Istinoljubivost je jedan od temeljnih principa islama. U islamskim izvorima istinoljubivost se spominje pod pojmom “sidk” i karakteriše osobu kod koje su pravednost i istina prisutni u njenoj suštini, namjeri, ugovorima, trgovini, ukratko, u svim njenim postupcima i poslovima. Vjernik koji posjeduje osobinu istinoljubivosti naziva se “sadik”. Sadici govore samo istinu, ispunjavaju data obećanja i čuvaju emanete. U trgovini i u svim drugim poslovima, nikada ne odstupaju od istine. Ma kakvi bili uvjeti u kojima žive, oni sebe tjeraju da budu ispravni. Čak i kada znaju da će biti na gubitku, oni se nikada ne upuštaju u laž.
Čuvanje emaneta
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je primjer lijepog ahlaka u svakom pogledu, stoga je najljepši primjer istinoljubivosti i poštenja za ummet upravo on, s.a.v.s. Bilo u predislamskom periodu ili nakon dolaska islama, svaki član društva, osjećao je najdublje povjerenje prema najljepšem primjeru istinoljubivosti i poštenja, našem Poslaniku, s.a.v.s. Zbog njegovog poštenja, u Mekki su ga zvali “el- Emin”.
Čak i mušrici koji su ga željeli ubiti, uvijek su ga posmatrali kao povjerljivog i poštenog čovjeka. Njemu su povjeravali svoje vrijedne stvari, zlato i srebro, koje nisu htjeli povjeriti ni svojim bližnjima. Mušrici su bili sigurni u to da će Allahov Poslanik, s.a.v.s., čuvati njihove imetke, šta god mu oni nažao učinili. Naš Poslanik, s.a.v.s., brinuo se o emanetima koje su mu povjeravali mušrici, sve do preseljenja iz Mekke u Medinu. U noći kada su mušrici planirali ubiti Allahova Poslanika, s.a.v.s., on je rekao Aliju, r.a., da će učiniti hidžru i da on preda vlasnicima emanete koji ostanu iza njega. On, s.a.v.s., nije iznevjerio čak ni mušrike.
Na jeziku laž, u srcu dvoličnost
Istinoljubivost je osobina koja se treba manifestovati i na srcu i na jeziku. Najočitija karakteristika takve naravi jeste u tome da jezik ne izgovara laži. To je osnovni uvjet. Osoba koja ne čuva svoj jezik od laži, ne može spasiti srce od dvoličnosti. Takav ostaje zarobljen u dvoličnosti, varanju i spletkarenju. Srce osobe koja lažući vara ljude i na taj način postiže ono što želi, s vremenom počinje gubiti osjećaj za odgovornost, vijernost i čast. Dakle, kod takve osobe propada sistem vrijednosti. Ona prestaje ispunjavati data obećanja, te počinje izmišljati lažne izgovore kako bi se opravdala. Ne preza da iznevjeri povjereni joj emanet, jer ukoliko i bude pitana za svoju pronevjeru, već ima spremna lažna opravdanja. Kako vrijeme odmiče, tako kod te osobe nestaje islamski edeb i lijepi ahlak. Ona gubi osobine muslimana i postaje beskarakterna osoba. Njen ahlak se pretvara u ruševinu, a da toga nije ni svjesna, nego još uvijek misli da je na dobitku jer vara ljude.
Međutim, kada bi takav čovjek uspio prevariti sve ljude, ne može prevariti Allaha, dž.š., Gospodara nebesa i Zemlje. On zna svako skriveno i vidno stanje roba. Jadno li je stanje čovjeka koji je postao rob laži, pa sada ima smjelosti da počini i mnoga druga ružna djela. Propast u koju je sebe odveo naziva se licemjerstvo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Tri su znaka licemjera: kada govori – laže, kada nešto obeća – ne ispuni, kada mu se nešto povjeri u emanet – on to pronevjeri.” (Ahmed b. Hanbel, el- Musned, 8470)
Kada bi plemeniti ashabi, r.anhum, primijetli i najmanji trag znakova licemjerja koje je nabrojao Allahov Poslanik, s.a.v.s., odmah bi ih obuzimao strah, i razmišljali bi: “Da li sam ja upropašten, da li sam postao licemjer?” Drhtali bi od straha od Allaha, dž.š., i odmah bi trčali do Allahova Poslanika, s.a.v.s. Njemu bi ispričali svoje stanje i tražili bi rješenje. Ono što je u njima budilo takav strah bila je pomisao: “Kako je moguće da takve osobine posjeduje musliman koji vjeruje u Allaha, dž.š., Njegova Poslanika, s.a.v.s., i Ahiret.”
Ustrajnost u poštenju
Nesumnjivo je da će se do Sudnjeg dana vjernicima dešavati situacije poput onih koje su činile da plemeniti ashabi, r.anhum, osjete brigu za svoj iman. Takav strah i briga kakve su osjećali plemeniti ashabi, r.anhum, trebaju krasiti svakog vjernika. U protivnom, od njegovog islama će ostati samo ime. Ni u kojem slučaju nije osnovano pravdati se izgovorom: “Nismo imali izbora, morali smo napustiti poštenje!” U Časnom Kur’anu se navodi da će na Sudnjem danu narod koji je ogrezao u griješenju tražiti izgovore, pa reći: “Bili smo potlačeni na Zemlji”, a onda će Uzvišeni Allah upitati: “Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” (Nisa’, 97) Govoriti neistinu je haram, a posjedovati ahlak poštenja i istinoljubivosti je farz. Ukoliko bi čovjeka zbog njegove ispravnosti prognali, ne iz devet, već iz devedeset i devet sela, on treba razmišljati o tome kako je Allahova, dž.š., Zemlja prostrana te pod svaku cijenu nastaviti živjeti poštenim životom. Ovaj svijet kao i Ahiret pripadaju Allahu, dž.š… Oni koji kod Njega imaju vrijednost jesu oni koji su istinoljubivi. Čovjekova istinska zarada je kod Allaha, dž.š. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ne odvajajte se od istine jer ona vodi dobru, a dobro vodi u Džennet.” (Buhari, Edeb, 69)
U ovom vremenu kada su muslimani zapali u ropstvo mnogih slabosti, prve vrline koje trebamo prigrliti jesu istinoljubivost i poštenje. Naročito kada su u pitanju namaz i ostali ibadeti, mu’minima nikako ne priliči neistina, dvoličnost i nepovjerljivost. Zbog toga najprije moramo ojačati naše nijjete i odlučnost, a zatim pokazati trud kako bi istinoljubivost ušla u svako polje našeg života. Jedino na taj način, naše ime će biti upisano među imena sadika i jedino tako ćemo biti dostojni velikog uspjeha.
Časopis Semerkand, br. 107, Vjera i život
