Saučešće
U pismu kojim Šejh-Muhammed Dijauddin, k.s., izražava saučešće porodici mulle Abdulhakima – halife svoga babe, Šejh-Abdurrahmana Tahija, k.s., nalazi se putokaz i svjetiljka za sve vjernike. Obratio im se sljedećim riječima: „Draga braćo i sestre! Od kako je vijeka i svijeta, ljudi se rastaju i odlaze sa dunjaluka. To nije ništa novo, to je neminovnost. Onaj ko je na dunjaluku zauzet ilmom, spoznajom i pokornošću, trudi se i zalaže na putu približavanja Allahu, dž.š., voli radi Njega i mrzi radi Njega, postići će ono što želi i otići sretan sa dunjaluka. Onaj ko život na ovom svijetu provede okupiran stvarima suprotnim od navedenih, taj će na dunjaluku biti izgubljen.
Dunjaluk je kuća problema i mjesto rastanaka; rastajemo se sa braćom, sestrama, roditeljima, djecom… Obzirom da je tako, svaki razumom obdareni čovjek, radit će za Ahiret i Allahovu, dž.š., ljubav, kako bi se oslobodio dunjalučkih problema i postigao mir. Budi rob Allahove ljubavi – spasi se od ropstva. Nosi u prsima dert aška – osjeti istinsku radost. Smrt bližnjih i slične nedaće su nešto što će svaki čovjek iskusiti. Od toga se niko ne može spasiti. O tome nam Uzvišeni Allah u Svojoj Časnoj Knjizi kaže: ‘Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje, malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj strpljive!’ (Bekara, 155) Postoje mnogo veća i teža iskušenja od tog koje je vas zadesilo. Neka od njih su toliko velika da je to što je vas snašlo u odnosu na njih kao mrvica naspram planine. Jedno od njih je smrt Allahova Poslanika, s.a.v.s.“
Šejh i alim
Šejh-Ismail Berzendži, k.s., halifa Mevlane Halida Bagdadija, k.s., prenosi: „Bilo je to u vrijeme kada sam bio u hizmetu Šejh-Jahji el-Merveziju, k.s., u tekiji Mevlane Halida Bagdadija, k.s. Nakon podne-namaza, Šejh-Jahja je legao da malo odspava. Nedugo zatim naš muršid Mevlana Halid Bagdadi reče da želi da ga vidi, a ja mu rekoh da spava. Mubarek Mevlana Halid tada reče: ‘Ne budi ga’, a zatim se zaputi u njegovu sobu. Uđe, nagnu se nad njim, poljubi ga u čelo i prošaputa: ‘Da nas Allah, dž.š., okoristi tvojim životom.’ Nakon toga izađe iz njegove sobe.“ Šejh-Jahja el-Mervezi, k.s., je bio halifa Mevlane Halida Bagdadija, k.s., i jedan od najvećih alima Iraka u to vrijeme. Ljubav Mevlane Halida prema njemu bila je neizmjerno velika, o čemu su pripovijedali mnogi očevici.
Prenosi se da se Mevlana Halid, k.s., prema njemu odnosio kao prema sebi ravnom, unatoč tome što je Šejh-Jahja bio njegov murid. A Šejh-Jahja je sebe vidio kao hizmećara u tekiji Mevlane Halida Bagdadija, k.s., i tako se i ponašao. Jedan od mnogih primjera koji govore o lijepom ahlaku Jahje el-Mervezija, k.s., zabilježen je u djelu Medždu ‘t-Talid: „Mevlana Halid, k.s., je Abdulvehhaba es-Susija poslao u Istanbul kao halifu. Međutim, nakon nekog vremena taj zat se uzoholi. Zavede ga drugovanje sa državnim funkcionerima i ljubav za dunjalučkim imetkom. Unatoč opomenama i upozorenjima, nije slušao niti se popravljao, te ga na kraju Mevlana Halid Bagdadi, k.s., otjera iz svoje tekije. I ne prođe mnogo, a Abdulvehhab dođe kod Šejh-Jahje el-Mervezija, k.s., poljubi mu ruku i zamoli da za njega traži oprost od Mevlane Halida. Šejh-Jahja učini kako je tražio, ode kod muršida i zatraži oprost za njega. A taj veliki zat mu reče: ‘Da je u mojim rukama, ja bih mu oprostio.
Međutim, ruhovi svih Sadata nakšibendijske silsile su od njega okrenuli glavu i podigli ruke od njega. Ali, ako bi Abdulvehhab učinio nešto što bi slomilo njegov kibur (nadmenost) i pokazalo da se uistinu pokajao, možda bi prihvatili njegovo izvinjenje. Neka oboji lice u crno, sjedne na magarca natraške i tako prođe gradskim ulicama, pa ćemo vidjeti.’ Na te riječi Jahja el-Mervezi reče: ‘Sultanu moj, Abdulvehhabov nefs nema snage da to učini, dozvolite mi da ja to učinim umjesto njega. Možda će mu tako biti oprošteno pa će mu se ponovo otvoriti vrata fejza i nura. Ja ću žrtvovati svoj nefs za brata muslimana.’ Čuvši te riječi, Mevlana Halid poče plakati. Zagrli Šejh-Jahju, niz čije lice također potekoše suze. Zatim se Šejh-Jahja vratio Abdulvehhabu i saopštio mu muršidove riječi, a potom dodao: ‘Za to ne krivi nikoga do svoj nefs’. Ali, Adulvehhab je nastavio sa griješenjem i na kraju se potpuno ponižen udaljio od njihovog džema’ata.
Časopis Semerkand, br. 108, Latice ružičnjaka
