Stara pisma su neiskvareni dokumenti historije, obilježeni dušom njihovih pisaca. Njihovi sadržaji, pored poruke koju žele prenijeti, govore nam i o ličnosti onog ko ih je pisao. Tako, naprimjer, čitajući pisma velikih vladara pred kojima je svijet drhtao, saznajemo o njihovom unutrašnjem svijetu i načinu razmišljanja.
Pismo Kanunija Ebussuudu Neka od čuvenih, jesu pisma koja je sultan Sulejman pisao Ebusuud Efendiju kojeg je ostavio da bdije nad upravom u Istanbulu dok je on bio u pohodu na Sigetvar. U sažetoj formi, pismo velikog vladara glasi: “Cijenjenom mulli, onom koji dijeli sa mnom svako stanje, mom vršnjaku, mom ahiretskome bratu, mom saputniku na putu ka Hakku… Znajte da su naše dove uvijek uz vas. Kakvo je Vaše stanje? Da li ste u zdravlju i blagostanju? Neka Vam Uzvišeni Hakk, iz skrivene riznice, podari potpuni kuvvet i neka Vam podari selamet i olakšanje. Naša molba jeste da u odabranim trenucima ne zaboravite činiti dovu za nas, vašu iskrenu braću. Neka se nevjernici raziđu i ožaloste, neka islamska vojska, uz Allahovu pomoć, pobijedi, i neka pobjeda bude u skladu sa Allahovim zadovoljstvom. Allahov hizmećar čini dove za Vas…/ Sultan Sulejman”
Ebusuud je zasigurno napisao odgovor na prethodno pismo koje je znak iskrenosti između njega i vladara. Ne zna se tačno da li je to baš ovo pismo, ali u jednom od pisama upućenih sultanu Sulejmanu, Ebussuud Efendi napisao je sljedeće: “Ukazali ste nam na našu nedostatnost u hizmetu činjenja dove. A nama je farz da činimo dovu za našu državu, i to što ste pomislili da ovaj slabašni rob, pred kraj svog života, možda ne ispunjava taj farz, ne dolikuje Vašem uzvišenom mekamu.
Ukoliko je povod takvog razmišljanja to što nisu vidni tragovi dove, onda znajte da je uzrok neprimanju dove to što ovaj slabić nema niti najmanje vrijednosti kod Uzvišenog Gospodara. Sve dok sam živ, za mene je farz da činim dovu za Allahovog, dž.š., sretnog halifu i sve njegove časne poslove. I ne samo mi, već svi koji nas okružuju, mole Uzvišenog Gospodara i obraćaju Mu se dovom. Ni danju, niti noću, nikada ne zaostajemo u tome. Naša želja jeste da i veliki Sultan mnogo čini dovu za nas. Neka mu Uzvišeni Hakk olakša ostvarivanje svih njegovih ciljeva, ovosvjestkih i ahiretskih, i neka ga učini sigurnim od svakog straha.”
Od hazreti Mevlane, k.s., njegovome sinu Dio pisama hazreti Mevlane, k.s., sačuvan je do danas. Neka od tih pisama upućena su vladarima, neka alimima, a neka njegovim muridima i sinovima. U pismu, koje je taj veliki evlija napisao svome sinu, možemo uočiti samilost i blagost oca ali i zabrinutost koju osjeća zbog greške svoga sina. Upečatljiv je i način na koji Allahov, dž.š., dost ukazuje na Pravi put: “Svjetlosti mojih očiju, ponosu moj, dragi moj sine! Neka te Allah, dž.š., čuva i neka ti od Sebe podari snagu. Najprije ti želim nazvati selam i uputiti dovu za tebe, a onda želim da znaš da sam povrijeđen i zabrinut zato što si prenoćio van kuće i tako rastužio svoje ukućane kojima si potreban. Oni su tebi emanet od Allaha, dž.š. Ako želiš učiniti zadovoljnim srce svoga oca, radi Allahovog zadovoljstva, radi Njega Uzvišenog, nemoj zaboravljati svoju kuću. Neka tvoji ukućani osjete slatkoću tvoje lijepe naravi, pa da i do mene dođu njihove zahvale na tome. Prepuštanje ovosvjetskim prolaznim i bezvrijednim željama i napuštanje junaštva, nije vrijedno povrijeđivanja srcā tvojih prijatelja. Ukoliko Allah, dž.š., želi, brzo će pasti koprena sa očiju moga sina i on će razumjeti Istinu. Jer tamo gdje ti ideš, gdje si potjerao svoga konja, nema vode, to je samo fatamorgana. Mnogi su poput tebe, tjerali svoje konje na tu stranu. Tek kada su stigli, vidjeli su da tamo nema vode. I jahalice su im umirale od žeđi, a i oni su doživljavali propast…
Tada bi shvatali da su trebali zauzdati uzde. Ali, kada bi to znali, svi ahmaci bi zauzdali uzde svojih konja. Ne radi to, ne radi to, ne radi to, neka ti je selam od mene! Uzdajući se u junaštvo, halal mlijeko kojim je dojen i u ljudskost našeg sina, od njega očekujemo da ne povrijedi srca onih koji čine dovu za njega. Mi se tome nadamo od njega.
Ovaj slabašni rob, deset puta je išao Emiru Sejfuddinu i njegovim ljudima. Na njihovom pragu, stavio je svoju ruku na prsa. A to nije moj običaj, međutim, podnio sam i to kako bih tebe zaštitio. Tebi možda sada sve to djeluje kao igra, ali ja to nisam uradio svojevoljno. Imao sam snove, dobio sam glas iz gajba (nevidljivog svijeta).
Sada te molim: Radi Allaha, dž.š., radi Allaha, dž.š., ne odvajaj se od svoje kuće i svojih ukućana!” Pismo Hasana Sezaija, k.s., dervišu Jusufu U pismu koje je poslao svome muridu, dervišu Jusufu, Hasan Sezai, k.s., ga istovremeno savjetuje i upućuje na ispravno postupanje: “Ne daj svoje srce nikome i ničemu. Troši svoje vrijeme samo na muhabbet prema Allahu, dž.š., Njegovom Resulu, s.a.v.s., i evlijama. Radi svaki posao srčano. Mi smo tobom zadovoljni, neka Uzvišeni Allah i pirovi također budu zadovoljni tobom. Allahova, dž.š., stvorenja gledaj ispravnim nazarom (pogledom), nikoga ne smatraj manjkavim. U šta god pogledaš, gledaj pogledom samilosti. U svakom stanju trudi se da budeš dostojan samilosti Uzvišenog Hakka i evlija. Svoju snagu troši na održavanje reda u tekiji ili drugim tekijskim objektima. Tvoj brat, derviš Ali je u teškom stanju. Nakon što je Aiša preselila, on se razbolio. Iako mu je pružena svaka vrsta materijalne i duhovne pomoći, nije bilo nikakvog pomaka. Njegovo vrijeme je upotpunjeno.
Približivši se okrilju Allahove milosti, nanio nam je veliku bol. Ali šta se može?! Kraj je svojstven dunjaluku. Prije nego odemo sa ovoga svijeta, naš je cilj postizanje duhovne zrelosti. Neka nam Uzvišeni Hakk svima podari da upotpunimo svoje duhovno putovanje i dostignemo visoke stepene. Amin. Sine moj vjerni! Udruži se srcem sa Ibrahim Efendijem, lijepo se odnosite jedan prema drugome i činite dobro. Neka među vama ne bude podjela. Obavijesti ga o hajr dovi koju činim za vas. Nikada se ne razjedinjujte. Neka nas Uzvišeni Hakk počasti skorim susretom.
Neka se Uzvišeni Allah smiluje našem dervišu Yadigaru i učini njegov kraj dobrim. Šta drugo da izustimo osim dove… Oni nisu zalsužili takvo stanje, ali u tome je tajna Uzvišenog Hakka. Ne treba se ni na koga oslanjati, treba sve poslove prepustiti Allahu, dž.š. Naši sinovi Hafiz, Imamzade, Ozbek Derviš Abdullah, Šejh-Rufai, Derviš Makbul, naš Sadik, Sejfullah Efendi, Emir Imam, svi pripadnici tarikata, ukratko, svi fakiri, iskazuju svoj ašk i ponizno čine dovu. Vaša majka i vaša porodica, čine hajr dove za vas. Neka je hvala Uzvišenom Allahu, pored nas je mnogo hizmećara, ali rastužimo se kad god se sjetimo da ste vi daleko od nas, jer uvjerili smo se u ljepotu i iskrenost vašeg hizmeta. Ipak, tamo ste u hizmetu pirovima. Neka vas Uzvišeni Allah učini sretnim i radosnim.”
Semerkand, br. 101, Pisma velikana
