Riječ „muhaseba“ ima značenja poput: svesti račun, pozvati na polaganje računa, procijeniti i odvagati sve pozitivne i negativne mogućnosti, i sl. Abdurrezzak Kašani, k.s., kaže da je muhaseba stanje u kojem rob u svakom svom poslu ima na umu Allahovo, dž.š., prisustvo. Imam Muhasibi, k.s., muhasebu definiše kao „razdvajanje onoga što Allah, dž.š., ne voli od onoga što voli, te svođenje računa sa vlastitim nefsom.“
Putnik Hakku uvijek treba sviđati račun sa sobom i držati svoje srce pod kontrolom. Kada nastupi noć, treba razmišljati o onome što je radio i govorio tokom dana. Na taj način, svake noći treba sa sobom svesti račun, prisjećajući se svega pogrešnog što je učinio. Ukoliko takvo sviđanje računa sa samim sobom zadobije kontinuitet, onda ono biva uzrokom čovjekovog odustajanja od činjenja grijeha i otvara kapiju nasuh-tevbe (istinska tevba).
Derviši za proces sviđanja računa sa vlastitim nefsom kao uporište uzimaju 18. ajet sure Hašr, koji glasi: „O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.“
Ibn ‘Adžibe el-Haseni, rah., navedeni ajet tumači rečenicom: „Bojte se Allaha i ne dajite prednost ničemu drugome nad Njim.“ Vezano za temu, Omer, r.a., je rekao: „Svedite račun sami sa sobom prije nego što budete pozvani na sviđanje računa! Izvagajte sami svoja djela prije nego što budu izvagana!“
U sviđanju računa sa vlastitim nefsom postoji pozitivan utjecaj koji čovjeka drži budnim, sprječava lijenost i usmjerava ga na činjenje dobra. Zahvaljujući muhasebi rob se može spasiti činjenja djelā iz navike i rutine. Abdurrezzak Kašani, k.s., kazuje da je muhaseba kontrolisanje loših i dobrih stanja koje dolazi nakon učinjene tevbe, te nastavlja riječima: „Dakle, čovjek najprije treba učiniti tevbu, a zatim treba uzeti pod kontrolu svoja djela.“
Nakon što osoba prekontroliše vlastita djela i donese sud da posjeduje više dobrih nego loših djela, onda treba svoja dobročinstva uporediti sa blagodatima koje joj je Allah, dž.š., podario. Na taj način zaštitit će se od zapadanja u stanje samodopadnosti i uznošenja. Kada su u pitanju sve materijalne i duhovne blagodati koje je Allah, dž.š., podario čovjeku, sva dobročinstva koja rob učini toliko su mala da ne mogu ni biti dio obračuna. A svakako je i robovo činjenje dobrih djela također jedna od blagodati Uzvišenog Allaha. Stoga, na robu je da svako dobro koje je pri njemu smatra Allahovom, dž.š., blagodati i da se utječe Njegovoj milosti.
Zahvaljujući muhasebi, čovjek može spoznati šta se dešava u njegovoj nutrini i koji su to utjecaji u pozadini njegovih djela. Dakle, čovjek na taj način može dobiti uvid u dubine svoje duše i suočiti se sa samim sobom. Istovremeno, sagledat će i vlastite slabosti i moći će nadvladati samoga sebe. Upravo zbog svega toga, u tesavvufu je muhaseba krajnje bitna.
Mejmun ibn Mihran, k.s., o muhasebi kaže: „Čovjek nikada neće postići takvaluk ukoliko vlastiti nefs ne bude kontrolisao sa jednakom pažnjom s kakvom vodi računa o potrebama odijevanja i jela.“
Ebu Sulejman Darani, k.s., je rekao da je robovo sviđanje računa sa samim sobom najbitnija stvar između Uzvišenog Gospodara i roba, iz razloga što robu omogućava da spozna stanja svoga srca i da ispravi svoje nedostatke.
Kada su Zunnuna Misrija, k.s., upitali: „Posredstvom kojeg djela će rob ući u Džennet?“, on je nabrojao sljedećih pet stvari: „Ustrajnost na Pravom putu, idžtihad bez zapadanja u greške, svjesnost o stalnom bdijenju Allaha, dž.š., tajno i javno, spremno očekivanje smrti i sviđanje računa sa vlastitim nefsom prije nego nastupi Dan obračuna.“
Imam-i Gazali, rah., o potrebi muhasebe kazuje sljedeće:
„Nakon što klanja sabah-namaz i prije nego što započne sa dnevnim obavezama, vjernik na neko vrijeme treba ostati nasamo sa svojim nefsom i dogovoriti se sa njim o određenim uslovima. Baš poput trgovca koji je primoran ostaviti blago svome ortaku, rob treba napraviti ugovor sa nefsom. Onako kako trgovac ne bi izostavio određena upozorenja za svog ortaka, tako i vjernik nefsu ne smije zaboraviti ukazati na sljedeće:
Moje blago je moj život. Nakon što njega više ne bude, moja zarada i korist prestaju. Međutim, ovaj dan je novi dan koji mi je Allah, dž.š., podario. Da me je danas usmrtio, poželio bih da se barem na jedan dan vratim i neprestano činim dobra djela i različita dobročinstva.
O nefsu moj! Sada zamisli da si preselio i da si ponovo vraćen na dunjaluk. Zato se danas nikako ne približavaj grijehu i nepokornosti! Ni slučajno, niti jedan trenutak ovog dana ne provedi isprazno! Znaj da je svaki dah blagodat neprocjenjive vrijednosti!“
Imam Muhasibi, k.s., na sljedeći način objašnjava čovjekovo sviđanje računa sa samim sobom:
„Brate moj, upoznaj svoj nefs, provjeri njegova stanja. Iz brige da ne ode u propast, samilosno istraži njegove boljke, jer ti nemaš drugi nefs. Ako on ode u propast, i ti ćeš biti potpuno upropašten. Budući da je tako, brate moj, bdij nad svojim nefsom oštrim pogledom, kako bi mogao vidjeti na koji način upropaštava tvoja djela, uvidjeti njegovu iskvarenost i pratiti čime upošljava tvoj jezik.“
Časopis Semerkand, br. 111, Riznica mudrosti
