allahov propis. Ako se jedan pejgamber tako ponašao prema ženama iz svoga ummeta, šta je onda sa ostalim ljudima? Iz tog razloga, niti jedan muršid ne može realizovati bejat sa ženom muridom držeći je za ruku.
BEJAT ŽENA ALLAHOVOM POSLANIKU, S.A.V.S.
Žene su također dolazile Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i davale bejat. Mnogo puta se dešavalo da ashabijke, r.anhum, daju bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.
Razlog zbog kojeg je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prihvatao bejat žena jesu ajeti iz sure Mumtehina, u kojima Uzvišeni Allah kaže:
“O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv.” (Mumtehina, 12)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prema naređenju koje mu je došlo od Uzvišenog Allaha prihvatao bejat žena pod navedenim uslovima. Žene su jedna po jedna, ili grupno, prihvatajući spomenute uslove, davale bejat Pejgamberu, s.a.v.s.
Selma bint Kajs, r.anha, je ispričala:
“Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, otišla sam zajedno sa nekoliko žena ensarijki da mu dadnemo bejat. Dale smo prisegu da nećemo Allahu nikoga ravnim smatrati, da nećemo krasti, da nećemo bludničiti, da nećemo ubijati svoju djecu, da muževima nećemo podmetati tuđu djecu, i da mu nećemo ni u čemu što je dobro poslušnost odbijati. Pored toga, rekao nam je još da ne varamo svoje muževe, a potom smo dale bejat i vratile se. Malo kasnije, jednoj od tih žena sam rekla da ponovo ode kod Poslanika, s.a.v.s., i da ga upita na šta je mislio kada je rekao da ne varamo svoje muževe.
Žena je otišla i upitala, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., joj je odgovorio: ‘Da bez njihovog znanja ne uzimate od njihovog imetka i dajete drugima.’” (Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 6/357; Hejsemi, Medžmau ’z-zevaid, 6/38; Ibn Kesir, Tefsiru Kur’ani ’l-Azim, 8/3502.)
Kao što vidimo, i žene su poput muškaraca davale bejat
Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Samo što su žene davale bejat na drugačiji način. Prema onome što smo uspjeli utvrditi, bejat žena se realizovao na način i po usulu koji ćemo objasniti u nastavku.
Usmeni bejat
Hazreti Aiša, r.anha, je kazala: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je od žena uzimao usmenu prisegu i prilikom toga im je postavljao uvjete navedene u ajetu:
‘(…) Da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da ti neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati (…)’ (Mumtehina, 12)
Ne, tako mi Allaha, Poslanikova, s.a.v.s., ruka nikada nije dotakla nijednu žensku ruku, izuzev ruku žena koje su
mu mahrem. Žene su mu davale usmeni bejat.” (Buhari, Ahkam, 49; Kurtubi, el-Džami‘ li-ahkami ’l-Kur’an, 18/71; Ibn Kesir, el-Bidaje ve ’n-nihaje, 4/318.)
Imam Buhari, rah., u svojoj poznatoj zbirci hadisa navodi još jednu predaju u kojoj stoji da je naša majka hazreti Aiša, r.anha, kazala:
“Tako mi Allaha, prilikom davanja bejata ruka Allahova Poslanika, s.a.v.s., nije dodirnula ruku niti jedne žene. On je od njih uzimao samo usmeni bejat.” (Buhari,Šurut,1.)
Hufejle bint Ubejd b. Haris, r.anha, je ispričala: “Moja majka Karire bint Haris i ja otišle smo sa jednom grupom žena muhadžirki da damo bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Zatekli smo ga kako sjedi u šatoru koji je bio postavljen radi njega. Dale smo mu bejat, onako kako je navedeno u ajetu (Mumtehina, 12). Rekosmo da prihvatamo uslove navedene u ajetu i pružismo mu svoje ruke, a on nam tada reče: ‘Ja ne dotičem ruke žena!’ Nakon toga smo zatražile da nam oprosti. Eto, na taj način smo mi dale bejat.” (Hejsemi, Medžmau ’z-zevaid, 6/39.)
Hazreti Hatidžina sestra, odnosno tetka hazreti Fatime, Umejme bint Rukajja, r.anha, ovako priča: “Sa jednom grupom žena iz Medine otišla sam kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., te smo mu se obratile riječima:
‘O Allahov Poslaniče! Dajemo bejat da nećemo Allahu nikoga ravnim smatrati, da nećemo činiti blud, da nećemo nikoga potvarati, i da se nećemo suprotstavljati vjerskim naredbama.’ Na to nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Dajte prisegu onoliko koliko ste u stanju.’
Rekosmo: ‘Allah i Njegov Poslanik su milostiviji prema nama od nas samih. O Allahov Poslaniče! Dozvolite da damo bejat držeći se za Vašu ruku.’
On, s.a.v.s., nam je na to odgovorio: ‘Ja se ne rukujem sa ženama! Osim toga, ono što kažem jednoj ženi, kazat ću i stotini žena, bez ikakve razlike.’” (Tirmizi, Sijer, 37; Nesai, Bejat, 18; Ibn Sa‘d, Tabakatu ’l-kubra, 8/5; Taberi, Džamiu ’l-bejan, 28/80.)
Hafiz ibn Hadžer el-Askelani rah., kaže da Poslanikove, s.a.v.s., riječi: “Uzeo sam od vas usmeni bejat”, znače: “Prihvatio sam vaš bejat u vidu riječi, a ne u vidu rukovanja.” Jer, prilikom davanja bejata, kod muškaraca je bilo uobičajeno rukovanje. (IbnHadžer,Fethu’l-bari,9/627.)
Kao što vidimo, Allahov Poslanik, s.a.v.s, se nije rukovao sa ženama, nego je od njih prihvatao usmeni bejat. A on, s.a.v.s., je bio čist, bezgrješan. Pa, ako je on, s.a.v.s., unatoč tome tako postupao, koliko onda trebaju paziti ostali muslimani? Taj propis je isti za sve vjernike. Ma kakve osobine čovjek imao, to ne može promijeniti propis. Zbog toga, nijedan muršid ne može prihvatati bejat žena murida držeći ih za ruke.
Bejat iza vrata
Ummu Atijje, r.anha, prenosi: “Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., počastio Medinu svojim dolaskom, naredio je da se sve žene ensarijke sakupe u jednoj kući. Zatim je kao svog vekila (zastupnik) poslao hazreti Omera, r.a. Hazreti Omer je došao ispred vrata kuće u kojoj smo se nalazile i nazvao selam. Nakon što smo odgovorile na selam, rekao nam je:
‘Ja sam izaslanik kojeg vam šalje Allahov Poslanik, s.a.v.s.’ Mi smo odgovorile:
‘Neka je selam Allahovom Poslaniku i njegovom izaslaniku.’ Hazreti Omer, r.a., tada upita:
‘Da li dajete bejat da Allahu nećete nikoga ravnim smatrati, da nećete krasti, da nećete činiti blud, da nećete ubijati vašu djecu, i da se ni u čemu što je dobro nećete suprotstavljati Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.?’ Mi odgovorismo:
‘Da, prihvatamo sve što si rekao i dajemo bejat.’
Nakon toga je hazreti Omer, r.a., s vanjske strane vrata ispružio svoju ruku prema nama, pa smo i mi ispružile svoje ruke u pravcu njega. (Iako su ruke bile ispružene, nije bilo rukovanja. Pružanje ruku je išaret da je bejat obavljen (pogledati Ibn Hadžer, Fethu ‘l-bari, 9/627).)
Hazreti Omer, r.a., tada reče: ‘Allahu moj, Ti budi svjedok.’”
Abdurrahman Tahi, k.s., kaže: “Žene ne čine intisab držeći se za ruku muršida, nego tako što iza zavjese, glasom kojim ih muršid može čuti, ponavljaju njegove riječi.”
Bejat potapanjem ruku u posudu sa vodom
Pored usmenog bejata, prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prilikom prihvatanja bejata žena koristio i posudu sa vodom. Naime, prilikom prihvatanja bejata žena, Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi stavio svoju mubarek ruku u posudu sa vodom, a potom bi i žene, bez ikakvog dodirivanja, u istu posudu stavljale svoje ruke. Amr b. Šuajb od svoga djeda prenosi sljedeći slučaj: “Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., učinio hidžru u Medinu, muslimanke su se okupile i obratile mu se sljedećim riječima: ‘O Allahov Poslaniče, naši muškarci su Vam dali bejat, pa i mi želimo učiniti isto.’ Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zatražio da mu donesu posudu sa vodom, i u nju je potopio svoju ruku. Potom je posudu dao ženama, a one su jedna po jedna stavljale svoje ruke u vodu, ponavljajući riječi koje je on izgovorio. Na taj način su mu dale bejat.” (Ibn Sa‘d, Tabakatu ’l-kubra, 8/11; Kurtubi, el-Džami‘ li-ahkami ’lKur’an, 18/71; Ibn Hadžer, Fethu ’l-bari, 9/627; Hejsemi, Medžmau ’z-zevaid, 1/39.)
Žene su tražile da na takav način daju bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., radi bereketa. A on, s.a.v.s., je prihvatio njihov zahtjev. Takav način davanja bejata nesumnjivo je doprinio tome da su žene daleko bolje shvatile značaj i ozbiljnost samog bejata, kao i tome da njihova srca postignu poseban smiraj.
Bejat posredstvom vekila i halife
Bejat se može dati lično muršidu, ali se isto tako, može dati i njegovom halifi ili vekilu. Na dan osolobađanja Mekke, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je sjeo na brdo Safa, a ljudi su mu dolazili i davali bejat. U isto vrijeme hazreti Omera, r.a., je zadužio da u njegovo ime obavi bejat sa ženama. On se u podnožju brda Safa obratio ženama, objasnio im uslove davanja bejata Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i pozvao ih da dadnu bejat, što su one i učinile. (Taberi, Džamiu ’l-bejan, 28/87.)
Također, po povratku u Medinu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je naredio da se žene okupe u jednoj kući, a nakon toga im je, kao svog vekila, poslao hazreti Omera, r.a. Žene su Omeru, r.a., dale bejat usmeno, iza vrata. (Ibn Sa‘d, Tabakatu ’l-kubra, 8/7; Taberi, Džamiu ’l-bejan, 28/80; Kurtubi, el-Džami‘ li-ahkami ’l-Kur’an, 18/71.)
Osim toga, po oslobođenju Mekke, zadužio je hazreti Umejmu, r.anha, sestru hazreti Hatidže, r.anha, da uzme bejat od žena. (Maverdi,en-Nuketve’l-ujun,5/524.)
Bejat preko platna omotanog oko ruke
Muškarci su davali bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., držeći ga za ruku, ali to nije bio slučaj sa ženama. Prema jednome predanju prenosi se da su jedne prilike žene dale bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., stavljajući ruke na platno koje je on, s.a.v.s., omotao oko svoje mubarek ruke. (Ibn Sa‘d, Tabakatu ’l-kubra, 8/6; Taberani, el-Mu‘džemu ’l-evsat, br. 2876; Kurtubi, el-Džami‘ li-ahkami ’l-Kur’an, 18/71; Hejsemi, Medžmau ’z-zevaid, 1/39; Abdurrezzak, el-Musannef, br. 9832.)
Prema predaji Ebu Davuda, rah., kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s, htio uzeti bejat od žena, stavio bi svoju ruku na platno, a žene su davale bejat dodirujući to platno. Nakon toga bi govorio: “Ja ne dodirujem ruke žena i ne rukujem se sa ženama.” (Pogledati Ibn Hadžer, Fethu ’l-bari, 9/627.)
Bejat preko ispruženog komada platna
Tumačeći ajet “O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu…; ti prisegu njihovu prihvati (…)” (Mumtehina, 12), neki alimi su po pitanju same realizacije bejata, kazali:
“Prilikom prihvatanja bejata od žena Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ispred sebe imao komad platna. On, s.a.v.s., bi im govorio uslove bejata i one bi davale bejat.” (Fahruddiner-Razi,Mefatihu’l-gajb,10/524.)
Prema jednoj predaji, žene su davale bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., držeći se za komad platna (odjeće) koji bi on prema njima ispružio. (Ibn Sa‘d, Tabakatu ’l-Kubra, 8/5; Ibn Hadžer, Fethu ’l-bari, 9/627;Bursevi, Ruhu ’l-Bejan, 9/491.)
Bejat posredstvom ovlaštenog ženskog vekila
Prema predajama koje smo već naveli, na dan oslobađanja Mekke muškarci su davali bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a žene su davale bejat jednoj ženi koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ovlastio da u njegovo ime prihvati njihov bejat. (Kurtubi, el-Džami‘ li-ahkami ’l-Kur’an, 18/71; Ebussuud Efendi, İrşâdü’l-Akli ’s-Selîm, 5/716.)
Imam Maverdi i Bursevi, rah., navode da je spomenuta žena bila hazreti Umejme, r.anha, hazreti Hatidžina sestra, odnosno hazreti Fatimina tetka. (Maverdi,en-Nuketve’l-ujun,5/524;Bursevi,Ruhu’l-Bejan,9/491.)
Bejat u ime druge osobe
Kao što se bejat može dati lično muršidu, isto tako se može dati i njegovom vekilu. Također, u vrijeme davanja bejata Ridvan, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je, uzimajući samog sebe za ruku, dao bejat u ime hazreti Osmana, r.a. Kao što smo ranije spomenuli, nakon što su ashabi, r.anhum, dali bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na Hudejbiji, on, s.a.v.s., im se obratio riječima: “Osman je otišao u Mekku da obavi nešto zarad Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika. Ja dajem bejat u njegovo ime.” Potom je ispružio svoju desnu ruku, i rekao: “Ova ruka je umjesto Osmanove ruke.” Nakon toga je na nju spustio lijevu ruku i rekao: “A ovaj bejat je za Osmana.” (Buhari,Fedailuashabi’n-Nebi,7;Tirmizi,Menakib,18;Ahmedb. Hanbel, el-Musned,2/120; Ibn Sa‘d, Tabakatu ’l-kubra, 2/97.)
Na isti način je Dimad b. Salebe, r.a., dao bejat Pejgamberu, s.a.v.s., u ime svoga plemena Ezd-i Šenue. Naime, nakon što je Dimad, r.a., dao bejat da će primiti islam, Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu se obratio riječima: “Daj mi bejat da će i tvoje pleme primiti islam!” Dimad, r.a., je potom rekao: “Dajem bejat i za svoje pleme.” (Muslim, Džum‘a, 868.)
Bejat djece
Na dan oslobođenja Mekke Allahov Poslanik, s.a.v.s., se popeo na brdo Safa, gdje su mu svi stanovnici Mekke, muškarci i žene, mladi i stari, dali bejat. (Hejsemi,Medžmau’z-zevaid,6/3.) Osim toga, bejat su mu dali i hazreti Hasan i Husejn, Abdullah b. Abbas i Abdullah b. Zubejr, r.anhum, iako su još bili maloljetni i bez brade na licu. Izuzev njih, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije tražio niti prihvatao bejat od djece. (Hejsemi,Medžmau’z-zevaid,6/40.)
Kao što se može razumjeti, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prihvatao bejat od djece koja su bila razborita i u stanju da razlikuju dobro od zla, ali uobičajeno, osim par izuzetaka, nije prihvatao bejat od djece koja nisu dosegnula godine spolne zrelosti.
Hirmas b. Zibad, r.a., je kazao: “Kao dječak, pružio sam ruku Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da mu dam prisegu, ali mi nije dozvolio.” (Nesai, Bejat, 20.)
Dakle, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prihvatao bejat od onih koji su bili u godinama da mogu shvatiti ozbiljnost tog čina, i davao im je odgovornosti shodno njihovim mogućnostima. Abdullah b. Džafer i Abdullah b. Zubejr, r.anhum, su imali sedam godina, kada su došli da daju bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Kada ih je ugledao, Allahov Poslanik, s.a.v.s., se nasmijao i pružio im ruku. A oni su mu dali bejat. (Taberani, el-Mu‘džemu ’l-evsat, br. 3427; Hejsemi, Medžmau ’z-zevaid, 9/285.)
Kjamil muršidi također, po pitanju intisaba, postupaju u skladu sa Sunnetom.
Zaključak
Ashabi, r.anhum, su u različitim vremenima i okolnostima davali bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Ta tradicija davanja bejata nastavljena je i nakon njegove, s.a.v.s., smrti, i nastavit će sve do Sudnjeg dana. Tako su ashabi, r.anhum, nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti, bejat davali hazreti Ebu Bekru, r.a., prvom islamskom halifi i predstavniku mekama Allahova Poslanika, s.a.v.s. Potom su došle i ostale halife, a nakon hilafeta hazreti Alija, r.a., tok davanja bejata se promijenio, ali je institucija bejata, u nešto drugačijem obliku i po različitim usulima, nastavila postojati sve do današnjih dana. Bitno je znati da se bejat ne daje samo radi odabira predsjednika države. Pravi bejat je onaj koji se daje Allahovom halifi na Zemlji, nasljedniku Allahova Poslanika, s.a.v.s., na putu Uzvišenoga Gospodara. Funkciju istinskog hilafeta, koji je na najljepši način predstavljao i u praksu sproveo Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., u današnje vrijeme obavljaju alimi i arifi našeg ummeta, shodno svojim stepenima i mogućnostima.
Davanje bejata u suštini biva srcem. Ono što bitno u samom bejatu jeste pokazivanje želje i spremnosti na vjernost i odanost. Iz tog razloga, sam način davanja bejata ne smatra se toliko bitnim. U vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., i četvorice halifa, r.anhum, bejat se generalno davao držanjem za ruku, ali nema nikakve sumnje u to da su ashabi, r.anhum, davali bejat Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i na drugačije načine. Međutim, da bi se bolje shvatila ozbiljnost tog akta, postoje određeni usuli. Najljepši usul je da muškarci daju bejat držanjem za ruku, a da žene bejat daju usmeno. Ali, taj usul se, shodno potrebi, može mijenjati. Naprimjer, Nedžaši je svoj bejat Pejgamberu, s.a.v.s., iskazao putem pisma, isto kao i Abdullah b. Omer, r.a., halifi Abdulmeliku. (Buhari,Ahkam,43;IbnHadžer,Fethu’l-bari,15/104.) Osim toga, kada je delegacija plemena Sakif došla kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., među njima je bio jedan čovjek koji je imao lepru, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao jednog čovjeka da mu kaže: “Mi smo prihvatili tvoj bejat (na ovaj način). Sada se možeš vratiti.” (Buhari, Ahkam, 43; Muslim, Selam, 126; Ibn Madže, Tibb, 44.)
Dakle, prihvatio je njegov bejat sa određene udaljenosti, bez držanja za ruku.
Sve te prakse su olakšice za ummet, kada se ukaže potreba za njima. Shodno današnjim potrebama, muršidi mogu zadužiti određenu ženu koja će ženski džemat podučavati određenim temama i praktičnim primjenama. Dakle, imaju priliku da određene hizmete realizuju posredstvom žena zaduženih u ženskom džematu. To je ponekad i neophodno. Jer, suština pozivanja u islam je u tome da se pozivanje realizuje na najljepši i najkorisniji način. Kada se imenuje vekil (zastupnik), njegov vekalet se može odnositi na sve, ili na samo određene oblasti. Bitno je naglasiti da nijedna žena ne može imati opći vekalet Allahova Poslanika, s.a.v.s., odnosno da se njen vekalet ne odnosi na sve poslove. Vekalet se odnosi samo na posebne, unaprijed određene, situacije. To je dozvoljeno. Sve žene vjernice, kada je riječ o podučavanju vjeri i tebligu, smatraju se vekilima, hizmećarima i pomoćnicima Allahova Poslanika, s.a.v.s., isto kao i muškarci.
Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida
Više o muršidu pročitajte na ovom linku: Šta je to posao muršida?
O neophodnosti muršida pročitajte više na ovom linku: Duhovne bolesti i doktori
