Šta god studirao, ma koliko fakulteta završio, ma koliko bio pametan, uspješan političar i ma kakvu funkciju da obavljaš, ne zaboravi da si rob. A šta rob radi? Čak i da ne zna ništa o vjeri, on iskazuje poštovanje spram Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s. Onaj ko tako ne radi, bez sumnje će iskazivati poštovanje šejtanu, svome nefsu i dunjaluku. To je tako, pa čak i ako se radi o nekome ko drži govore o vjeri…
Biti obrazovan ne znači posjedovati znanje, u protivnom, velikim alimom bi se mogao nazivati svako ko završi školu, diplomira, zauzme cijenjenu poziciju, uzme olovku u ruke i nauči dvije-tri riječi arapskoga jezika. Međutim, broj učenih je sve manji…
Tesavvuf je put koji čovjeka uči čovječnosti, jer primjer istinskog sufije je primjer istinske ljudskosti. Nakon što su prestali pulsirati damar tesavvufa i damar znanja, nastali su današnji bezvrijedni intelektualci bez znanja i spoznaje.
Besciljnost i nakaradnost su na sve strane. Ljudi su nekada zastajali na pomen vjere, šutjeli kada govori onaj ko ima znanje i ukazivali poštovanje Allahu, dž.š., i Njegovome Resulu, s.a.v.s. Danas je u porastu obrazovanje i zarada, međutim povećalo se i neznanje… Sve više nestaje edeba, poštovanja i učtivosti.
A temeljno značenje vjere je „poštovanje“. Poštovanje prema čemu? Prema Stvoritelju, prema Vjerovjesniku, s.a.v.s., kojeg je On poslao, prema učenjacima i velikanima koji su vezani za Njegovog Poslanika, s.a.v.s., prema djelima koja se oslanjaju na njegov Sunnet… Nažalost, danas smo došli u takvo stanje da onima koji tvrde da su odani vjeri, akademicima, piscima i ilustratorima, najviše nedostaje poštovanja i edeba.
Biti obrazovan ne znači posjedovati znanje, u protivnom, velikim alimom bi se mogao nazivati svako ko završi školu, diplomira, zauzme cijenjenu poziciju, uzme olovku u ruke i nauči dvije-tri riječi arapskoga jezika. Međutim, broj učenih je sve manji. Ali, nastranu to što je njihov broj manji, nažalost, više se ne ukazuje ni poštovanje istinskim učenjacima. Zašto? Pa zato što se poštovanje i čast ukazuju „slavnim jadnicima“.
Ko zavrjeđuje istinsko poštovanje?
Svaki dan vidimo manifestaciju nereda, anarhije i neumjesnosti. Nedavno sam razgovarao sa jednim kolegom, akademikom na polju filozofije, koji se čini pobožnim. Čovjek je najprije izrekao omalovažavajuće riječi o našem Poslaniku, s.a.v.s., a zatim je krenuo nizati rečenice u kojima hvali Platona i Aristotela. Ja sam se, naravno, naljutio. Rekao sam mu: „Ti kao musliman, ne ukazuješ Poslaniku, s.a.v.s., poštovanje koje ukazuješ dvojici nevjernika.“ Nažalost, takva vrsta nepoštovanja i prelaženja mjere, primjetna je kod ljudi svih profila.
Prije mnogo godina, doputovao sam u Istanbul sa jednim bratom koji je sada rahmetlija, na vjenčanje zajedničkom nam prijatelju. Vjenčanje je priređeno na luksuznom mjestu. Buduća supruga našeg prijatelja bila je kćerka uglednog državnika. Na vjenčanju je bilo puno nekadašnjih i novih političara i birokrata.
Moj prijatelj i ja, zajedno smo sjeli za stol. U jednom trenutku nastade metež, narod poče ustajati i trčati prema jednom stolu. Pogledao sam šta se dešava, kad ono, nekadašnji vođa određene partije došao na vjenčanje, pa su svi okupirali njegov stol kako bi ga vidjeli i kako bi bili viđeni.
Pogledao sam u stol pored – samo jedan čovjek je ostao. Svi ostali su se okupili oko stola političara. Čovjek za stolom imao je dugu bradu, džube, i kapicu na glavi. Po njegovom stanju i nuru njegova lica bilo je vidno da se radi o nekome drugačijem. Zanimalo me ko je on.
Okrenuo sam se prema svom prijatelju i upitao ga ko je taj čovjek. On mi reče da je on poznati vjerski učenjak. Prepoznao sam njegovo ime, čitao sam njegove knjige. Odmah sam otišao do njega. Htio sam mu poljubiti ruku, ali nije mi dozvolio. Uhvatio me za ruku i upitao: „Ko ste Vi?“ Rekao sam mu svoje ime i dodao: „Vi ste osoba koja izučava znanje koje je Allah, dž.š., naredio. Vi ste ustvari ovdje osoba koja je vrijedna poštovanja. Međutim, pogledajte, svi su potrčali prema političaru koji je danonoćno izvodio razne manevre samo kako bi dobio jedan glas više. Dunjalučari ukazuju poštovanje dunjalučarima, a ja sam došao da ukažem poštovanje onome ko to istinski zaslužuje.“ Moje riječi su mnogo dirnule tog alima. Učinio mi je dovu, a ja sam mu nazvao selam i vratio se za svoj stol.
Da, ni danas se poštovanje, čast i edeb ne iskazuju prema onima koji to zaslužuju. A najveće znanje je edeb, jer edeb je temelj robovanja. Svakako, jedno od značenja riječi edeb jeste „pravilo, temelj“
Dakle, edeb nije ukras niti detalj koji možemo staviti ako hoćemo ili ostaviti ako nećemo. Kada jedna osoba naumi da upozna neku osobu, da nauči o nekoj stvari, da stekne određeno znanje ili profesiju, najprije treba naučiti edeb toga. Naša tradicija to potvrđuje. Kada šegrt treba biti primljen kod nekog majstora, prvo uči kako će nazvati lijepo selam onome ko uđe u radnju, kako će poštovati starije i kako će poslužiti ljude čajem ili kafom. Znanje bez edeba je kao zgrada bez temelja.
Opsjednutost moći
Najveća briga porodica koje su sedamdesetih i osamdesetih godina preselile iz selā u velike gradove bilo je obrazovanje djece. Uložili su veliki trud i podnijeli mnoge žrtve kako bi poslali svoju djecu na univerzitete. Djeca iz tih porodica su diplomirala i došla na visoke pozicije. Neki su ostali raditi na fakultetima kao profesori, neki su postali birokrate, neki su postali biznismeni a neki političari… Međutim, u njima je ostao osjećaj nedostatka materijalne moći. Upravo zbog toga, šta god od materijalnih vrijednosti da posjeduju ne mogu a da ne pretjeruju u tome. Oni nastoje osjećaj materijalne nemoći otkloniti obrazovanjem, pozicijom i bogatstvom. Ali, nažalost, ne mogu uvidjeti da se takvo postupanje kosi sa vjerom.
Profesor titulu, političar moć, birokrata poziciju, biznismen bogatstvo – svako nastoji nešto istaći pred svijetom. Zbog toga što se niti znanje, niti mudrost, niti edeb ne uzimaju za osnovu, danas vidimo mnogo onih koji klanjaju pet dnevnih namaza, obavljaju hadž, drže vjerske govore, ali su njihovi postupci loši i zapali su u grijehe, zablude i samoljublje. Njihov način sjedanja, ustajanja, govora, diskutovanja, održavanja časa, način rada, je vrlo krut, neuobličen i bez edeba…
Ako pogledamo u naše današnje jadno stanje, bit će nam jasno zbog čega su svojevremeno bile ugašene dvije institucije, dva izvora znanja i spoznaje, čiji korijeni dosežu do Allahova Poslanika, s.a.v.s., dakle, zašto su bile ugašene medrese i tekije. U srži današnje dekadencije, neznanja obrazovanih, prelaženja mjere i nedostatka edeba leži upravo činjenica da su na određeni period zatvorene bile te dvije institucije koje su ljude podučavale lijepome. Podsjetimo se na to da je skoro svaki Osmanlija, bilo da je obrazovan ili ne, posjedovao edeb. Uzrok tome bilo je upravo to što je skoro svako bio vezan za određenu tekiju. Čak i potpuni džahil (neznalica), kada bi došao u tekiju, naučio bi adabe sjedenja i ustajanja, pijenja i jedenja…
Tesavvuf je put koji čovjeka uči čovječnosti, jer primjer istinskog sufije je primjer istinske ljudskosti. Nakon što su prestali pulsirati damar tesavvufa i damar znanja, nastali su današnji bezvrijedni intelektualci bez znanja i spoznaje. Dakle, nisu samo uništene te dvije institucije, već su uništeni i koncepti i vrijednosti. Na taj način, ustvari, uništeni su ljudi i ljudskost.
Prikriveni neprijatelji vjere
Prije su vjeru napadali vjerski dušmani, a danas napadi dolaze od strane zastranjelih osoba koje samo naizgled djeluju kao vjernici. Takvi, ne znajući da im vjera izmiče iz ruku, izgovaraju nebulozne rečenice: „Ja sam intelektualac, ja razumijem ono što sam studirao. Zar Kur'an svakako ne govori o onima koji promišljaju? I ja imam razum i po njemu učim i komentarišem ajete, te u skladu s razumom potvrđujem ili negiram hadise!“ Ono što rade nema veze sa olakšavanjem vjere niti sa borbom protiv sujevjerja, niti sa povratkom Časnom Kur'anu. Iz takvih stavova ne rađa se istina već zabluda, jer takvi stavovi najprije ruše edeb, granice i robovanje. A to se realizuje, kao i svaka zabluda, tako što se sakriva iza izjava koje djeluju ispravno.
To je suštinska opasnost današnjega vremena. Cilj takvog sistemskog i koordiniranog napada, podržanog kako izvana tako i iznutra, jeste to da muslimane otrgne od njihove vjere. Da li su uspješni u tome? Nažalost, iako djelimično, ipak jesu. Postižu to da nefsovima obrazovanih ljudi, umjesto razmišljanja na način: „Ja poznajem polje koje sam izučavao, ali ne poznajem vjerske nauke. Zato poštujem vjerske alime.“, biva lakše razmišljati na način „Ja svojim razumom sve znam!“
Šta je rješenje?
Rješenje je u tome da u središte svega stavimo robovanje. Šta god studirao, ma koliko fakulteta završio, ma koliko bio pametan, uspješan političar i ma kakvu funkciju da obavljaš, ne zaboravi da si rob. A šta rob radi? Čak i da ne zna ništa o vjeri, on iskazuje poštovanje spram Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s. Odakle to znamo? Opet iz Časnog Kur'ana i Sunneta…
Prema tome moramo se pomno, ozbiljno i bez zastajkivanja posvetiti izučavanju Časnog Kur'ana, Sunneta i vjerskog znanja. Međutim, to znanje ne smijemo stjecati od bilo koga, već od istinskih alima… Zatim trebamo postupati prema onome što naučimo. A edeb u robovanju trebamo naučiti tako što ćemo se vezati za istinske robove.
Onaj ko se ne veže za Allaha, dž.š., za Njegovog Resula, s.a.v.s., i za velikane koji su njima pokorni, bez sumnje će se vezati za šejtana, svoj nefs i dunjaluk. To je tako, pa čak i ako se radi o nekome ko drži govore o vjeri…
Časopis Semerkand, br. 112, Kolumna
