Prva porodica, kako u Džennetu tako i na dunjaluku, bila je porodica Adema, a.s., i hazreti Have. Upravo iz razloga što je prvi brak sklopljen u Džennetu, brak sam po sebi nosi djelić džennetske ljepote. Vrlo je bitno znati vrijednost porodičnog gnijezda te mu dati značaj razmišljajući i o njegovoj ahiretskoj vrijednosti. Kako bi porodično gnijezdo istinski bilo dio Dženneta, potrebno je da njegovi članovi žive životom koji priliči Džennetu. Porodično gnijezdo je mjesto gdje dva srca postaju jedno, gdje se dva života stapaju u jedan. To je mjesto mira i spokoja, izvorište sreće. Biti u braku znači odreći se egoizma i postati “mi”.
Tada naš zajednički dom postaje skrovište i mjesto utjehe. Brak je životna škola. A porodica je temelj društva, njegova matica i srž. Ona je ujedno i sigurnost, a porodično gnijezdo je mjesto gdje se razmjenjuje međusobna ljubav i gdje se na djelu pokazuje požrtvovanost. Pored svih nabrojanih ljepota, možemo reći i to da je porodica istovremeno i iskušenje. Kako bi uspješno prošli kroz to iskušenje, članovi porodice moraju znati međusobna prava i odgovornosti koje trebaju izvršavati.
MEĐUSOBNA PRAVA I ODGOVORNOSTI
U porodici postoji lanac odgovornosti koji obuhvata svakog člana. Po tom pitanju, prenosi se sljedeća predaja, vezana za Omera, r.a.: Jedan otac se požali Omeru, r.a., na svoga sina, govoreći kako je mnogo zabrinut zbog njega. Rekao je da on nije dobro dijete i objasnio je sve probleme vezane za njega. Nakon toga Omer, r.a., obrati se njegovome sinu: “Poslije imana, naša je dužnost da činimo dobročinstvo roditeljima te da pazimo kako ne bismo povrijedili njihova srca. Ako povrijedimo njihova srca, kako ćemo ući u Džennet?” Na te riječi dijete upita Omera, r.a.: “Ej vladaru mu’mina! Prihvatam sve što ste rekli. Međutim, da li i dijete ima određena prava kod roditelja?” Omer, r.a., odgovori: “Da, i dijete ima svoja prava. Otac je dužan da djetetu izabere dobru majku, da mu dadne lijepo ime i da ga poduči vjeri.” Dijete zatim reče: “Moj otac nije uradio ništa od toga. Nije mi izabrao dobru majku. Moja majka je kćerka medžusije (vatropokonika). Dao mi je ime koje je istovremeno naziv jedne vrste insekta. Niti me je podučio Časnome Kur’anu, niti šta znam o svojoj vjeri.” Nakon tih djetetovih riječi, Omer, r.a., se okrenu njegovome ocu i reče: “Čovječe, čini dovu i budi zahvalan što ti dijete nije razbilo glavu! Još se i žališ na njega. Ti nisi ispunio svoje dužnosti prema njemu pa da možeš očekivati da i on ispuni svoje prema tebi. Ti si njemu učinio zlo, prije nego li je on tebi ikakvo zlo učinio. Ti si pogazio njegovo pravo.”
Taj divni odgovor Omera, r.a., blisko se tiče sviju nas. Zapitajmo se da li ispunjavamo svoje dužnosti prema našoj djeci pa da možemo očekivati nešto od njih zauzvrat. Da li je moguće ubrati plod iz bašče o kojoj se ne brinemo? Da li krivim linijarom možemo iscrtati pravu liniju? Zapitajmo se da li je hljeb kriv što ga pekar nije kako treba zamijesio? Kako da dijete bude ispravno ukoliko njegovi roditelji to nisu? Baš kao što su za ukusno i zdravo jelo potrebni kvalitetni sastojci i dobar kuhar koji će ih sjediniti na pravi način, tako su i za odgoj dobrog čovjeka vrlo bitni porodično okruženje, osobe koje dijete sebi uzima za uzor, okolina i prijatelji koji ga okružuju. Kako bi dijete izraslo u ispravnog i savjesnog pojedinca bitno je da, i prije njegovog rođenja, majka izabere dobrog oca, a otac dobru majku za njega. To je istovremeno i djetetovo pravo.
FORMIRANJE PORODICE
Prilikom sklapanja braka i formiranja porodice, ono na što treba obratiti pažnju jesu smjernice koje nam vjera daje. Onaj ko izvršava dužnosti spram Allaha, dž.š., taj izvršava i dužnosti spram ljudi. Poslanik, s.a.v.s., nas savjetuje da prilikom sklapanja braka odaberemo osobu odanu vjeri:
“Ženu udaju četiri stvari; imetak, porijeklo, ljepota i vjera. Ti izaberi vjernicu pa ćeš dobiti i sve ostalo.” (Buhari, Nikah, 15)
Navedeni hadis je ključ sreće za sve one koji će uskoro stupiti u brak ili će pomoći u sklapanju braka nekome od svojih bližnjih. Predaja o Džulejbibu, r.a., i njegovoj supruzi, izniman je primjer za sve mlade koji su na pragu formiranja vlastite porodice: Džulejbib, r.a., zatražio je od našeg Poslanika, s.a.v.s., da ga oženi jednom ensarijkom. Poslanik, s.a.v.s., je razgovarao sa ocem te djevojke i tražio je da svoju kćerku dadne kao suprugu Džulejbibu, r.a. Otac djevojke reče: “Ej Allahov Poslaniče, posavjetovao bih se sa njenom majkom pa bih onda dao odgovor.” Čovjek zatim ode do svoje supruge i reče joj da Poslanik, s.a.v.s., traži da udaju svoju kćerku za Džulejbiba, r.a. Ona na to reče: “Mi nemamo kćerku za Džulejbiba, mi ne možemo udati našu kćerku za Džulejbiba.” Njihova kćerka je čula taj razgovor zbog čega odluči da ih upozori: “Zar odbijate prijedlog Allahovog Poslanika, s.a.v.s.? Ja sam zadovoljna onim čime je Resulullah, s.a.v.s., zadovoljan. Dajte me Džulejbibu.” Djevojka potom podsjeti svoje roditelje na 36. ajet sure Ahzab: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.” Nakon toga, njen otac dođe Poslaniku, s.a.v.s., te mu objasni šta se desilo i dade svoj pristanak. A Poslanik, s.a.v.s., za hajirli brak Džulejbiba, r.a., i njegove supruge prouči sljedeću dovu: “Allahu moj! Obaspi ih Svojim rahmetom, bereketom i hajrom. Učini njihovu opskrbu širokom, ne daj da ih zadese teško stanje i nedaće!” Nedugo nakon sklapanja braka, Džulejbib, r.a., je u jednoj bitci poginuo kao šehid. Pejgamber, s.a.v.s., lično ga je spustio u kabur i rekao: “On je od mene, a ja sam od njega.” (Ibn Hibban, es-Sahih, 4035)
Dakle, osobe koje žele stupiti u brak, mnogo više pažnje trebaju obratiti na privrženost Kur’anu i sunnetu, na ahlak i važnost vjere u životu svog izabranika/izabranice, nego na posao, kuću, auto, porijeklo, imetak i ljepotu. Onaj ko namazu daje njegovo pravo, taj će i svome supružniku dati pravo koje mu pripada. Onaj ko se trudi da njegovi roditelji budu zadovoljni njime, taj se trudi i da zadobije zadovoljstvo Uzvišenoga Gospodara. Shodno tome, onaj ko ima lijep ahlak, i njegov dom će biti lijep.
IMAN, SABUR I ODANOST
Kada je nastupio potop, sin Nuha, a.s., Ken’an, bio je jedan od onih koji nisu htjeli da se ukrcaju u njegovu lađu. Nuh, a.s., je i u posljednjim trenucima savjetovao svog sina: “O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!” (Hud, 43) To što se Nuh, a.s., čak i u posljednjim trenucima, svome sinu obraćao sa “sinko moj”, za nas je očit primjer. Roditeljstvo je odgovornost koju nosimo do kraja života. Ne priliči roditeljima da zbog jedne greške svoga djeteta prekidaju vezu sa njim ili da mu čine bed-dovu. Čak i ako je na krivome putu, najvažnija dužnost roditelja jeste da do zadnjeg trenutka pozivaju svog evlada Sirat-i mustekimu (Pravome putu). Iako Nuhov, a.s., sin nije uzvjerovao, Nuh, a.s., je izvršio svoju očinsku dužnost. Uostalom, u Allahovoj, dž.š., vlasti su Uputa, rezultat svakog posla i konačna odluka. Sabur koji je potreban roditeljima, potreban je i supružnicima.
Onaj ko doživljava poteškoće sa svojim supružnikom, ne treba se prepuštati beznađu. Treba se podsjetiti na primjer braka između prve kćerke našeg Poslanika, s.a.v.s., Zejnebe, r.a., i njenog supruga Ebu’l- Asa, r.a. Zejneba, r.a., koja je spasila svog supruga od džehennemske vatre je tračak nade za one koji imaju problema u braku. Osman i Ali, r.anhum, su dva poznata Poslanikova, s.a.v.s., zeta. Nasuprot tome, treći zet, Ebu’l-As, r.a., koji je bio muž Zejnebe, r.a., nije toliko poznat jer je islam primio mnogo kasnije. Poslanikova kćerka, Zejneba, r.a., dugo godina je bila u iskušenju sa svojim mužem. On je uporno odbijao da se odazove pozivu Poslanika, s.a.v.s., i nije želio postati musliman. Uprkos svim molbama i insistiranju njegove supruge, Zejnebe, r.a., on je odbijao da postane musliman. Kada su muslimani trebali učiniti hidžru u Medinu, Ebu’l-As je spriječio svoju suprugu Zejnebu, r.a., u tome. Zejneba, r.a., ostala je u Mekki gdje je proživljavala bol zbog rastanka sa svojim ocem i ostalim muslimanima kao i zbog ustrajnog širka svoga supruga. Uprkos svemu tome, Zejneba, r.a., pokazala je strpjenje i nastavila je činiti dove za uputu svoga muža.
Međutim, Ebu’l-As se u bitci na Bedru borio u nevjerničkim redovima, protiv svoga punca, Poslanika, s.a.v.s. U toj bitci, muslimani su ga zarobili, a Zejneba, r.a., je kao otkup za njega poslala ogrlicu koju joj je poklonila njena majka Hatidža, r.a. Kada je Poslanik, s.a.v.s., ugledao tu ogrlicu, odmah ju je prepoznao i sjetio se svoje supruge Hatidže, r.a. Zatim se rastužio i zaplako. Uz molbu Poslanika, s.a.v.s., i odobravanje plemenitih ashaba, r.anhum, te pod uslovom da razvede Zejnebu, r.a., i dopusti joj hidžru, Ebu’l-As je pušten, a ogrlica je vraćena Zejnebi, r.a. U skladu sa dogovrom, Zejneba, r.a., je došla u Medinu, ali je strpljivo nastavila činiti dovu da njen suprug prihvati pravu vjeru i da ponovo formiraju svoj dom. Nakon nekoliko godina, njene dove su primljene i u sedmoj godini nakon hidžre, njen muž Ebu’l-As je draga srca prihvatio islam i došao u Medinu. Poslanik, s.a.v.s., se obradovao što je njegov zet postao musliman i što je njegova kćerka ponovo svila porodično gnijezdo. Na taj način, dove Poslanikove, s.a.v.s., kćerke Zejnebe, r.a., koja je zajedno sa svojim ocem primjer sabura i vjernosti, ostvarile su se nakon skoro petnaest godina.
ZAHVALNOST U SVAKOM STANJU
Kao što jasno vidimo iz primjera Zejnebe, r.a., kada se pojave porodični problemi, potrebno je posmatrati ih kao duhovna ili materijalna iskušenja te se strpljivo usmjeriti Uzvišenom Hakku. Strpljenje je iznimno bitno za svaku porodicu. Naročito danas kada ljudi pokazuju nizak nivo međusobne tolerancije, kada supružnici zbog nebitnih stvari lome srca jedno drugome, javlja se izrazita potreba za ponovnim ukazivanjem na važnost sabura. Jedna od najljepših predanja o strpljenju jeste sljedeće predanje vezano za hazreti Mevlanu: Jednog dana, hazreti Mevlana dođe kući i reče svojoj supruzi: “Hanumo, ima li šta za jelo?”, supruga reče da nema. On zatim upita: “Ima li hljeba?”, a hanuma opet reče da nema. Nakon toga hazreti Mevlana upita ima li barem vode, ali njegova supruga tužno reče: “Nažalost, nema ni vode.”
Zamislimo sada jednog muškarca, u današnjem vremenu, koji umoran dolazi kući i pita svoju suprugu da li ima nešto za jelo, na što mu ona odgovra da nema. Šta bi se desilo u takvoj situaciji? Prepirka i svađa bi bile neizbježne. Ali, hazreti Mevlana tješi svoju suprugu riječima: “Hanumo moja, izgleda da se naša kuća danas pretvorila u kuću Pejgambera, s.a.v.s.” Kao što znamo, od sedme godine poslanstva našeg Poslanika, s.a.v.s., pa naredne tri godine, muslimani su bili opkoljeni i bojkotovani. U godinama bojkota nikakve namirnice nisu mogle doći do muslimanskih mahala. Tada je bilo dana kada muslimani nisu imali nikakve hrane i kada su jeli kore drveća. Hazreti Mevlana je, podsjetivši je na te dane, utješio svoju hanumu koja mu reče da u kući nemaju ni hljeba niti vode.
I DANAS SE ŽIVA DJECA ZAKOPAVAJU U ZEMLJU
Ukoliko prilikom sklapanja braka i održavanja porodične zajednice, ne slijedimo primjer Poslanika, s.a.v.s., i ne pridajemo važnost vjerskim vrijednostima, naša porodica ne može biti zdrava. Takav dom prestaje nositi dašak džennetskog mirisa. U takvoj porodici Džehennem počinje još na dunjaluku. U njoj se javalja nemir, dolazi do razvoda i odgajaju se problematična i nesretna djeca. Ako se osvrnemo oko sebe, možemo vidjeti da postoje djeca i omladina koja se zimi tresu od hladnoće i lutaju po sokacima. Takvu djecu svi smatraju bezvrijednom i poniženom.
Jedno takvo dijete, prije par dana, došlo je da pita za određeno vjersko pravilo. Bio je to jedan potišten i zabrinut mladić. Tištilo ga je to što se njegova porodica raspala, što je u njegov život ušla tama nakon što mu je majka krenula krivim putem. Dok smo razgovarali o namazu, ispričao mi je kako su ga istjerali iz džamije i kako je nakon toga izgubio interesovanje za obavljanje namaza… Tada mi je rekao i sljedeće: “Efendija, u stvari, moji prijatelji i ja čekali smo sabahski ezan s nestrpljenjem. Naravno, htjeli smo ući u džamiju i ugrijati se…” Ta djeca su jedva čekala da čuju sabahski ezan jer je džamija preko noći bila zaključana. Međutim, čak su ih i iz džamije tjerali. Njihove porodice su se raspale, ili su majka i otac prevarili jedno drugo ili su jedno drugo napustili, ili su bili primorani da se razvedu… Ta djeca nemaju vlastiti dom, porodicu, obrazovanje niti posao. Oni nemaju nikoga ko bi ih vodio kroz život. Ono što imaju jesu loše navike, loše društvo i okrivljivanje sa svih strana. Ipak, razmislimo malo, ko je kriv što su ta djeca došla u takvo stanje? Zbog čega lutaju ulicama? Na koji način su njihovi roditelji stupili u brak? Šta uopće društvo čini kada je u pitanju briga o takvoj djeci?
U predislamskom dobu, dobu džahilijeta, djeca su živa ostavljana da umru. Roditelji bi im govorili da ih vode kod dajdže, opraštali bi se s njima, a potom bi ih žive zakopavali u zemlju. Danas vidimo djecu koja su prepuštena stanju gorem od smrti, djecu koja živa hode ka džehennemskoj provaliji. Ukoliko djeca nemaju mogućnost za dobro obrazovanje, ukoliko žive u lošem okruženju i nemaju nikoga ko bi ih vodio kroz život, oni su poput djece koja su živa zakopana. U današnjim uslovima, razvod roditelja, za djecu znači zakopati ih žive. Ne podučiti djecu namazu znači prepustiti ih džehennemskoj vatri. Ne zaštiti djecu od opasnosti, barem onoliko koliko štitimo svoje imetke, također znači zakopati ih žive. Niko ne razbacuje pare po ulici već ih pomno čuva u bankama i sefovima, ali djecu prepuštamo ulici.
Zar to ne znači da smo ih žive zakopali i bacili u vatru? Neka Allah, dž.š., naše domove pretvori u džennetske bašče! Neka nam učini nasib da i u Džennetu budemo zajedno sa svojim porodicama! Neka svakom članu naše porodice podari džennetski život, a da u našoj lozi ne bude kjafira, fasika niti munafika!
Neka naša dova bude dova koju je činio Ibrahim, a.s.:
“Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!” (Ibrahim, 40) Amin.
Časopis Semerkand, br. 102, Vjera i život
