Sufije su tesavvuf definisale brojnim definicijama. U nekima od njih stoji: Tesavvuf je, zapravo, lijep ahlak. Tesavvuf je pridavanje pažnje edebu. Tesavvuf je čišćenje srca. Tesavvuf je izbjegavanje bilo kakvih primjedbi, i bespogovorno prihvatanje svih naredbi. Tesavvuf je napuštanje nefsanskih prohtijeva i želja. Tesavvuf je udaljavanje od svega što je beskorisno, te usmjeravanje ka onome što je korisno. Tesavvuf je usvajanje Poslanikovog, s.a.v.s., ahlaka, kroz čvrsto prihvatanje njegova Sunneta. Biti sljedbenik tesavvufa znači znati vrijednosti trenutnog vremena, i pravilno ga koristiti; ne biti grub i nepristojan prema bilo kome, te blago i suptilno postupati prema svima; praštati svakome ko nam je nažao učinio; ne žaliti se na bolest, iskušenja i nedaće; truditi se u dostizanju najuzvišenijeg stepena čovječnosti i ljudskosti.
TESAVVUF JE IHSAN
Tesavvuf je ihsan; način života Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njegovih plemenitih ashaba, r.anhum. Takav način života naziva se ihsanom. Nesumnjivo je da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., živio najljepšim načinom života i ihsana, te da je takvome životu i podučavao. Ashabi, r.anhum, koji su se okitili njegovim ahlakom i koji su postigli potpunost (kemal) putem njegovog nurli pogleda – nazara, najbolji su od svih muslimana, nakon Poslanika, s.a.v.s. U njihovim životima se na najljepši način manifestovala istina: “Ako ja ne vidim Allaha, dž.š., On Uzvišeni mene vidi.”
POJAVA I NASTANAK TESAVVUFA
Vjera islam ne zahtijeva samo formalno izvršavanje ibadeta, nego istovremeno traži i da se ibadet čini srcem. “Džibrilov hadis” u kojem se spominje ihsan, ukazuje upravo na to. A ihsan čini suštinu tesavvufa. Kao odgovor na prvo pitanje postavljeno u tom hadisu, “Šta je iman?”, pojavila se nauka akaida i ilmu ‘l-kelama. Kao odgovor na pitanje “Šta je islam?”, razvile su se nauke hadisa, tefsira i fikha. A kao odgovor na posljednje pitanje, “Šta je ihsan?”, pojavio se tesavvuf. Dakle, sve navedeno moguće je objediniti u tri temeljne tačke: iman, islam i ahlak. Iman obuhvata osnove vjerovanja. Time se podrobno bavi nauka akaida i ilmu ‘l kelama. Ibadetima se bave učenjaci fikha, ili islamskog prava. A ahlak se stječe putem smjernica i odgoja Allahovih, dž.š., bliskih robova i muršida.
Nema sumnje da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na najljepši način živio spomenuta tri temelja vjere, te da je tome podučavao druge. Ashabi, r.anhum, koji su se okitili njegovim ahlakom i koji su postigli potpunost (kemal) putem njegovog nurli pogleda – nazara, najbolji su od svih muslimana, nakon Poslanika, s.a.v.s. Ashabom se naziva osoba koje je prisustvovala Poslanikovim, s.a.v.s., časnim sohbetima, tj. bila njegov prijatelj i uživala njegovo društvo. Muslimani koji su vidjeli časne ashabe, r.anhum, nazivaju se tabi’inima. Generacija nakon njih se naziva tebe’u ‘t-tabi’inima. Oni nisu vidjeli ashabe, r.anhum, već one koji su ih vidjeli. Nakon toga, čestite i pobožne osobe su se počele nazivati zahidima i kjamilima (selef-i salih). Kada su ljudi počeli zanemarivati ihsan, još više se povećala potreba za tesavvufom kao jednim sistemom.
Tada je došlo do obrazovanja mnogobrojnih zasebnih škola i pravaca glede pitanja kako se obavljaju ibadeti. No, većina njih je bila na pogrešnome putu, te su počeli slijediti neispravna vjerovanja koja nisu kompatibilna sa Kur’anom i Sunnetom. Kao što su u svakome vremenu postojali učenjaci, koji su prihvatali učenje ehl-i sunneta ve ‘l-džema’ata, tako su postojali i tarikati čiji pripadnici su bili na putu Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., a koji su pazili na ihsan.
Dakle, istinski pripadnici i sljedbenici tesavvufa izolovali su se od novotarija koje su se kasnije pojavile u vjeri, te su svoja srca nastojali sačuvati od gafleta (nemar) spram Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s. Oni su čuvali uzvišeni ahlak islama – ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.anhum.
Više o nastanku tesavvufa možete pročitati na ovom linku: Pojava tesavvufa kao sistema
ULOGA I ZNAČAJ TESAVVUFA
Uloga i značaj tesavvufa ogledaju se u njegovome cilju; da se čovjek okiti božanskim ahlakom (ilāhī ahlāk). Taj cilj je, u konačnici, odgajanje duhovno zrelog i potpunog čovjeka – kjamil insana.
Da, tesavvuf je poput mekteba, u kojem se uči lijepome ponašanju. A tekija, kao kolijevka tesavvufa, je centar za pročišćenje srca (tasfije) i njegovog oslobađanja od svega ružnoga i pokuđenog (tahlije). Dakle, cilj je oslobađanje srca od ružnog ahlaka, koji ne smije biti u njemu, te usvajanje lijepog i plemenitog ahlaka. Lijep ahlak je naličje vjere, njen “unutarnji fikh” (bātinī fikh), njena suština. Kur’an Časni to naziva takvalukom. A mudžaheda (borba protiv nefsankih prohtijeva) kojom se nastoji postići takvaluk, naziva se “tezkije”. Tezkije je čišćenje srca od poricanja, širka (mnogoboštva i pretvaranja), grijeha, nepokornosti i gafleta (nemar); čišćenje ruha, te otklanjanje negativnih osobina nefsa i njegovo ukrašavanje lijepim svojstvima. Cilj svega navedenog je postizanje Allahovog, dž.š., zadovoljstva i bliskosti.
CILJ TESAVVUFA
Cilj tesavvufa prvenstveno se ogleda u postizanju ma’rifetullaha (spoznaja Allaha), a zatim i muhabbetullaha (ljubav prema Allahu), a za što je potrebno zdravo i očišćeno srce.
Kao što se od svakog čovjeka traži obavljanje ibadeta, isto tako se traži i čišćenje srca (tasfije), odgoj nefsa (terbije), i usvanje lijepog ahlaka.
Kako su iman i ibadet farz, isto tako je i čistoća srca farz. Nesumnjivo je da je sredstvo kojim se obavlja neki farz, isto toliko važno kao i sam taj farz. Nijedan čovjek ne može kazati: “Ja nisam obavezan imanom.”, niti ijedan vjernik može reći: “Ja nisam obavezan ibadetom.”
Isto tako, niti jedan vjernik ne može kazati: “Ja vjerujem, izvršavam ibadete, ali mi nisu potrebni ihlas (iskrenost), božanska ljubav, spoznaja Allaha, dž.š., čistoća srca, niti odgoj nefsa.”
Onaj ko tako nešto tvrdi, ostaje manjkav i nepotpun; nije u mogućnosti da živi ispravnim vjerskim životom kako dolikuje, niti da postigne ciljano, jer sama vjera je sastavljena od islama, imana, i ihsana. Sām iman, bez djelā, nije dovoljan, kao što nisu dovoljni ni ibadeti bez ihlasa. Tesavvuf za koji kažemo da je ihsan, je odgojni sistem koji ima ulogu da srcu omogući spoznaju Allaha, dž.š., te da ga dovede u stanje smirenosti (itmi’nan).
OSNOVE TESAVVUFA
Temeljna načela tesavvufa su: ponašanje prema propisima Kur’ana i Sunneta, čvrsto pridržavanje vjerskih naredbi i zabrana, življenje u skladu sa Poslanikovim, s.a.v.s., Sunnetom, čuvanje od novotarija u vjeri, napuštanje nefsanskih želja i prohtijeva, izbjegavanje tumačenja vjere vlastitim nahođenjem, izbjegavanje postupanja po olakšicama (ruhsa) koje nisu naređene.
Termini sufizam i tesavvuf se ne spominju u Kur’anu i Sunnetu. Međutim, to je odgojni sistem koji je u potpunosti izgrađen na temeljima Kur’ana i Sunneta. U Kur’anu se spominje riječ “mukarreb” (Allahu blizak rob) u značenju koje posjeduje riječ sufija. Istinski sufija je, zapravo, mukarreb. 30) Mukarrebuni su omiljeni dobri robovi koji su prihvaćeni kod Uzvišenog Allaha. To su pojedinci koji prednjače u dobru, i koji su po pitanju edeba i robovanja dosegnuli vrhunac. Svi su oni Allahovi, dž.š., štićenici i Njegovi svjedoci.
Dakle, istinski sufija je onaj ko posjeduje navedena svojstva i koji se nalazi na stepenu kurbijjeta – bliskosti Allahu, dž.š. Sljedstveno tome, kada se kaže sufija, time se podrazumijeva Allahov, dž.š., bliski rob koji se nalazi na stepenu mukarrebuna.
Ukoliko negatori tesavvufa samo tvrde da se ta riječ, i riječ sufija ne nalaze u Kur’anu Časnome, to ne treba da bude nešto što će nas začuditi; naprotiv, to je tako! No, ako niječu značenje koje nosi tesavvuf u sebi, i ahlak, onda su zanijekali cijelu vjeru koju je dostavio Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegov cjelokupni lijepi ahlak. 31)
Da, tesavvuf je život prožet takvalukom, a na koji podstiču Časni Kur’an i Sunnet. To je opšti termin kojim se imenuje obrazovni sistem koji njedri odgoj u okvirima Kur’ana i Sunneta. Njegov cilj je odgajanje potpunog čovjeka – kjamil insana. Njega je Uzvišeni Allah objavio, Poslanik, s.a.v.s., u praksu sproveo, a zatim i nama naredio.
OSNOVNI ZADATAK TESAVVUFA
Osnovni zadatak tesavvufa je čišćenje srca. Kur’an, čistoću srca, imenuje kao “tezkije”, te vječiti spas uslovljava njome (El-A’la, 14-15; Eš-Šems, 9-10).
Poslanikov, s.a.v.s., temeljni zadatak je bio da dostavi Objavu i poduči čišćenju srca (tezkije) (Al-i ‘Imran, 164; El- Džmu’a, 2).
U hadisima, u središtu vjerskog i lijepog odgoja je srce. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mjesto i ulogu srca u čovjekovom vjerskom životu, opisuje riječima:
“Uistinu, u tijelu postoji jedan organ koji, ako bude ispravan, cijelo tijelo biva ispravno, a ako oboli, cijelo tijelo biva bolesno. Taj organ je srce!”
Tezkije je, dakle, čišćenje srca, čišćenje od srčanih, nematerijalnih, duhovnih nečistoća kako što su: širk, kufr, isjan (nepokornost), gaflet (nemar), hased (zavist), mržnja… To čišćenje se obavlja pomoću imana, nura, fejza, tevbe, istigfara, suza, ibadeta…
Srčana čistoća i lijep ahlak predstavljaju batinski fikh vjere, tj. nauku koja se bavi pitanjima i propisima srca i duše. To se u Kur’anu imenuje takvalukom.
Istinska čistoća se ne može postići, sve dok se srce ne očisti od manevijskih (duhovni) grijeha koji se u njemu nalaze, i koje čini.
Uzvišeni Allah veli:
“Ne griješite ni javno ni tajno! Oni koji griješe sigurno će biti kažnjeni za ono što su zgriješili.” (En’am, 120), čime nas odvraća od činjenja bilo kojeg grijeha!
Kao što je svakom vjerniku farz da posjeduje ispravan iman i da besprijekorno izvršava ibadete, tako mu je farz i da pazi na srčanu čistoću, odgoj nefsa i lijep ahlak. Sva sredstva koja vode izvršavanju tih farzova su također veoma bitna i važna.
TESAVVUF I ODGOJ
Tesavvuf i tarikat predstavljaju odgojni sistem koji je primjenjivao Allahov Poslanik, s.a.v.s. Uzvišeni Allah je Svoga Poslanika, s.a.v.s., postavio u središte duhovnog, božanskog odgoja.
Osoba koja se ne povinuje i ne slijedi njegov Sunnet, ne može se odgojiti, niti druge odgajati, makar provela i hiljadu godina u mudžahedi i mudžadeli (borba) protiv svog nefsa. Uzvišeni Allah je svim ljudima postavio sljedeće mjerilo:
“Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’–A Allah prašta i samilostan je.” (Al-i ‘Imran, 31)
Dakle, jedini put koji vodi duhovnoj zrelosti jeste slijeđenje Allahova Poslanika, s.a.v.s. Pored toga, nema drugog puta! Allahov Poslanik, s.a.v.s., je svoje ashabe, r.anhum, podučio imanu, ibadetima, i ihsanu. Pokazao im je praktično i podučio ih da to sprovedu u svojim životima. Plemeniti ashabi, r.anhum, su zatim, prenijeli sve to onima koji su došli poslije njih, i to u potpunosti, bez ikakvih izmjena.
TESAVVUF JE HĀL, A NE KĀL
Tesavvuf nije ograničen samo na riječi (kāl), već je to način života i sveukupnost lijepih stanja, halova. To je način života Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njegovih plemenitih ashaba, r.anhum. Dok se ne doživi, ne može se shvatiti, niti se može objasniti, sve dok se ne kuša. Dakle, moguće ga je shvatiti i njegovu slast je moguće kušati samo življenjem. Veoma je teško izraziti ga i opisati riječima. Tako je svaki evlija definisao tesavvuf kroz prizmu vlastitog kušanja, ili na osnovu onoga što je vidio kroz prozor koji mu se otvorio, te preko mekama (položaj) i mertebe (stepen) na kojoj se nalazio. To je krucijalni razlog zbog kojeg se definicije tesavvufa razlikuju.
Džunejd el-Bagdadi, k.s., bi često govorio:
“Nauku tesavvufa poznaju samo oni koji su spoznali Uzvišenog Gospodara, i oni koji imaju sposobnost pronicanja u dubine. Oni koji se nisu osvjedočili u tesavvuf, ne mogu ga poznavati. Kako je moguće da slijep čovjek vidi svjetlost Sunca?!”
Dakle, tesavvuf je potrebno učiti od muršida koji ga je kušao i koji ga živi. Nije moguće razumjeti ga, posmatrajući sa distance. Potrebno je pronaći kjamil muršida, i pristupiti ovome putu, te osvjedočiti se i kušati njegove tanahnosti. Zbog toga su velikani i kazali: “Dođi, pristupi, osvjedoči se, kušaj, i shvati!”
Ne smijemo zaboraviti činjenicu da se svaka vještina uči od majstora te vještine. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao:
“Prilikom učenja bilo koje vještine, tražite pomoć od onih koji su najbolji i najvještiji u njoj!”
Tesavvuf, kao sastavni dio vjere, nije moguće razumjeti bez posjete velikanima i znalcima tesavvufa. Uzvišeni Gospodar veli:
“Pitajte one koji znaju, ako ne znate!” (Nahl, 43)
Dakle, o tesavvufu treba pitati velikane tesavvufa, one koji su spoznali – arife. U tome smislu je imam Kušejri,
rah., kazao: “Tesavvuf treba učiti od stručnjaka, velikana tesavvufa. Onaj ko ne bude imao muršida, ni na jednom putu neće pronaći uspjeh.”
Kako je samo lijepo kazao pjesnik:
Zar se tesavvufsko znanje može ikako opisati?
Ono se, spoznajom Gospodara, jedino može shvatiti.
Onaj ko se nije osvjedočio u Gospodara Istinitoga, zar može išta znati?
Slijepome je vazda noć, iako Sunce može s’jati.
Više i opširnije o tome šta je tesavvuf možete pročitati online na liknu Šta je tesavvuf? (Semerkand 145. Tema broja)
Više o muršidu pročitajte na ovom linku: Šta je to posao muršida?
O neophodnosti muršida pročitajte više na ovom linku: Duhovne bolesti i doktori
Cijeli sadržaj možete pročitati u knjizi Duhovni odgoj u Islamu.
Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:
