Razmislimo o svojim životima. Čemu težimo? Šta priželjkujemo? Kome poklanjamo svoju ljubav? Čemu smo blizu, a od čega smo udaljeni? Kada nam se desi određena situacija, na koji način donosimo odluke? Čije mišljenje uvažavamo? O čemu razmišljamo, a šta zanemarujemo? Kako postupamo kada smo ljuti, a kako iskazujemo ljubav?
DVA PUTA, DVA IZBORA
Svaka stvar ima svoju dobru i lošu stranu. Upravo zbog toga, dunjaluk i jeste mjesto ispita… Ono što odabiramo u svojim životima ili ono što volimo, ili nas približava Allahu, dž.š., ili nas, pak, udaljava od Njega Uzvišenog; ili se približavamo izvornom fitretu (priroda) ili se udaljavamo od njega. Data nam je volja, dakle, konci su u našim rukama. U onom smjeru u kojem usmjerimo jahalicu naše duše, tim putem će i krenuti. Sam nijjet i svaki posao mu’mina, zasniva se na dobru i ljepoti. Međutim, blagodat je i posjedovati ispravno poimanje lošeg. Većina nas, još uvijek se nije probudila i izašla iz provalije zla. Naprimjer, danas je moja hanuma spominjala neku svoju poznanicu čiji je suprug stalno kupovao listiće lota, a ona je stalno činila dovu da baš oni ostvare dobitak. Naposlijetku i dobiše novac kojim kupiše stan. Žena je bila mnogo sretna.
Pričajući o tome mojoj hanumi reče: “Moje dove su primljene.” Nakon što sam čuo te riječi, ostao sam užasnut. Koliko je samo tragično kada čovjek, pored toga što se prepustio grijesima, to zlo još i smatra (neuzubillah) nimetom Uzvišenoga Gospodara! Razmislimo, zar ponekad iz naših usta ne izađu i gore riječi od onih koje je rekla ta žena? Nažalost, često možemo čuti slične riječi. Malo je među nama onih koji se zanimju i čitaju o osnovama vjere i akaida. Ko od nas u vrtlogu svakodnevnice, prilikom određenog posla, sebe preispituje riječima: “Da li je ovo u skladu sa našom vjerom?” Nažalost, većina nas, radi ono što svi rade. U mnogočemu slijedimo druge, ali uglavnom, ne u ispravnim stvarima. Ponekad u trenu proglasimo dozvoljenim greške koje svakodnevno činimo, pa kažemo: “Šta da radim, svi tako postupaju!” A Uzvišeni Gospodar na Mahšeru će svakoga od nas pitati za njegovo stanje, ne za tuđe. Zar ima potrebe za slijeđenjem drugih u lošem? Zar nije bolje slijediti drugoga u dobru? Istinski rob je onaj ko postupa u skladu sa ljudskošću, a ne onaj ko slijedi postupke većine.
Mi, kao društvo, imamo jednu lošu naviku. Kada uočimo neki nedostatak kod ljudi, uglavnom govorimo kako su ljudi loši te se na taj način ograđujemo od te pogreške. I to je nefsanska igra, jer da i sami ne posjedujemo tu osobinu, kako bismo je mogli primijetiti kod drugih. Neprestano žaljenje na druge, ne čini nās boljima. Naprotiv, ukoliko kod sebe popravimo osobinu na koju se žalimo, svojim primjerom ćemo pokazati ispravno postupanje našoj djeci i onima koji nas okružuju. Upravo to je put popravka društva.
NA KOJEM MJESTU JE VJERA U NAŠIM ŽIVOTIMA?
Mi imamo još jednu mahanu, a to je da vjeru i ahlak svodimo na nekoliko pojmova poput obavljanja namaza, hadždža, posta i davanja zekata. Prakticiranje vjere “suzili” smo na nekolicinu klišea. Naprimjer, ne primjećuju se tragovi robovanja u radnji zanatlije, u kancelariji službenika ili razredu akademika koje smatramo vjernicima.
Ne primjećuje se islamski ahlak dok razgovaramo sa ljudima, raspravljamo o nečemu ili dok učestvujemo u saobraćaju. Mnogi misle da to što parkiraju svoje auto ispred tuđeg, te tako onemoguće njegov prolaz, nema nikakve veze sa vjerom. Kada oduzmemo pravo drugom vozilu ili onemogućimo prolaz pješaku, uglavnom, nam ne naumpada da to ima ikakve veze sa poštivanjem prava roba. Ne naumpada nam ni onda kada klofamo tepih na balkonu, niti kada odlažemo vraćanje duga iako imamo mogućnosti da ga vratimo… Zaboravljamo na to da kada krenemo prema ulazu prodavnice ili autobusa, ukoliko dozvolimo nekome da prođe, ustvari činimo djelo koje se ubraja u sadaku. Unatoč svemu tome, u našim srcima ipak ima muhabbeta za ljudske hakove. Ali, očito se naš razum još uvijek nije u potpunosti vezao za srce i iman.
Odnosno, edeb srca još uvijek nije počeo da se manifestuje u našim životima. Da se to desilo, u svakoj našoj riječi, misli i djelu, očitovala bi se određena mudrost i ljepota. Način na koji sjedamo, ustajemo, raspravljamo, upozoravamo, podučavamo i šutimo, bio bi uvijek lijep. Razmislimo realno o sebi, da li smo mi takvi? Ukoliko nismo, onda se pod hitno moramo potruditi da se edeb počne manifestovati u našem ponašanju. Onaj ko nema edeba i ahlaka, taj je udaljen od vjere.
RAZLIKA IZMEĐU ČOVJEKA I ŽIVOTINJE
Vjernik je prepoznatljiv po edebu. Naša vjera je vjera edeba. Hazreti Mevlana ovako kaže: “Otvori oči i pomno se posveti Allahovom govoru, Časnom Kur’anu! Svi kur’anski ajeti jesu poduka edebu.” Taj veliki evlija, također je kazao: “Ukoliko čovjek nema edeba, on onda nije čovjek. Ono što razlikuje čovjeka od životinje jeste edeb.” Postoji još jedna izreka hazreti Mevlane u kojoj kaže: “Upitao sam razum ‘šta je iman?’ A razum šapnu mome srcu ‘iman je edeb.’” Ne posmatrajmo našu vjeru kao nešto što je odvojeno od ahlaka. Kako u velikim tako i u malim poslovima, obratimo pažnju na Allahove, dž.š., propise i na Sunnet našeg Poslanika, s.a.v.s. Neka naš ahalak bude takav da se ozare lica onih koji nas vide, kada uđemo u neku prostoriju, dok koristimo automobil, dok se bavimo trgovinom, ili dok činimo bilo kakvu uslugu ljudima koji nas okružuju.
U svojoj Mesneviji, hazreti Mevlana kaže: “Onaj ko nema edeba ne pričinjava štetu samo sebi. On može spaliti sve oko sebe.” Doista se nedostatak edeba kao i lijep edeb brzo šire. Ukoliko u jednom društvu poraste broj osoba lijepog ahlaka, u tom društvu do izražaja dolazi ljudskost, ljepota i poštenje. Upravo to je bila tajna velikih civilizacija poput Osmanskog carstva, Buhare, Semerkanda, Andaluzije. Islam se nije širio nasiljem, varanjem i koristoljubljem. Islam se širio tako što su nemuslimani ostajali zadivljeni edebom koji su muslimani pokazivali na ulici, u trgovini, upravljanju državom, pa čak i prilikom ratovanja. I danas je tako…
Danas mnogi primaju islam putem tesavvufa, a tesavvuf je škola edeba. Naši preci su posjedovali edeb na svakom mjestu i u svakom poslu, kako u umjetnosti tako i u politici, kako na dvoru tako i na ulici, a uzrok tome bila je njihova posvećenost odgoju srca. Što je čovjek više posvećen odgoju srca, to njegov edeb više raste. Ono što nam danas najviše treba, u svakom segmentu života, od trgovine do politike, jeste edeb. Ne možemo biti istinski vjernici sve dok ne budemo imali edeba. Međutim, edeb ne smije ostati samo na riječima. Edeb nije poput filozofije, on je nešto što se mora živjeti. Stoga, mi možemo čitati o edebu u knjigama, ali edeb možemo naučiti jedino od onog ko ga posjeduje. Baš kao što Junus Emre, k.s., reče: “Zar može kazan sam od sebe učiniti da provrije ono što je u njemu, a da niko nije potpalio vatru…”
Časopis Semerkand, br. 108, Kolumna
