Da li ste znali da je so koju danas nazivamo „bijelim otrovom“ u historiji hvaljena tako što je nazivana „bijelo zlato“? Tako je, niste pogrešno pročitali, govorimo o soli koje se nikako ne možemo riješiti uprkos tolikim upozorenjima stručnjaka po pitanju njene štetnosti. Dakle, govorimo možda o najnesretnijem članu poznate grupe pod nazivom „tri bijele ubice“, brašno, šećer i so…
Prateći medije, u posljednje vrijeme, vidimo da su stručnjaci skoro pa proglasili rat protiv soli. Međutim, kada samo malo istražimo vidimo da su u historiji različite zajednice vodile ratove upravo zbog soli. Velike civilizacije su napredovale upravo držeći izvore soli pod svojom kontrolom, zahvaljujući trgovini solju takve zajednice su se razvijale i bogatile.
Vidimo da je kroz historiju so imala veliku vrijednost, suprotno današnjem stanju otvorenog napada na so. So je imala toliku vrijednost da su pojedine zemlje, na čelu sa Rimskim carstvom, svojim vojnicima i radnicima isplaćivale platu solju. Štaviše, prvi među velikim rimskim putevima napravljen je kako bi se so prevozila ne samo ka Rimskom carstvu, već i prema unutrašnjim dijelovima cijelog poluostrva.
Ta materija za koju se u historiji znalo da ima 14 različitih polja upotrebe, vremenom je dostigla toliku vrijednost da su evropski i afrički istraživači došli u stanje da za jednu šaku soli daju šaku zlata. To znači da je na područjima gdje je bilo teško doći do soli, so imala vrijednost zlata. Eto, upravo zbog toga je i nazivana „bijelim zlatom“.
Nakon svega navedenog, čovjeku naumpada sljedeće pitanje: „Šta se desilo pa je nekada znano „bijelo zlato“ postalo „bijeli otrov“?
Da li je so potreba ili luksuz?
Kako bismo pronašli odgovor na naše pitanje korisno je da najprije istražimo koristi soli u našoj ishrani. Kao prvo, potrebno je naglasiti da je so – u svome prirodnom stanju – jedna od naših najosnovnijih potreba. Onako kako naš život nije moguć bez vode, tako nije moguć ni bez soli. Ukratko, so nam je neophodna za život. Zašto?
Većina nas zna da se dvije trećine našeg tijela sastoje od vode. Upravo u toj vodi je i so! Dakle, i tečnost koja je u našim ćelijama kao i tečnost oko njih, jeste slana voda, uz različitu koncentraciju soli u njoj. A ravnoteža tečnosti između ta dva okruženja moguća je jedino uz prisustvo soli. Da bismo to još bolje objasnili reći ćemo sljdeće: Bez intenziteta soli u našem organizmu ne bi bilo moguće zadržavanje vode kako u našim venama tako ni u našim ćelijama. Povrh toga, prenošenje različitih hranjivih materija izvan ćelija i unutar njih, moguće je zahvaljujući različitom intenzitetu koji formira so.
Prema tome, možemo reći da je u soli život! Štaviše, nećemo pretjerati ukoliko kažemo da život započinje slanom vodom. Jer, plod u majčinoj utrobi nalazi se upravo u vrećici punoj slane vode. U toj vodi se plod hrani, razvija i raste. Još jedna iznenađujuća istina je to da su od 94 hemijska elementa koji se nalaze u prirodi, svi elemnti izuzev plemenitih plinova, dakle 84 elementa, prisutni u prirodnim kristalima soli. Uz to, čovjek koji je suština kosmosa (zubd-i alem), jednako kao i so, sastoji se od 84 elementa. To znači da je so jedini prirodni izvor koji u sebi sadrži sve minerale koji su potrebni ljudskom tijelu!
Da li je moguće živjeti bez soli?
Naravno da važnost soli za čovjekov organizam nije ograničena samo na prethodno navedeno. U suštini, za realizaciju svih funkcija našeg organizma, od najjednostavnijih do onih kompleksnijih, prijeko su nam potrebni elementi koje sadrži prirodna so. Jer, prijenos nervnih impulsa između našeg mozga i svih ostalih organa realizuje se zahvaljujući tim elementima. Veza između mozga i svih drugih ćelija našeg organizma zasniva se na provodljivosti impulsa vanćelijske tečnosti. Kao što znamo, čista voda nema svojstvo provodljivosti, međutim, slana voda ima svojstvo provodljivosti impulsa. Stoga, bez soli, u našem tijelu ne može doći do prenošenja nervnih impulsa, te kao rezultat toga ne mogu se obavljati ni funkcije kao što su razmišljanje, govor i kretanje.
Zar so nikako nije štetna?
Mnogobrojne druge koristi soli mogu biti tema posebnog teksta, no vratimo se mi na našu suštinsku temu i nastavimo sa pitanjima: Zbog čega se so, koja je za čovjeka od ključne važnosti, danas toliko kudi? Budući da nije moguće živjeti bez soli, zbog čega stručnjaci neprestano preporučuju da izbacimo so iz svoga života? Da li to govore neistinu oni koji kažu: „So je štetna zbog toga i toga“?
Ne, u biti takvi iskazi nisu neistiniti niti pogrešni. Dakle, ono što danas na svojim soframa koristimo kao so, zasita jeste bijeli otrov! Jer, to je so koja je pročišćena rafiniranjem(!) To je industrijska so, i da, mi je zasigurno moramo izbaciti iz naših života. Jer doista je rafinirana so mnogo štetna za naš organizam. Naravno da prirodna so nema nikakve štetne efekte po naše zdravlje, svakako sve dok se u njenoj upotrebi ne pretjera. Naposlijetku, svi znamo da je sve u čemu se pretjera štetno. Na ovaj način, odgovorili smo na pitanje postavljeno na početku teksta. Dakle, u prošlosti, prije nego što se umjesto bijelog zlata počeo proizvoditi bijeli otrov, so nije bila tako štetna jer nije bila rafinirana, te se trošila u svom prirodnom stanju. So u takvom prirodnom stanju jeste kraljica začina, kako se i navodi u časnom hadisu! (Ibn Madže, Et'ime, 32)
Koja je razlika između rafinirane i prirodne soli?
Recimo sada nešto o nevolji koja je snašla naš začin, našu zlata vrijednu blagodat, so. No, najprije ćemo se osvrnuti na razliku između rafinirane industrijske soli koju danas korsitimo i prirodne soli: Rafinirana so se sastoji od 97,5 % sodijum hlorida i 2,5% naknadno dodanog joda i hemijskih tvari za zadržavanje vlage. Suprotno tome, prirodna so se sastoji od 84% sodijum hlorida, te 16% prirodnih minerala poput fosfora, litijuma, selena, kalcijuma, magnezijuma i vanadija.
Zbog čega se so rafinira?
Ukratko, industrija reducira prirodnu so samo u sodijum hlorid, a ostale minerale izbacuje. Ali, zbog čega to čine? Razlog je jednostavan: Tako postupaju kako bi jednim udarcem ubili dvije muhe i uz manje ulaganja dobili više proizvoda. Čak postotak od 93-94% ukupne svjetske proizvodnje soli ne koristi se u prehrambene već u druge svrhe. Tu mislimo na proizvodnju plastike, deterdženata i industrijskih sastojaka poput sode, laštila i laka. A ostali elemnti i minerali koji se nalaze u prirodnoj soli problematični su za industrijsku upotrebu. Zbog toga se prirodna so lišava svih elemenata i proizvodi samo kao sodium hlorid. Taj postupak nazivamo rafiniranjem. Nažalost, 6-7% tako nastale soli prenosi se na prehrambeni sektor. Dakle, ne primjenjuje se nikakav dodatan napor niti proces za posebnu proizvodnju soli koja se koristi u prehrambene svrhe.
Zbog čega je rafinirana so štetna?
Prilikom rafiniranja so biva izložena temperaturi od 650 stepeni. Pod utjecajem tako visoke temperature mijenja se hemijski sastav soli. Zbog toga rafinirana so, za razliku od prirodne, nastaje razdvajanjem njenih kristala. Upravo iz tog razloga, metabolizam soli se teško realizuje u našem organizmu i zahtijeva mnogo više energije.
Uz to, rafinirana so, odnosno sodijum hlorid je za tijelo vrlo agresivna materija. Zbog toga tijelo rafiniranu so prepoznaje kao otrov koji ga napada te je se nastoji što prije osloboditi kako bi se zaštitilo. A izbacivanje rafinirane soli koju kroz industrijsku hranu unesemo u pretjeranoj količini u naš organizam, biva veliki teret za naš sistem pražnjenja. Tako u našem tijelu nastaju pretjerane nakupine tečnosti (edemi).
S druge strane, rafinirana so koju ne izbacimo iz organizma, ponovo se kristalizuje i u takvom stanju se deponuje u naše zglobove i kosti. Takvo stanje dovodi do nastanka reumatskih bolesti poput gihta, artritisa, artroze. Povrh toga, jedan od bitnih uzroka kamena u žući i bubrezima jeste upravo to.
Pored svega što smo naveli, još jedan problem u rafiniranoj soli jesu hemijski dodaci koji se dodaju kako bi so izgledala sjajnije, rastresitije, i kako ne bi postala vlažna. Među tim dodacima alumijum silikat i aluminijum hidroksid nose naročito veliki rizik za nastanak Alzhaimerove bolesti. Uz to, toksične materije koje sprječavaju zgrudnjavanje, poput sodijum ferocijanida i kalcijum ferocijanida, iznimno su opasne po ljudsko zdravlje.
Budući da je situacija takva, reći da je so apsolutno štetna, potpuno je pogrešno i to je svaljivanje krivice na onoga ko nije kriv. Ukoliko postoji krivac, a postoji, onda to nije so, već industrija koja od soli proizvodi otrov. Rafiniranu so bi trebalo zabraniti za konzumaciju. Vi budite svoji, i nemojte izlagati svoje zdravlje riziku koristeći rafiniranu so. Sačuvajte svoje zdravlje upotrebom nerafinirane soli i ne zaboravite: Ukoliko se so nikako ne zgrudnjava, to je rafinirana so, i klonite je se!
