Sejjid Mübarek Elhüseyni | TEMA BROJA
Ljepota, red i harmonija
Usklađenost, poredak, ravnoteža i harmonija su u cjelovitosti, odnosno nedjeljivosti. Kada se svi dijelovi koji formiraju jednu cjelinu nađu na mjestu gdje trebaju biti, nastaju red i harmonija. Tako i kompletno drvo voćke, zajedno s korijenom, stablom i granama, oživljava, behara i daje plod. Drvo koje nema korijene ili su mu odsječene grane nepotpuno je i ne može dati plod.
Harmonija i ljepota koje vidimo u kosmosu su kreacija u kojoj je sve na svom mjestu. Toliko raznolikosti je u savršenom redu i skladu. Ako ovaj materijalni svijet promotrimo kao cjelinu, vidimo u njemu ljepote, harmoniju i poredak.
Čovjek je također jedan dio koji upotpunjuje svijet i kad u njemu zauzme mjesto u skladu s onim zbog čega je stvoren, tada dostiže sopstvenu cjelinu. Suprotno tome, otvara mu se put da zapadne u fesad i postane iskvaren. Pokvarenost čovjeka ne ostaje ograničena samo s njim nego je uzrok pojave nereda na zemlji. Naš Gospodar nam saopćava:
“ Zbog onoga što ljudirade pojavio se metež ina kopnu i na moru, da im On dâ da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili” (er-Rum, 41).
Univerzalne vrijednosti
Naša plemenita vjera islam upućuje čovjeka kako bi spriječila nered i uspostavila jedinstvo i sklad. Vjera ga obavještava o onome što mu je potrebno kako bi se pridružio toj ljepoti u kosmosu. Vjera je jedan dar i božanski ferman dan čovječanstvu posredstvom Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Njeni principi su univerzalni i tiču se svih stvorenja: “Ovo je Pravi put (islam) Gospodara tvoga. A Mi objašnjavamo dokaze ljudima koji pouku primaju.” (el-En‘am, 126).
Nije moguće uzeti samo jedan dio vjere a drugi od baciti, ili o tome raspravljati, ili govoriti da su neka pitanja zastarjela i kako ih treba obnoviti, ili smatrati nevažnim i neutralisati simbole koji je predstavljaju. Na svijetu, a ni na planeti od praiskona, nema ništa što bi se mijenjalo u pravilima, principima i načelima koja su ga uspostavila.
Posmatrati i živjeti islam s univerzalnim vrijednostima koje su objavljene prije 14. stoljeća, odnosno sa simbolima koji predstavljaju te vrijednosti, jest prirodna potreba robovanja i bivanja muslimanom. Mimo njega nema druge istine. Ideologije, ideje, sistemi i sve mogućnosti koje se nude mimo njega su prazne. U suštini, nisu ništa drugo do zulum, jer se čitav svijet podvrgava samo Allahovoj, dž.š., odredbi, a jedini put prikladan Njegovoj odredbi jeste islam. Ići mimo tog puta nije ništa drugo do izazivanja nereda. Oni koji tako rade neće postići nikakvo dobro, ostat će sa svojom besmislenom tvrdoglavošću.
Dakle, islam čovjeku obećava najprikladniji način života na dunjaluku. Daje mu mogućnost da bude čovjek, da se uklopi u tu harmoniju te bude dobar. Islamski propisi daju odgovor na sve ljudske potrebe do kijameta te mu omogućavaju da živi u spokoju i sreći, zato što ih je Gospodar svjetova upotpunio i odabrao za nas.
Oni koji se pokore Allahu, dž.š., koji se pouzdaju u Njega i koji Ga zavole nemaju potrebe da se raspravljaju o islamu i u njemu ne vide nijedan nedostatak. Znaju da Stvoritelj koji je stvorio ovaj savršeni svijet i učinio čovjeka časnim na njemu za njih želi samo najpotpunije i najljepše. Njihovi vidici su otvoreni, s divljenjem gledaju u ono što njihov Gospodar radi; njima je slao Svoje Poslanike, s.a.v.s., te zbog toga osjećaju smiraj i bivaju sretni jer su na pravom putu.
Živjeti vjeru
Islam im je najpreči jer znaju da je to najveći nimet i ništa drugo ne smatraju većim od toga. Njihov cilj je življenje vjere bez skretanja. Znaju da su Resulullah, s.a.v.s., ashabi, r.a, tabiini, fakihi, tesavvufski i svi velikani islama vredniji od njih samih, jer je Allah, dž.š., zbog Svoje ljubavi prema njima učinio da budu poštovani i cijenjeni.
Islam u osnovi nosi značenje: pokoriti se, prihvatiti…On se cjelovito prihvata zajedno sa svim svojim vrijednostima, principima i simbolima. Neprihvatljivo je da popustimo pred današnjim poteškoćama i dopustimo neke ustupke.
Međutim, nažalost, moramo priznati da je već duže vrijeme naš način života, koji je preplavljen stranim elementima, doveo do slabosti u našem identitetu i smanjio poštovanje prema vrijednostima koje nam pripadaju. S mnogim riječima vezanim za vjerske teme, koje prijašnje generacije nisu izgovarale zbog stida, zbijaju se razne šale; nastale su anegdote o temama koje govore o imanu, ibadetu ili danu polaganja računa. Neke naše svetinje pretvorile su se u ukras i pokazivanje, dok su druge postale predmet trgovine.
Naprimjer, zarađuje se na knjigama u kojima se pripovijedaju priče o evlijama- Allahovim, dž.š., dostovima koji bi ukazivali poštovanje prema parčetu papira na kome je bila napisana bismilla, dok je poštovanje prema bismilli ostalo u drugom planu, svelo se na komercijalnu brigu. Dok su se Allahovi, dž.š., dostovi ustručavali ubaciti i jednu riječ o svom unutrašnjem stanju u svoje knjige ilmihala, kako to da danas mnogi ljudi olahko shvataju uzvišeni položaj našeg Pejgambera, s.a.v.s., te javno obznanjuju svoju ljubav prema njemu. Čak su ga neki posmatrali samo kao prenosioca objave, a vjeru su pokušavali razumjeti bez njega.
Nažalost, takve situacije proširile su se čim su se olakšale komunikacija i prijenos informacija. Zajedno s tim olakšan je i put učenja vjere. Mi moramo naučiti principe naše vjere, ibadete i svete vrijednosti, pa ih živjeti. To nimalo nije teško. Od nas se ne očekuje Pejgamberska, a.s., zadaća nego klanjanje pet namaza te svakodnevni život bez izlaska iz vjerskih okvira.
Naravno, u našem načinu života bit će red prioriteta – ono najpreče, ono manje prijeko, farz, nafie itd… Međutim, osoba mora biti svjesna svog islamskog identiteta. Samo trebamo živjeti čistu, jednostavnu vjeru, bez upu- štanja u pitanja koja će nas dovesti u konfuziju a kojima se bave fakihi i teolozi.
Islamski identitet
Vjernik će uvijek držati na dnevnom redu islam kao jednu cjelinu, izvršavat će ono za što ima snage, odnosno koliko je u mogućnosti, a ono što ne može nikako neće zaboravljati, tražit će način na koji bi to mogao provesti i, kad stekne uvjete, izvršiti.
Prevashodno mjerilo u razumijevanju, poimanju i provođenju u život naše plemenite vjere jeste da je prihvatimo kao cjelinu. Ako, naprimjer, nismo upućeni u neka akaidska pitanja ili ako ih baš i ne možemo shvatiti, opet prihvatamo sve vezano za vjerovanje (akaid). Svoje ibadete izvršavamo onako kako su nam objasnili alimi te se nadamo Allahovoj, dž.š., nagradi, dok nas se sporovi među učenjacima ne tiču, ukoliko se ne bavimo tom vrstom nauke.
Naša je obaveza da izvršavamo ibadete, klonimo se postupaka i riječi koje bi mogle nanijeti štetu našoj vjeri te da imamo poštovanja prema našim svetinjama. Najvredniji ibadet je onaj koji je konstantan, iako je mali. Bit će povod da u kontinuitetu uspostavimo vezu s Uzvišenim, da nam se proširi unutarnji svijet te da uspostavimo harmoniju u samima sebi.
S Allahovom podrškom i pomoći…
