Početkom Prvog svjetskog rata, Rusi su preko Karsa napali Istočnu Anadoliju. Narod se iselio sa tog područja, gradovi i sela su ostali prazni. Ruska vojska koja je opkolila Erzurum, došla je do Muša i Bitlisa. Kako bi se suprostavili napadima nevjerničke vojske na zemlju u kojoj se vihori zastava islama, alimi i muršidi tog područja, krenuli su u akciju.
Među cijenjenim i voljenim velikanima tog područja, bio je i osnivač dergaha u Nuršinu, Šejh-Muhammed Dijauddin, k.s., poznat pod nadimkom Hazret-i Šani. Šejh-Muhammed Dijauddin, k.s., utjecao je na ulazak nomadskih zajednica tog područja u rat tako što je zadužio neke od svojih halifa da svaki od njih pozove u borbu svoje pleme i da bude njegov predvodnik u borbi.
Šejh-Muhammed Dijauddin, k.s., lično je učestvovao u ratovanju, a pridružili su mu se i njegova braća, njegove halife, muridi i svi oni koji su ga voljeli. U danima kada je Hazret-i Šani završio sve pripreme za borbu i krenuo u rat, Rusi su napali selo zvano Kıliç Keyduk. Zajedno sa gardom pod njegovom komandom, uz tešku borbu, Šejh- Muhammed Dijauddin, k.s., je uspio pružiti otpor Rusima. Rusi su se suočili sa iznimno žestokom odbranom, bili su poraženi i prinuđeni da se povuku. Tokom borbi, najviše pažnje je privuklo junaštvo Šejh-Muhammeda Dijauddina, k.s.
Njegov brat Muhammed Said, poznat u narodu po svome junaštvu i hrabrosti, nakon što je vidio hrabrost i junaštvo svog brata, ovako reče: „Hazret-i Šani je uzeo sve duhovne kemalate, nama je bilo ostalo samo junaštvo. Sada nam je i to uzeo iz ruku.“ Prema predajama onih koji su zajedno sa njim ratovali, Šejh-Muhammed Dijauddin, k.s., bi prvi išao na bojno polje i borio bi se sve do iznemoglosti. Kada bi se nakon nekoliko sati vratio premoren, slao bi nekog od svoje braće na bojno polje jer je želio da uvijek ratuje neko iz njegove porodice. Tokom borbi oko mjesta Mutkan, dvojica njegove braće, Ešref i Muhammed Said, postali su šehidi.
Šejh-Muhammed Dijauddinov halifa, koji je ratovao zajedno sa njim, Šejh- Muhammed Karakoji, k.s., prenosi: „Tokom određenih noći, ja sam ostajao budan kako bi držao stražu i bio pripravan za hizmet našem šejhu. Bila je zima i vani je bilo mnogo hladno. Uprkos tome, nastavio sam stražariti i hizmetiti šejhu. Međutim, mora da je šejh osjetio moj hal (stanje), pa mi jedne noći reče: ‘Kako je samo lijepo djelo koje činiš, to je posao pun fadileta i hajra. Da imam snage za to, i ja bih radio isto što i ti. Ali, Allah, dž.š., zna da ja nemam dovoljno snage da po ovakvoj hladnoći obavljam taj posao.’“ Šejh-Muhammed Dijauddin, k.s., pridavao je veliki značaj obavljanju namaza u džematu i učenju hatme. Ponekad bi do njega dolazile određene tvrdnje pripadnika drugih dergjaha koji su također ratovali. Tvrdili su da se zbog ratnog stanja može napustiti obavljanje namaza u džematu i učenje hatme. Ipak, Hazret-i Šani je dao jasan odgovor na te tvrdnje: „Ukoliko to ne biva preprekom ratovanju, mi ćemo i ratovati i obavljati svoje dužnosti.“
Tadašnji osmanlijski komandanti i islamski halifa Mehmed Rešad V, primijetili su trud Šejh-Muhammed Dijauddina kojeg je pokazao preuzevši bitnu ulogu u odbrani područja Istočne Anadolije od ruske okupacije. Iz tog razloga, sultan Mehmed Rašid mu je dodijelio medalju gazije i još dva berata (pohvalnice) kao priznanja za njegov hizmet. Nakon što su Rusi napustili Bitlis i Muš, to područje se smirilo i Šejh-Muhammed Dijauddin, k.s., se vratio u Nuršin.
Dok je kopao njivu sa svojim muridima, pronađoše neeksplodiranu minu. Nakon što su se približili mini kako bi je bolje pogledali, ona eksplodira i nanese tešku ozljedu Šejh-Muhammedu Dijauddinu, k.s. Njegovi bližnji odmah ga odvedoše u bolnicu u Bitlisu. Glavni doktor im objasni njegovo stanje: „Šejhovo stanje je teško. Mina mu je rasparčala desnu ruku. Ukoliko je ne amputiramo, doći će do gangrene koja će se proširiti na cijelo tijelo i uzrokovati smrt. Iako Šejh neće moći ratovati bez desne ruke, nama je najbitnije da ostane živ. A odluka je vaša!“ Šejhovi bližnji na to rekoše: „Mi ne možemo donijeti odluku bez njegove dozvole.“ Nakon toga obavijestiše Šejh-Muhammeda Dijauddina, k.s., o njegovom stanju, na šta im on reče: „Moj Gospodar me stvorio podarivši mi sve organe zdrave. On Uzvišeni sada želi uzeti jednu moju ruku. Nema drugog puta sem pokornosti Njemu.“ Nakon toga odsjekoše mu desnu ruku do ramena. Još osam godina nakon toga, nastavio je sa iršadom (ukazivanjem na Pravi put). Šejh-Muhammed Dijauddin, k.s., preselio je na Ahiret 23.02.1924 / 17. redžeba 1342. Neka Uzvišeni Allah poveća njegove deredže, uzvisi njegovu tajnu i učini da se mu’mini okoriste njegovim fejzom. Amin.
Semerkand, br. 101., Latice ružičnjaka
