Jedan od mekama koji je usko povezan sa namazom i koji se izravno tiče namaza jeste mekam muhabeta. Uz Allahovu, dž.š., dozvolu, u ovom tekstu ćemo nešto kazati o muhabetu. Uzvišeni Allah kaže:
„O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allah će, sigurno, mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“ (Ma’ide, 54)
„Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha (…)“ (Bekara, 165)
Od Allahova Poslanika, s.a.v.s., se prenosi da je rekao:
„Džibril me je obavijestio da je Uzvišeni Allah kazao: ‘Ko bude gajio neprijateljstvo prema Mom evliji, taj je objavio rat Meni. Ni u čemu toliko ne oklijevam, koliko oklijevam kada uzimam dušu Moga roba vjernika. Jer, u toj situaciji rob ne želi smrt, a Ja ne želim da mu učinim nažao. Međutim, radi se o djelu koje se neizostavno treba izvršiti. Moj rob Mi se neće približiti ničim dražim od izvršavanja onoga što sam mu farzom učinio. A približava Mi se neprestano i nafilama, sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, tada postajem uho kojim sluša, oko kojim gleda, i ruka kojom hvata, te mu dajem Svoju pomoć i podršku.’“ (Buhari, br. 6502)
Također se prenosi i da je rekao:
„Kada Uzvišeni Allah zavoli nekog Svog roba, On pozove Džibrila i kaže: ‘O Džibrile, Ja sam zavolio tog i tog roba, pa ga i ti voli!’ Tada i Džibril zavoli tog roba. Potom se Džibril oglasi stanovnicima nebesa riječima: ‘Uzvišeni Allah je zavolio tog i tog roba, pa ga i vi volite!’, pa ga zavole i stanovnici nebesa. Nakon toga taj rob postane prihvaćen i među stanovnicima Zemlje, te ga i oni zavole. Isto se odnosi i na mržnju.“ Dakle, kada Uzvišeni Allah nekoga zamrzi, isto se desi i sa njim, najprije ga zamrze stanovnici nebesa, a potom postane omražen i među stanovnicima Zemlje.
U jednom kudsi hadisu se prenosi da je Uzvišeni Allah rekao: „Ko čezne za susretom sa Mnom, i Ja čeznem za susretom sa njim.“
Znaj da je istina to da Allah, dž.š., zavoli roba, i da rob zavoli Allaha, dž.š. To je potvrđeno i Kur’anom i hadisima, a i sljedbenici ummeta su saglasni u tome. Uzvišeni Allah ima takav sifat (svojstvo) zbog kojeg Ga Njegovi dostovi vole i zbog kojeg On voli Svoje dostove.
Alimi su muhabet definisali na različite načine. Prema nekima od njih, muhabet je čežnja, žudnja, naklonost, i srčana želja za voljenim. Ništa od toga ne može se pripisati Uzvišenom Gospodaru. To su stanja koja određena stvorenja posjeduju spram drugih stvorenja. A Uzvišeni Allah je čist od svega toga.
Prema drugoj definiciji, muhabet je činjenje dobročinstva. Stoga se Allahov, dž.š., muhabet prema robu ogleda u tome što On Uzvišeni određene robove posebno odabere, izvodi ih na stepene velajeta, te ih časti naročitim blagodatima i dobročinstvima. Odraz muhabeta je i to što Uzvišeni Allah hvali Svoje određene robove.
Svojstvo muhabeta
Znaj da se muhabet Uzvišenog Allaha prema robu ogleda u tome što ga podržava u dobru i što mu ukazuje Svoju milost. Znak da Allah, dž.š., voli nekog roba je u tome što mu daruje nebrojene blagodati, daje mu nagrade i na dunjaluku i na Ahiretu, čini ga sigurnim od Džehennema i svakog straha, čuva ga od grijeha, te ga uzdiže na visoke stepene i mekame.
Što se tiče ljubavi roba prema Uzvišenom Allahu, ona se ogleda kroz robovu pokornost, predanost, i traženje Njegova zadovoljstva u svemu. Rob koji voli Uzvišenog Allaha nestrpljivo iščekuje susret sa Njim, stalno gori od želje za Njegovom blizinom, ne može da pronađe smiraj, osim sa Njim, a njegovo srce je ispunjeno stalnim zikrom.
Istinski zaljubljenici u Allaha, dž.š., ašici, odrekli su se svoga postojanja, očistili su se od niskih želja i prohtijeva, i stalno su u nastojanju da se okite ahlakom Voljenog. Svoju volju su podredili volji Voljenog, vole ono što On voli, a preziru ono što On Uzvišeni prezire. Jer, nemoguće je da onaj ko istinski voli, u svome srcu osjeća težnju i naklonost ka onome što njegov voljeni ne voli.
Sa aspekta načina ostvarivanja muhabeta prema Uzvišenome Gospodaru, postoje dvije vrste ljudi. Prvu vrstu čine oni koji, gledajući blagodati koje im je Allah, dž.š., podario osjećaju najprije zahvalnost, a potom i ljubav prema Njemu Uzvišenom. Te blagodati, dakle, doprinose tome da se u njihovim srcima pojavi ljubav prema Allahu, dž.š.
Drugu vrstu čine oni koji su spoznali Allaha, dž.š., te su Ga toliko zavoljeli da čak i darovane im blagodati vide kao perdu koja ih zaklanja od Njega. Oni, dakle, ne gledaju blagodati, nego su zaslijepljeni ljepotom njihovog Davaoca. Zbog toga se kaže da su oni na visočijem položaju. A Uzvišeni Allah najbolje zna.
