Kjamil insani, evlije, imaju veoma veliki položaj kod Uzvišenog Allaha. Zbog toga ostali ljudi gaje ljubav i poštovanje prema njima.
Čovjek je svemir u malom, sama suština svemira. On je mudžiza (čudo) Uzvišenog Allaha, Njegov halifa (namjesnik), najčasnije stvorenje, djelo neprikosnovene umjetnosti Uzvišenoga Gospodara. Sastoji se od ruha i tijela, posjeduje odlike savršenstva, ali je ipak ovisan. Kada se tek rodi, potpuno je nemoćan. On je i sve i ništa, sada ga ima – sada nema na dunjaluku, jer je smrtan.
Kada se beba, potpuno bezgriješna, rodi, svi se okupe oko nje, poput djece. Jer, tek je stigla iz svijeta duša, potpuno čista, otvorila je svoje oči na dunjaluku, nakon što je odgajana u svijetu duša. U takvom stanju ona je „ahsen-i takvim“ tj. najljepše stvorenje. Kako raste, zapostavljajući svoju duhovnu dimenziju, prlja se. Nakon određenog momenta počinje da gubi ljudskost, pa čak pada i na nivo „esfel-i safilin“, tj. nivo najnakaznijeg stvorenja. A od takvih ljudi, koji ne uspiju očuvati čistoću svoga fitreta, udalje se čak i oni koji su se nekada poput male djece okupljali oko njih.
Najveća kriza
Najveća kriza današnjeg vremena jeste kriza čovječnosti. Planetarno nasilje, rasprostranjenost ubistava i mržnje u društvu, ratovi, teror, nesigurnost, uništene porodice, samoubistva, kvarenje pojedinaca i društava, i globalna dekadencija ahlaka, sve to ukazuje na veliku krizu čovječnosti. Svakim danom je sve više onih koji su izgubili ljudskost i to je problem koji potresa sve nas. Takvo stanje samo potvrđuje činjenicu da je čovjek, stvoren kao najsavršenije stvorenje, u stanju da padne u najniže nizine.
Hranimo se hranom životinjskog porijekla; mesom, mlijekom, jajima, itd. A i odjeća koju oblačimo, također je često napravljena vunenih ili kožnih materijala koji potječu od životinja. Dakle, dok i životinje daju toliku korist čovječanstvu, postoje ljudi koji mu ne koriste ni na koji način, a čak mu i nanose štetu. To su osobe koje imaju ljudski lik, ali su u potpunosti izgubile svoju vrijednost. I ma kakvo obrazovanje da su stekle, nisu stekle ono osnovno i najvažnije – čovječnost.
Za takve ljude kažemo da su im srca prljava. Kada se čovjekovo tijelo zaprlja, on se okupa i očisti, kada mu se zaprlja odjeća, i nju također opere. Onaj ko se duže vrijeme ne okupa i ne očisti svoju odjeću toliko zaudara, da se ne može prići u njegovu blizinu. Isto je i sa osobom koja zaprlja svoju nutrinu i nikako je ne čisti. Iako takva osoba možda ne zaudara u zahirskom (pojavnom) smislu, njena nečistoća je mnogo ružnija i ogavnija. Unutrašnji svijet takve osobe sazdan je od ruševina, i ona takvo duhovno stanje prenosi i na druge ljude.
Čišćenje zaprljanih srca moguće je u mektebima kjamil insana, dakle, u školama tesavvufa u kojima se podučava čovječnosti. A suština takve poduke jeste odgoj srca. Dakle, čovječnost se uči srcem, usvaja se srcem, iz srca kjamil insana, živi se i kuša srcem. Samo odgojenim srcem, može se stići do cilja.
Duhovno srce ili kalb jeste jedan od najvrjednijih dragulja u kosmosu, jer ono je Allahova kuća, mjesto Allahovog, dž.š., pogleda. Ono je poput Bejtullaha. Povrijediti srce isto je što i oskrnaviti Kabu, isprljati srce, isto je što i isprljati Kabu.
A prljavština koja zaprljava srce jesu grijesi. Uzvišeni Gospodar u 90. ajetu sure Ma'ide kaže: „O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.“
Ukoliko bismo bilo kojem muslimanu kazali: „Otiđi do Kabe i po njoj prospi alkohol!“, kakav bismo odgovor dobili?! A ima muslimana koji konzumiraju alkohol, posipajući ga tako po kabi svoga srca. Međutim, oni nisu ni svjesni toga. Isto je i sa ostalim grijesima. Iz tog razloga, svaki vjernik se mora potruditi da svoje srce očisti od nečistoće grijeha. Uzvišeni Gospodar u 9. i 10. ajetu sure Šems kaže: „Uspjeće samo onaj ko je (dušu svoju) očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!“
Čovjek se dakle neće moći spasiti sve dok svoju nutrinu ne očisti od nečistoće. Onaj ko svoje srce ispuni zlom, taj je na gubitku, a onaj ko ga očisti, postići će sreću i blagostanje.
Ko čuva svoju riznicu?
Srce je mjesto imana, ljubavi i nijeta. Vječni Džennet moguće je postići zahvaljujući imanu smještenom u srcu. Ta veličanstvena riznica, dar od Uzvišenoga Gospodara, čija je vrijednost neprocjenjiva – iman, nalazi se u našem srcu… Ukoliko ga uspijemo sačuvati do kraja svoga života, ukoliko posljednji dah ispustimo izgovarajući kelime-i šehadet, to će nas odvesti u vječni Džennet. Svako od nas dužan je da u svakom trenutku čuva svoj iman. To je farz za čije izvršenje kao nagrada slijedi vječni život u Džennetu. Kako nam je farz da u svakom trenutku posjedujemo iman, isto tako nam je farz i da taj iman čuvamo. Naprimjer, bankari preduzimaju sve moguće mjere predostrožnosti kako bi sačuvali gotovinu u svojim sefovima. Na vrata banke postavljaju zaštitare, postavljaju video nadzor i alarm-sisteme, i sve sa ciljem da se zaštite od lopova. A šejtan je lopov koji neprestano nasrće na vrata naših srca, kako bi ukrao naš iman. Njegov pomoćnik je neodgojeni nefs, koji sam sebe odvodi u propast. Osim toga, imamo još jednog opasnog neprijatelja, a to su ljudi-šejtani, koji se svim silama trude da isprljaju naše srce, te da nas liše imana i čovječnosti.
Budući da čovjek ne zna koji trenutak je za njega posljednji, onda se treba truditi da svaki trenutak živi kao da mu je posljednji, nastojeći da sačuva svoj iman. Stoga srce treba očistiti od svega što mu nanosi štetu. To srce smo dobili potpuno čisto i kao takvo ga trebamo vratiti njegoovme Vlasniku. Svaki čovjek je dužan da očisti svoje srce, a čistoća srca se postiže tesavvufskim odgojem, uz istinskog i pravog odgajatelja.
Škola čovječnosti
U središtu tesavvufskog odgoja je čovjek, a cilj je da čovjek spozna sebe, te da spozna i zavoli svoga Gospodara. Drugi cilj na putu tesavvufa jeste ukrašavanje božanskim ahlakom. U tom smislu možemo kazati da tesavvufski odgoj podrazumijeva čišćenje srca od prljavštine grijeha i ružnih osobina, te ukrašavanje lijepim ahlakom. To je odgoj koji čovjeka vodi ka zadovoljstvu Uzvišenoga Gospodara i koji ga dovodi do stanja potpunosti.
Da bi neko postigao stepen kjamil insana, neophodno je da završi sejr-i suluk. A sejr-i suluk je duhovno putovanje čiji je kraj očitovanje istinskog tevhida. To je putovanje kojim rob stiže u blizinu svoga Gospodara. Posmatrano u jezičkom smislu, riječ „suluk“ znači „stupanje na put tesavvufa“, a riječ „sejr“ znači „hoditi tim putem“. To je dakle put od neznanja ka znanju, od ružnog ahlaka ka lijepom ahlaku, od grijeha ka tevbi, od stanja gafleta (nemar) ka stanju zikra, od stanja sna ka stanju budnosti, od prolaznog ka Vječnom, od dunjaluka ka Ahiretu, od stanja nefs-i emmare (duša sklona zlu) ka stanju nefs-i kjamile (potpuna duša)…
Osoba koja stupi na put tesavvufa i započne sa sejr-i sulukom naziva se salikom, a njen učitelj u tom mektebu odgoja jeste kjamil muršid, Allahov, dž.š., dost, koji je i sam prošao kroz istu školu odgoja.
Salik odnosno murid svoj put duhovnog odgoja započinje tevbom, koja ujedno predstavlja i intisab, tj. davanje prisege muršidu. Temelj tog puta jeste teslimijet (predanost), njegov neizostavni rukn je muhabet, a vrhunac puta je vuslat (prispijevanje u Allahovu, dž.š., blizinu). Nakon što učini iskrenu tevbu, murid počinje da uči, razumijeva Časni Kur'an i živi po njemu, postaje privržen Sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., stječe akaidsko i fikhsko znanje, odlazi na sohbete, redovno uči svoje virdove (dnevna zaduženja zikra), ukratko, trudi se da živi život u skladu sa Kur'anom i Sunnetom.
Najveći keramet na ovome putu jeste istikamet (ustrajnost), jer onaj ko bude ustrajan spasit će se ropstva svome nefsu i šejtanu i postići će istinsku slobodu.
U toku i na kraju spomenutog duhovnog odgoja Uzvišeni Allah salika časti različitim lijepim halovima (duhovna stanja). Zahvaljujući tome njegova nutrina se čisti od duhovnih nečistoća, srce mu se smekšava, ruh se oslobađa perdi, a razum od ispraznih misli. Tako osoba postiže duhovni smiraj i u njeno srce se smješta muhabet i stalna svijest o Allahovom, dž.š., prisustvu. Na koncu, otkrivaju joj se tajne tevhida i postiže stepen ma'rifeta (spoznaja).
No, to putovanje ne može se obavljati samostalno, potrebno je vođstvo muršida. Kao što je teško pronaći nepoznatu adresu dok ne upitamo nekoga ko je poznaje, isto tako je teško stići do cilja na duhovnome putu, bez predvodnika i vodiča koji taj put poznaje.
Istinski učitelj
Najveće umijeće jeste odgojiti čovjeka, a kjamil muršidi su učitelji koji obavljaju taj posao. Oni su završili svoj sejr-i suluk i tako se upotpunili. Ismail Hakki Erzurumi u djelu „Insan-i kjamil“ ukratko navodi odlike kjamil muršida, pa kaže:
„Kjamil insani, evlije, imaju veoma veliki položaj kod Uzvišenog Allaha. Zbog toga ostali ljudi gaje ljubav i poštovanje prema njima. Njihova srca su blaga i puna ljubavi, nisu grubi, ne ljute se ni na koga, ne gaje mržnju i nikada ne govore ružne riječi. Oni su duhovni bogataši, nikome ne otkrivaju tajne svojih srca. Plemeniti su i srca su im otvorena za sve ljude. To su duhovni doktori koji liječe bolesna srca. Slušaju i gledaju ušima i očima srca. Uvijek se drže srednjega puta, odani su datoj riječi i ne krše obećanja. Njihove blage riječi su pune mudrosti, uzdasi su im zikr, a nur sa njihovih lica ulijeva smiraj u srca ljudi.
Oči koje ih ugledaju bivaju osvijetljene, a srca se odmah prisjećaju Allaha, dž.š. Oni su se ukrasili božanskim ahlakom, postigli su Allahovu, dž.š., blizinu, ljude gledaju pogledom ljubavi, nasmijani su i blagi, ali isto toliko i ozbiljni i dostojanstveni. Srca su im vezana samo za Uzvišenog Allaha, a njihova vanjština ukrašena edebom. Oni su predvodnici u dobru i takvaluku. Prema svakome postupaju shodno njegovom nivou i stepenu. Veliku pažnju pridaju šerijatskom znanju i alimima. Prme starijima se odnose sa poštovanjem, a prema mlađima su samilosni. Čine dove za sve ljude, govore radi Allaha i šute radi Allaha, dž.š. Sve što čine, čine zarad Uzvišenoga Gospodara i potpuno su predani Njemu.“
Srce je mjesto Allahove, dž.š., ljubavi. To je najuzvišeniji mekam. Srce u kojem nema ljubavi je poput kamena. Ako se u njemu nastani ljubav prema dunjaluku, onda iz njega nestaje ljubavi prema Allahu, dž.š. A dunjaluk je prolazan. Svi smo mi musafiri na njemu, naša vječna kuća je Ahiret. Stoga onaj ko u svoje srce smjesti ljubav prema dunjaluku, biva zavaran prolaznim ljubavima. Srce treba otvoriti samo za iskrene dostove, a to su Uzvišeni Allah, Njegovi poslanici, a.s., i evlije. Treba ga očistiti i zaštititi od dunjaluka, nefsa i šejtana, i drugih neprijatelja.
Da nas Uzvišeni Allah pomogne da iz svoga srca izbacimo neprijatelje i da ga ispunimo ljubavlju prema prijateljima. Da nas učini stalno pripravnim spram neprijatelja i učini nas od sretnika koji su upotpunili svoj sejr-i suluk. Da nas počasti time da naš posljednji trenutak na ovome svijetu bude najljepši trenutak u našem životu, te da izgovarajući šehadet ispustimo svoj posljednji dah. Amin.
