Neophodno je da čovjek svoj ahlak ukrasi saburom. Kada znamo da nas na kraju puta čeka dobar i lijep ishod, odvažno koračamo tim putem, kakve god poteškoće da nas zadese. A zar ima boljeg puta od onog na čijem kraju je Džennet?
Jedna od osobina svojstvenih muslimanu te jedna od blagodati lijepog islamskog ahlaka jeste strpljenje. Strpljenje je jedna od najistaknutijih osobina vjerovjesnikā, a.s., i evlija. Stoga svaki mu’min treba da svoj ahlak ukrasi osobinom strpljenja.
Riječ “sabur” nosi značenja: spriječiti, zarobiti, biti snažan i otporan, a kao vjerski pojam podrazumijeva izdržljivost spram nevolja, bježanje od nepokornosti i zuluma, čuvanje lijepog edeba prilikom iščekivanja konačnog ishoda od Uzvišenog Allaha. Jedan od velikih evlija, Zunun Misri, k.s., sabur opisuje na sljedeći način: “Sabur znači udaljiti se od djelā koja nisu u skladu sa Allahovim, dž.š., naredbama, očuvati smirenost srca u tegobama, ne žaliti se i ne jadati se, te smatrati sebe bogatim čak i u stanju siromaštva.”
U Časnom Kur’anu nalaze se mnogi ajeti koji podstiču vjernike na strpljenje. U suri Bekara, Uzvišeni Allah kaže: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive.” (Bekara, 155) U navedenom ajetu, Uzvišeni Allah nam daje do znanja da će nas iskušavati raznim iskušenjima i preporučuje nam sabur. Nesumnjivo, dunjaluk je domovina iskušenjā, ispunjena brigom i tugom, a tajna spasa i uspjeha je sabur. U svakom dahu kojeg udahnemo, mi smo u iskušenju. Svakako, za određena iskušenja ne postoji drugi izlaz doli strpljenja. U takvim situacijama, samo oni koji pokažu strpljenje dolaze do olakšanja. Međutim, oni koji ne pokažu strpljenje, oni koji sebe zarobe u brizi, nemiru i žaljenju, oni padaju na ispitu, te bivaju prepušteni i ovosvjestkim i ahiretskim tegobama.
Najbolja nagrada
Sultan svih srca, naš Poslanik, s.a.v.s., o saburu je rekao sljedeće: “Nikome nije data bolja nagrada od sabura.” (Muslim, Zekat, 124). Da, strpljenje je najveća nagrada. Ukoliko na najveće tegobe uzvratimo strpljenjem, postići ćemo i materijalne i duhovne koristi. Čak i najbolnije nevolje, uz sabur se pretvaraju u obilje dobra. Onaj ko posjeduje sabur ne koristi samo sebi, već istovremeno postaje i tvrđava sigurnosti za sve ljude iz svoga okruženja. On je strpljiv, ne žali se na stanja koja ga zadese niti se jada ljudima. Kao takav, on ne rastužuje svoje voljene, pretjerano ne opterećuje odgovorne iz svoje okoline i ne remeti mir svojih bližnjih. Krivicu i odgovornost pronalazi u sebi, a presudu kod Allaha, dž.š. Trudi se da izvrši sve ono što je u njegovoj moći, a ishodište poslova prepušta Uzvišenom Gospodaru. On se pokorava Allahovim, dž.š., naredbama i od Njega Uzvišenog očekuje olakšanje. Svoju nemoć iskazuje Njemu, u svojim iskrenim dovama.
Iskušenje voljenih
Koliko god je strpljenje velika blagodat i nagrada, u istoj mjeri je nestrpljivost loša i ponižavajuća osobina. Nestrpljivi i na najmanju poteškoću reaguju potpuno neumjesno. Na taj način dovode u tešku situaciju i sebe i one oko sebe. Takvi se, u ovom životu stalnih poteškoća, u svakoj prilici žale i jadikuju. A često je većina onih koji ih nastoje utješiti, u još većim nevoljama od njih samih, ali oni čuvaju svoju smirenost strpljenjem i izdržljivošću. Mu’min koji ne posjeduje strpljenje, ne može se sačuvati od lomljenja tuđih srca, a to je propast.
Vjernik nije osoba koja lomi srca, već osoba koja ih raduje. Nepokazivanje strpljenja u trenucima teškoće, te vrijeđanje ljudi i lomljenje njihovih srca, nije ponašanje u skladu sa naredbama Uzvišenog Hakka, niti ima veze sa lijepim ahlakom našeg Poslanika, s.a.v.s. U trenutku nevolje i poteškoće, nefs zapomaže, a prokleti šejtan šapuće mnoge vesvese. Šapuće nam kako nismo zaslužili nevolje i poteškoće u koje smo zapali i trudi se da nas navede na nepokornost.
Međutim, kada razmislimo o životu našeg Poslanika, s.a.v.s., odmah shvatamo koliko su takve primisli neumjesne. Najvoljeniji rob Uzvišenog Gospodara, naš Poslanik, s.a.v.s., tokom svog života bio je izložen mnogim nevoljama, problemima i tegobama. Najprije je ostao bez oca, a zatim i bez majke, izgubio je svoju voljenu suprugu, našu majku Hatidžu, r.anha, doživio je smrt trojice sinova i tri kćeri. Istjeran je iz vlastite domovine i prinuđen da učini hidžru u Medinu. Prošao je kroz teške bitke poput onih na Bedru, Uhudu i Hendeku. Ipak, uprkos svim poteškoćama, uvijek je pokazivao strpljenje i smirenost. Vjernike je također podsticao na strpljenje, govoreći: “Kad Allah zavoli jedan narod, stavlja ga na kušnju.” (Tirmizi, Zuhd, 56)
Sabur je poput gorkog lijeka kojeg nevoljno pijemo, međutim on nam sigurno donosi olakšanje i mir. To je obećanje Uzvišenog Gospodara. Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “O robovi Moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovome svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni.” (Zumer, 10)
Smirenost u nevoljama
Najpotpuniji sabur je onaj koji se pokaže u prvim trenucima nevolje. Oni koji su dostigli istinski sabur ne reaguju burno na dešavanja koja im se ne dopadaju i koja teško padaju njihovim nefsovima. Naprotiv, oni baš u tim prvim trenucima nevolje biraju smirenost. Ta smirenost nije odraz pasivnosti i ravnodušnosti već je odraz čvrste volje i snažnog karaktera. Takvo stanje ubraja se u najvrjednija djela.
U situacijama kada je potrebno pokazati strpljenje, preporučuju se sljedeći zikrovi:
- “Hasbunallah ve ni’me’l-vekil: Allah je nama dovoljan, kako je On lijep zaštitnik” “La havle ve la kuvvete illa billah: Nema snage niti moći osim kod Allaha”
- “Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un: Svi smo Allahovi i sigurno ćemo se Njemu vratiti”
Sabur po pitanju naredbi i zabrana
Druga vrsta sabura jeste sabur koji je potrebno iskazati kada je u pitanju slijeđenje naredbi Uzvišenog Allaha, jer slijeđenje Allahovih, dž.š., naredbi često zahtijeva suprostavljanje nefsu, napuštanje užitaka, trgovine ili odmora. Naprimjer, ustajanje na sabah namaz iziskuje sabur spram pospanosti, post iziskuje sabur spram gladi i žeđi, odlazak na hadždž, kao i zarađivanje opskrbe na halal način, iziskuju sabur spram mnogih poteškoća.
Pored toga, postoje i određene situacije kada smo dužni pokazati strpljenje kao manifestaciju lijepog ahlaka. To se naročito odnosi na činjenje hizmeta roditeljima, ne govoreći im ni “uf”, ili pak održavanje date riječi kada je u pitanju trgovina. Postoji još jedna vrsta sabura, a to je sabur koji iskazujemo po pitanju ustezanja od onoga što je Uzvišeni Allah učinio zabranjenim. Takav sabur je teže postići nego prethodni, ali je on vrjedniji i nosi veću nagradu.
U činjenju ibadeta čovjek pronalazi duhovnu slast. Što osoba više osjeća slast u ibadetima to njena želja za ispravnijim izvršavanjem Allahovih, dž.š., naredbi raste. Na taj način, sabur prilikom izvršavanja ibadeta biva olakšan. Međutim, nefs žudi za haramima. Naprimjer, ne uzeti novac od kamate koji bi olakšao poslove i omogućio čovjeku da kupi ono što želi, znači zgaziti vlastitog nefsa. Mladić koji ne učini blud iz straha od Allaha, dž.š., iako ima priliku za to, pokazao je jednu vrstu duhovnog junaštva. Udaljiti se od djelā kojima Allah, dž.š., nije zadovoljan, uprkos nefsanskim prohtjevima, pogotovo ukoliko su prilike pogodne za realizaciju istih, teško je i zahtijeva sabur.
Uzvišeni Allah zasigurno neće ostaviti bez nagrade sabur koji čovjek iskaže radi Njega Uzvišenog. Osoba će još na dunjaluku osjetiti slast imana koji će se u njeno srce smjestiti kao posljedica takvog postupanja. Zadobit će i mnogobrojne blagodati, a na Ahiretu je čekaju džennetske ljepote. Mi, kao vjernici, znamo da se nalazimo na mjestu iskušenja i svjesni smo da ćemo prolaziti kroz ispite. Nakon što prebrodimo jedan ispit, čeka nas drugi. Na nama je da u svakom stanju pokažemo strpljenje. Stanje mu’mina koji tako postupa je stanje za koje Allahov Poslanik, s.a.v.s., u časnom hadisu kaže da se na njemu može pozavidjeti: “Vjerniku se zavidi na njegovom stanju jer svaki njegov posao je hajr. Takvu posebnost posjeduje samo vjernik: Ukoliko ga zadesi nešto čemu se raduje, on zahvaljuje na tome i to biva dobro za njega. Ukoliko ga zadesi neka nevolja, on se strpi, pa i to za njega bude dobro.” (Muslim, Zuhd, 64)
Časopis Semerkand, br. 106, Vjera i život
