Sejjid Muhammed Sāki Erol
Odgovornost u radu
Uspjeh čovjeka na dunjalučkom ispitu vezan je za vjerovanje i činjenje dobrih djela. Osnovna poruka časnog Kur’ana je upravo ova. Svaka osoba ima svoja očekivanja i na dunjaluku i na ahiretu. Ostvarenje tih očekivanja nije vezano za želju, nego za ulaganje napora, truda i izvršavanja onoga čime smo zaduženi. Bez truda i rada nije moguće postići nijednu blagodat. Zadovoljstvo Gospodara i sreća na ahiretu je cilj kojeg je naša uzvišena vjera islam postavila pred čovjeka. Dunjaluk je mjesto gdje će se ta sreća prouzrokovati. Za ovodunjalučki uspjeh neizbježan uvjet predstavlja rad. Pojam halal zarade (halal lokme) ovdje izbija u prvi plan.
Postoje mnogobrojni ajeti koji govore o radu, trudu i zalaganju. Generalno gledajući ove ajete, može se uočiti da se njihova sadržina prije svega odnosi na duhovnost i da naglašavaju rad usmjeren ka ahiretskom životu. Međutim, u isto vrijeme oni se odnose i na trud kad je u pitanju materijalno, jer naša vjera to dvoje ne razdvaja. Ukoliko su namjere ispravne, ukoliko se pazi na mjeru i okvire, u suštini svaki posao koji se obavlja je ibadet, odnosno sredstvo za postizanje ahiretske sreće. Kada se spomene rad, prvo što nam naumpadne jesu fizički poslovi. Međutim, trebamo znati da je rad i tjelesni i misaoni trud. Čovječanstvo ni u jednom svom razdoblju nije imalo priliku da odabere jednu od ove dvije vrste rada. Uostalom, Kur’an nas savjetuje i podstiče na korištenje pameti, razmišljanje i promišljanje, te posebno naglašava da nije bila, niti će biti svijetla budućnost onih koji ne koriste svoju pamet.
Tražeći Allahovo zadovoljstvo u svakom svom postupku čovjek se treba truditi da svoj posao obavlja na najljepši način. Uljudno, lijepo i kvalitetno obavljati svoj posao je čovjekova odgovornost. Pejgamber, a.s., je rekao: “Kad neko od vas radi neki posao, Allah voli da ga uradi tacno, precizno i temeljito.” Prava, obveze i odgovornosti su dijelovi koji se međusobno ne mogu razdvojiti. Kao i u društvenom životu, tako i u poslovnom, čuvanje ravnoteže između prava i odgovornosti donosi mir i red. Časni Kur’an, kao opće načelo, saopćava da “će se svakome ono što je zaslužio isplatiti”.
Jedan od temeljnih principa na koje naša vjera obraća pažnju jeste i sposobnost (osposobljenost) za rad. Svako mora biti sposoban (osposobljen, stručan) za svoj posao, a i posao se daje onome ko je stručan. Davanje posla onome koji ga neće moći obaviti kako treba, bit će razlogom nezadovoljstva onih koji su dostojni tog posla, te se neće moći dobiti očekivani doprinos. Neosposobljenost je jedna mana koja raste, širi se i koja će na posljetku narušiti društveno ustrojstvo. Princip sposobnosti podrazumijeva shvatanje “ne posao u skladu sa čovjekom, nego čovjek u skladu sa poslom”. Naklonjenost, privilegije, povlastice i predavanje na čuvanje poslova u ruke poznanika i rođaka koji su nesposobni i koji nisu dostojni tih poslova rezultira da društvo zapadne u takvu štetu i gubitak koji vodi propasti tog društva. Poslanik, a.s., nas po ovom pitanju ovako upozorava: “Kad se poslovi budu predavali onima koji nisu sposobni, ocekujte Kijametski dan.” Ovu sposobnost ne treba shvatiti samo sa materijalne strane, to trebamo daleko šire posmatrati. Postoji i duhovna strana posla, ali u većini slučajeva je u prvom planu ona materijalna. Ako je neko stručan i sposoban, ali uskraćen duhovnih vrijednosti i nije upućen na istinu, neće se obezbijediti potrebna korist.
Da nas Gospodar učini od onih koji izvršavaju sve svoje duhovne i materijalne zadaće i poslove.
