Kao i po svakom drugom pitanju, tako i po pitanju „hilma“ mjerilo su Kur'an i Sunnet. Ajetima i hadisima vjernicima se preporučuje srednji put, te blago i staloženo postupanje. To je jedan od razloga zbog kojeg su i sljedbenici tesavvufa pridavali važnost tom pitanju. Jer, hilm, kao jedan od temeljnih principa lijepog ahlaka podrazumijeva staloženost, ozbiljnost, izdržljivost, sabur i umjerenost.
Biti „halim“ znači biti blaga, staložena, smirena i dostojanstvena osoba. Takva osoba ima prevlast nad svojim osjećanjima ljutnje i onim egoističnim koji se javljaju. No, ta smirenost ne dolazi od slabosti i kukavičluka. U Kur'anu Časnome se hvali ova osobina, od njegova početka pa sve do kraja. Stoga je ta osobina jedna od temeljnih karakteristika koja krasi muslimana i njegov ahlak. (Dini Kavramlar Sözlüğü, DİB yay., str. 261)
Riječ „hilm“ označava blagost, suzdržanost od ispoljavanja ljutnje i smirenost. Hazreti Omer, r.a., je kazao za hazreti Ebu Bekra, r.a., da je on preči da bude na čelu muslimanske države od njega, jer je on blag i smiren. (Buhari: Hudud, 31)
Kada se svojstvo hilma pripiše čovjeku, onda ima značenje razumnog ponašanja, smirenosti, tolerancije i spremnosti na kompromis. No, kada se koristi kao jedno od svojstava Uzvišenog Allaha, onda zadobiva značenje izrazite strpljivosti, odgađanja kazne, praštanja umjesto kažnjavanja, prelaženja preko pogreški. (Dini Kavramlar Sözlüğü, DİB yay., str. 227)
Riječ „halim“ se u Kur'anu Časnome spominje na petnaest mjesta, od čega na jedanaest njih kao osobina Allaha, dž.š., a na dva mjesta kao osobina Ibrahima, a.s., dok se po jednom spominje i kao osobina dvojice poslanika, Šu'ajba i Ismaila, a.s. („Halim“, DİA, tom 15, str. 334)
Uzvišeni Allah je blag
„Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite. – A Allah prašta i blag je.“ (Bekare, 225)
„Lijepa riječ i izvinjenje vrjedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje. – A Allah nije ni o kome ovisan i blag je.“ (Bekare, 263)
„Ako Allahu drage volje zajam date, On će vam ga mnogostruko vratiti i oprostiće vam, jer Allah je blagodaran i blag.“ (Tegabun, 17)
I u ostalim ajetima gdje se Uzvišeni Allah opisuje kao „Halim“, kao i u ova tri egzemplarna, navodi se da naš Uzvišeni Gospodar ne žuri s kažnjavanjem, već da čeka da se robovi pokaju. U nekim od tih ajeta se uz ime „Halim“ spominje i ime „Gafur“ – Onaj Koji mnogo prašta, a što ukazuje na to da je milost osnova u Allahovom, dž.š., odnosu prema stvorenome. Iako je Uzvišeni Allah u mogućnosti da kazni odmah nakon učinjenog prijestupa, On ipak ispoljava milost i blagost. U Kur'anu Časnome stoji: „Da Allah kažnjava ljude prema onome što zasluže, ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio; ali, On ih ostavlja do roka određenog, i kad im rok dođe – pa Allah dobro zna robove Svoje.“ (Fatir, 45)
Blagi i smireni robovi
U sljedećim ajetima se robovi Uzvišenog Allaha spominju kao blagi, tj. opisani su svojstvom hilma:
- „A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv (halim).“ (Tevbe, 114)
- „I pošto Ibrahima prođe strah i dođe mu radosna vijest, on se poče raspravljati sa Našim izaslanicima o narodu Lutovu. Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan (halim).“ (Hud, 74-75)
- “‘O Šuajbe,’ – govorili su oni – ‘da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si ’pametan’ i ’razuman’!'” (Hud, 87)
- „'Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!’ – i Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: ‘O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?’ – ‘O oče moj,’ – reče – ‘onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.'” (Saffat, 100-102)
U posljednjem ajetu se intendira na Ismaila, a.s. Pokazuje se kakvo je to dijete bilo, poslušno i odano. Također se pokazuje i to kako je Ibrahim, a.s., odmah postupio prema onome što mu je pokazano u snu. (Razumijeva se da je njegov san bio objava. To se razumije i iz riječi Ismaila, a.s.: „'O oče moj,’ – reče – ‘onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.'”)
Pored toga što halim robovi imaju blagost, oni posjeduju i sljedeću, vrlo cijenjenu osobinu – sabur! Oni koji nisu okićeni saburom ne mogu da budu tolerantni, niti da obuzdaju ljutnju. U ajetima sure Saffat se navode riječi Ismaila, a.s.: „'O oče moj,’ – reče – ‘onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.'”, iz kojih se vidi da je Ismail, a.s., bio okićen saburom. U suprotnome, ako ti halim-robovi ne budu izdržljivi i strpljivi, neće moći biti ni smireni i dostojanstveni. Oni koji nisu strpljivi i izdržljivi, nisu u stanju da izvršavaju ni propise i naredbe Uzvišenog Allaha.
Rahmet-kapija: hilm
Hilm – blagost i dostojanstvenost su slovom Kur'ana bile od ključnih moralnih osobina koje su krasile Allahova Poslanika, s.a.v.s. U Kur'anu Časnome se veli: „Jer ti si, zaista, najljepše ćudi.“ (Kalem, 4) Također se veli i: „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.“ (Al-i ‘Imran, 159)
U jednome hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: „Poslan sam da usavršim moralne ćudi kod ljudi.“ (Muvetta’; Musned imama Ahmeda)
Jedna od karakteristika lijepog ahlaka je i blagost i staloženost. Iz sljedećeg hadisa se vidi koliko je pohvalno biti blag.
- Abdullah b. Abbas, r.a., prenosi od Resulullaha, s.a.v.s., da je Ešedždžu, r.a., rekao sljedeće: „Zaista ti imaš dvije lijepe osobine koje voli Uzvišeni Allah: blagost i staloženo ponašanje.“ (Muslim, Iman, 25)
- „Allah je blag i voli blagost u svemu.“ (Buhari, Muslim)
- „Osoba lišena blagosti je lišena svakog dobra.“ (Muslim)
Predanje Enesa b. Malika, r.a.
Enes, r.a., prenosi da je služio Allahova Poslanika, s.a.v.s., deset godina, a da mu on nije kazao nikada ni ‘uh’, a kamoli nešto više. Nikada ga nije pitao zašto je nešto uradio, ili zašto nešto nije uradio.
Kao što vidimo, u pitanju je deset godina, a ne jedan dan ili jedan mjesec. Nikada mu nije naredio nešto teško, ili mu uputio neki prigovor. Naprotiv, hvalio ga je i činio dovu. Sam Resulullah, s.a.v.s., je lično podmirivao svoje kućne potrebe. (Abdulmelik el-Kâsım, Peygamber Evinde Bir Gün, str. 82)
Sljedeće riječi hazreti Aiše, r.anha, oslikavaju Poslanikovu, s.a.v.s., blagost:
„Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije udario nikada nikoga, izuzev prilikom učešća u džihadu.“ (Muslim)
Hazreti Enes, r.a., također prenosi:
„Jedne prilike je Allahov Poslanik, s.a.v.s., putovao, te mu se približio neki beduin i tako ga jako povukao za džube, da mu se ono zasjeklo u vrat. Obratio mu se riječima: ‘Daj mi Muhammede nešto od Allahova imetka kojim raspolažeš!’ Poslanik, s.a.v.s., se na to osmjehnuo i naredio da mu se podmiri potreba.“
