Najveće poskliznuće u vremenu u kojem živimo jeste to što smo izgubili fokus. Drugim riječima, izgubili smo centralni cilj, koji treba biti osovina svih naših namjera, djela, ideja, misli i snova. Ili smo se promijenili sami mi?
Ne govorimo o bilo kakvom kulturnom ili civilizacijskom pitanju. To je, zapravo, nešto što je vezano za suštinu koja je izgradila i kulturu i civilizaciju i nešto što nas čini onim što mi jesmo.
Kada govorimo o gubitku ili pomjeranju fokusa, što je jedan jako veliki problem, mi se trebamo zaprasvo pitati “na čemu je bio naš fokus?” Podsjetimo, odgovor koji većina naših čitalaca lahko može dati jeste sljedeći: Kao vjernici, fokus našeg interesovanja, namjere, djela i ciljeva jeste Svemogući Allah. Od prvog do posljednjeg ajeta, Kur’an Časni nas Njemu poziva. Poziva nas da se Njemu okrećemo i svojom nutrinom i svojom vanjštinom. Sve riječi i djela Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jesu pozivi Njemu. Sve evlije, pobožnjaci, učenjaci i sufije, posebno plemeniti ashabi, pozivaju nas da se usmjerimo ka tom fokusu i da se na njemu zadržimo.
Jer islam znači živjeti fokusirajući se u cijelosti na Uzvišenog Allaha. To znači povezati sve što se dešava unutar nas i izvan nas s Njim, biti sretan s Njim, biti tužan s Njim… To ne znači da samo u namazu budemo S njim, već i kada konzumiramo hranu i piće, kada se ujutro budimo, kada odlaimo na posao, ukratko, učiniti cijeli život i sve njegove segmente fokusirati na Njega. Tada, u tom slučaju, sve ono što radimo, smatrat će se ibadetom. Dakle, cilj je živjeti s porukom ajeta: “Moj život i moja smrt su pripadaju Allahu, Gospodara svjetova.” (El-En’am, 160)
Međutim, već neko vrijeme smo odvojili našu pažnju, svoje vrijeme, svoje snove od Njega i fokusirali se na ovaj svijet, dunjaluk, koji je prolazan. Trenutačna zadovoljstva, stalne promjene, brzina ovog svijeta su nam udarili u glavu! Ibadet, a naročito namaz i zikr, koji zahtijevaju smirenost i spokoj, počeli su nam biti teški. Samo smo počeli zanimati ovim svijetom, dunjalukom. Na našem dvenom redu se, nažalost, uglavnom nalaze samo aktuelanosti koje su u vezi ovog prolaznog svijeta…
Čak i ako to ne prihvatimo umom, naša duša, naš ruh, shvata da je to jedna velika iluzija. Budući da želi neprolazni svijet, da njemu teži, ruh, kada se okrenemo prolaznome svijetu, biva preopterećen, pada u prazninu i doživljava krizu smisla i zadovoljstva. Ruh želi svoj fokus, svoj centar…
U temi broja smo se dotakli jedne jako bitne i aktuelne teme… Nadamo se da će nas potaći da učinimo korak ka nekim promjenama. Želimo Vam, dragi čitaoče, ugodno čitanje!
Do skorog susreta u narednom septembarskom broju, inšallah…
