Patološko govorenje neistine
Psihologinja i porodična savjetnica Rabia Suluk navodi:
„U psihologiji postoji patološko stanje govorenja neistine koje se naziva ‘mitomanija’. To je jedna vrsta poremećaja podražaja, i njegovo liječenje je moguće. Osoba koja boluje od te bolesti, ljudima oko sebe bez ikakvog razloga govori neistinu. Ona i sama vjeruje u neistine koje iznosi i druge uvjerava u njih. Osoba najprije počinje govoriti neistinu kako bi privukla pažnju, a kasnije povećava dozu i nastavlja govoriti neistinu bez ikakve potrebe. Takvi ljudi ne misle da imaju neki problem. Uglavnom, okolina nakon nekog vremena primijeti da osoba ima problem. Tada bi je njeni bližnji na suptilan način, pod izgovorom da je to potrebno iz nekog drugog razloga, trebali ubijediti da se obrati psihologu. Ukoliko se u liječenju paralelno primjenjuju psihoterapija i farmakoterapija (terapija lijekovima), onda se mogu postići jako dobri rezultati.“
Loše naslijeđe od roditelja
Neistina među supružnicima ne šteti samo njihovom međusobnom povjerenju, već kvari i ahlak njihove djece. Djeca koja primijete da majka i otac međusobno nešto kriju i da jedno drugome govore neistinu, u svojim glavama percipiraju neistinu kao nešto normalno. Na taj način, osoba koja govori neistinu svome supružniku, istovremeno i svome djetetu ostavlja loše naslijeđe. Ukoliko želimo svojoj djeci ostaviti lijepo naslijeđe i naučiti ih čistom ahlaku, onda moramo podići neoborivi zid između sebe i govorenja neistine.
Možda je brak mjesto kojem neistina najmanje priliči. Ukoliko neistina uđe u dom, tamo gdje bi se čovjek trebao osjećati sigurno i dobro, to znači da spokoj odlazi iz tog doma. Tačno je da naša vjera dozvoljava da se ponekad izgovori neistina kako bi se izmirili supružnici. Međutim, postoji ogromna razlika između nesitina koje se povremeno izgovore kako bi se odnos među supružnicima spasio, i neistina koje se stalno izgovaraju i kojima se nastoji održati veza među supružnicima. Dok se u prvom slučaju neistina oslanja na opravdane razloge i dobru namjeru, u drugom je često znak slabosti ahlaka, a ponekad i bježanja od odgovornosti. Stoga je potrebno pažljivo pristupiti pitanju govorenja neistine u braku. Jer, nama ne priliči zloupotreba olakšice koja nam je data za posebne situacije, niti nas takvo postupanje čuva od ulaženja u prava supružnika.
Ako postoji neistina, odnos nije dovoljno čvrst i iskren
Psihologinja i porodična savjetnica Rabia Suluk, na pitanje „Zbog čega supružnici jedni drugima govore neistinu?“, odgovara: „Ukoliko supružnici jedno drugome govore neistinu, onda njihov odnos nije dovoljno čvrst i iskren. Tu postoje problemi u odnosu i komunikaciji, te ustručavanje i strah od toga da suprotna strana neće pokazati razumijevanje, da će učiniti nešto ružno, ili da će izbiti svađa i nemir. Ukoliko će istina prouzrokovati nemir i prepirku, onda supružnik govori neistinu svome bračnom drugu. Međutim, izgovorene neistine gotovo uvijek na neki način izađu na vidjelo. A to, pored nemira i svađe, donosi i nepovjerenje. Kada jedan od supružnika uhvati drugog da govori neistinu, on počinje sumnjati u njegove riječi čak i onda kada govori istinu. Kada u brak uđe problem nepovjerenja, onda ta bračna zajednica biva duboko potrešena. A ponovna izgradnja povjerenja je težak proces.“
Da li smo mi uzrok takvog ponašanja našeg supružnika?
Budući da i naši stavovi mogu biti uzrok da naš supružnik govori neistinu, dok okrivljujemo supružnika za takvo ponašanje, trebamo se zapitati „Da li i moji stavovi doprinose tome?“ Na taj način ćemo imati priliku da utvrdimo istinski problem kojem je neistina samo posljedica. Dok okrivljujemo drugu stranu za neistinu, možemo se suočiti sa istinama o sebi, a koje nismo ni primjećivali. To što se ljutimo više nego što treba i što burno reagujemo na sitnice, možda sprječava da naš supružnik bude opušten pred nama. Uz to, zbijanje šale na račun nedostataka našeg supružnika, omalovažavanje njegovih zanimacija ili potreba, također dovodi do toga da se naš partner udalji od nas i sakrije u vlastiti svijet. Za očekivati je da osoba koja oklijeva da nas primi u svoj svijet, krije i sve što ukazuje na taj svijet. U tom smislu, vrlo je bitno da među supružnicima nema tajni i da mogu međusobno dijeliti sve što ih se tiče. Ukoliko se neistina pojavljuje zbog takvih i sličnih razloga, supružnici bi trebali iskreno porazgovarati i pokušati ponovo izgraditi međusobno povjerenje. Bitno je da onaj ko govori neistinu, odustane od toga, kao i da druga strana odustane od ljutnje i nerazumijevanja. To naravno nije nešto što se brzo ostvaruje, međutim, čak i otvoren razgovor s tom namjerom, veliki je korak.
Da li je opsesija istinom ispravna?
Kaže se da ne postoje velika i mala laž, no, u nekim situacijama je istraživanje istine nepotrebno, pa čak i pogrešno. Naprimjer, ukoliko onda kada vam se i ne svidi jelo koje jedete, onome ko ga je napravio kažete „ruke ti se pozlatile“, to ne znači da ste neko ko govori nesitinu, već da ste ljubazni. Tako je i u braku sasvim normalno da supružnici ponekad zaobiđu istinu zarad ljubaznosti. No kod nekih osoba koje opsesivno nastoje otkriti istinu, čak i takvo postupanje postaje predmet istraživanja.
Psihologinja Rabia Suluk ukazuje na različito percipiranje neistine među supružnicima: „Kada je u pitanju neistina koja se čini nebitnom, potrebno je osvrnuti se na različita mjerila. Ukoliko ono što vi nazivate malom neistinom neće izazavati velike probleme kada vaš supružnik sazna za to, i neće nanijeti štetu vašem odnosu, onda se takva neistina može smatrati bezazlenom. No, i u takvim situacijama, govorenje istine ulijeva mnogo više povjerenja. S druge strane, ukoliko se nama neka neistina čini bezazlenom, a našem supružniku je velika, takva neistina nanosi štetu vezi među supružnicima.
Ponekad možemo kazati i riječi koje ne moraju u potpunosti odražavati istinu, kao naprimjer: ‘Baš si lijepa / zgodan’ ili ‘Ne izgledaš krupno.’ Takve neistine ne nanose štetu braku, nego se, štaviše, smatraju riječima koje popravljaju situaciju.
Ma koliko da je neko iskren, ponekad postoje stvari koje nisu za reći. Također, nije ispravno s ciljem da budemo iskreni, kazati sve što nam naumpada. Možda nam kao orijentir može poslužiti pitanje: ‘Da li će našem odnosu više naštetiti ako sada kažem istinu, ili će veća šteta biti ako to moj supružnik sazna kasnije?’
Islam je jasno definisao situacije u kojima se može izreći neistina. Nije ispravno govoriti neistinu kada nismo u takvim situacijama. No, ukoliko su izrečene sitne neistine zarad očuvanja mira u porodici, ne trebamo se previše zadržavati na tome.“
Ne čini ono što je pogrešno, pa nećeš morati govoriti neistinu
Jedan od temeljnih razloga koji nas navode da govorimo neistinu jeste nastojanje da pokrijemo ono što smo učinili, a nismo trebali ili obrnuto. Prikrivajući pogrešna ponašanja neistinom mi pokušavamo pobjeći od lošeg ishoda. Međutim, takvo postupanje ne otklanja našu grešku, već joj pridodaje još i neistinu. Stoga, trebamo se kloniti djela koja bi nas mogla navesti na to da govorimo neistinu. Ukoliko pak govorimo neistinu, a imamo bračnog druga koji ima prihvatljiva očekivanja i gledišta, onda se trebamo dobro preispitati. Jer, onako kako nam ne priliči da radimo nešto u tajnosti od svoga supružnika, tako nam kao vjernicima ne priliči ni da govorimo neistinu. Dovoljno je da se podsjetimo na sljedeći hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s.: „Vjernik može imati svakakvu narav, ali nikada ne može biti izdajnik i lažljivac!“ (Ahmed b. Hanbel, Musned, 5/252)
