Mevlana Dželaluddin Rumi, k.s., u svojoj Mesneviji pripovijeda: “Jednog dana, padišah je uzjahao konja i krenuo u lov. Na putu je vidio jednu robinju. Čim ju je ugledao, zaljubio se u nju, te odluči da je kupi. Bio je mnogo sretan zato što je ostvario svoju želju, međutim sudbina bijaše takva da se robinja razboli. Padišah je doveo ljekare sa Istoka i sa Zapada, sa svih strana svijeta. Međutim, obuzelo ih je samoljublje i pomislili su da je sve u njihovim rukama. Nisu rekli ‘inšallah izliječit ćemo je’. Zbog toga im je Allah, dž.š., pokazao da su oni samo nejaki ljudi. Ma kakav lijek dadoše i šta god učiniše, bolesnica nikako da ozdravi. Štaviše, njena bolest se samo pogoršala.
Kada padišah vidje da su ljekari nemoćni pred tom bolešću, bosonog otrča u mesdžid. Uđe u mihrab i pade na sedždu. Dok je tako plačući molio Uzvišenog Allaha, u jednom trenutku je izgubio svijest. Utonuo je u san. U snu je vidio jednog pira koji mu reče: ‘Ej padišahu! Raduj se! Tvoja dova je primljena. Sutra će ti doći veoma cijenjen liječnik, neobičnog izgleda. On je mnogo učen u pogledu medicine. On je dobar, pouzdan i povjerljiv ljekar. Lijek koji će ti on dati, djelotvoran je kao nijedan drugi lijek.’ Kada se sutradan liječnik pojavio, padišah reče: ‘Moja istinska ljubav nije robinja nego si ti.’, te se predade njemu.”
Priča koju smo pročitali, kao i sve ostale poučne priče iz Mesnevije, ima za cilj da čitatelja obavijesti o određenoj istini. Niti je padišah uistinu padišah, niti je robinja robinja, niti je liječnik liječnik. Navedena priča je priča našeg ruha koji je u Bezmi Elestu potvrdio: “Da, Ti si naš Gospodar i naš cilj je traženje Tvoga zadovoljstva, naša čežnja je Tvoja ljubav.” Istinski padišah “zemlje” zvane tijelo je ruh, a dunjaluk na kojem je ruh zarobljen u zatvoru tijela je pustinja u kojoj će biti podvrgnut raznim ispitima. Robinja je dunjaluk za kojim se povodi nefs vođen strastima i prohtjevima. Dunjaluk se nekada očituje u liku žene, nekada je to jahalica, nekada imetak, a nekada pozicija. Evlije su kazale: “Sve, osim onoga što čovjeka vodi Allahu, dž.š., i Njegovom zadovoljstvu, je dunjaluk.” Stoga, svi smo dužni da se zapitamo: Ko je ta robinja u našem životu?
Neki od nas su zaljubljeni u poziciju, neki u kuću, neki u ženu/muškarca, neki u luksuz, a neki u automobil… Nefs svakako nema granica u svojim prohtjevima. Kada dobijemo jednu od stvari za kojima čeznemo, odmah želimo nešto drugo i tako za nas počinje novi ispit. A onda, nedostaci onoga što smo postigli od dunjalučkih dobara ili šteta koja ih može zadesiti, dovoljni su razlozi za remećenje umnog i duševnog mira. Zaboravljamo. Zaboravljamo da je sve prolazno osuđeno na manjkavost. Ne postoji ništa u kosmosu, što čovjek uz hiljadu napora postigne, a da nakon toga ne osjeti manjkavost na nekom drugom polju, jer dunjaluk i sve što je na njemu, sam po sebi ne posjeduje vrijednost. Stoga, nastojanje i trud usmjereni isključivo na postizanje dunjaluka ne donosi ništa sem poniženosti. Hazerti Mevlana ukazuje na to stanje sljedećim riječima: “Neko ima magarca, ali nema sedla. Kada nađe sedlo, vuk mu pojede magarca. Neko ima čašu ali nema vode, kada nađe vodu razbije mu se čaša.” Bolest robinje simbolizira bolest ruha kada zapadne u stanje pokornosti nefsu.
Kada ruh padne pod vladavinu nefsa, on se udaljava od istinskog cilja – od postizanja Allahovog, dž.š., zadovoljstva i ljubavi. Padišah koji obavještava dunjalučke liječnike o stanju robinje, simbolizira ruh koji vođen nefsom traži lijek na pogrešnim mjestima. Čovjek teži dunjaluku, a onda biva izložen mnogim nevoljama i problemima zbog onog što je stekao od dunjaluka, međutim svoj lijek i dalje traži u prolaznome. A nije se usmjerio ka pravoj kibli, njegovo srce je nemarno spram Uzvišenog Hakka, ruh mu je u potpunosti opkoljen dunjalukom.
Takav je u stalnoj patnji jer strahuje od gubitka stečenog položaja ili imetka. Razboli se i lijek traži u lijekovima ili duševnim liječnicima. Zapadne u čežnju za onim što je prolazno, a onda kada ostvari svoju želju, tada doživi razočarenje zbog manjkavosti i nedostataka stečenog. Ili zapada u brigu, tugu i patnju jer ne može da ostvari ono što želi… Pa dobro, gdje je rješenje? Rješenje počinje onda kada shvatimo da je izvor naše bolesti neznanje i nemar. A terapija je u okretanju istinskom Vlasniku ljubavi, Uzvišenom Hakku. Jedino okretanjem Njemu Uzvišenome, moguće je pronaći lijek. To što liječnici iz priče ne mogu da nađu pravi lijek i što svaki lijek koji dadnu proizvede kontraefekat, ukazuje na traženje lijeka za nefsanske bolesti kod lažnih muršidā, nakon čega dobijemo samo još više štete, a ne korist.
Čak i da su koristili ispravne lijekove, ti liječnici nisu vjerovali da istinski lijek dolazi od Uzvišenog Hakka i da se niko ne može izliječiti ukoliko On to ne želi. Baš onako kako i prilikom liječenja tjelesnih bolesti lijek djeluje samo uz dozvolu Uzvišenog Hakka, tako i po pitanju duhovnih bolesti, u procesu oslobađanja volje od nefsanskog ropstva i uspostavljanja dominacije ruha nad nefsom, nema uspjeha bez Njegove dozvole. Takvo stanje ne postiže se zbog samog djela ili zbog zata koji ga čini već zbog milosti i dobrote Uzvišenog Hakka, te zbog iskrenosti koju rob pokaže.
Padišahovo shvatanje vlastite nemoći, traženje pomoći od Uzvišenog Gospodara i stizanje radosne vijesti u snu o dolasku istinskog muršida, simbolizira roba koji se želi spasiti robovanja nefsu i spas njegova ruha. Kada čovjek bude izložen nekoj nevolji ili ispitu, to stanje ga ili približava Uzvišenom Allahu, pa on povija svoju glavu prisjećajući se svrhe stvaranja robova, ili se pobuni zbog onog što ga je zadesilo i tako potone u viru svoje nepokornosti. Pametan čovjek, kada ga u ovom prolaznom svijetu zadese nevolje i patnje, zna da izlaz dolazi od Uzvišenog Hakka Koji je vječan.
Ta svjesnost je lutf (dobrota) od Allaha, dž.š. Malo truda koji rob pokaže kako bi se izbavio iz provalije nemara i makar jedna suza koju prolije u tom nastojanju, dovoljni su da budu uzrokom takve blagodati. A naš Poslanik, s.a.v.s., prenosi nam kudsi hadis u kojem Uzvišeni Allah kaže: “Ja prema Svome robu postupam shodno njegovom mišljenju o Meni…. Ako prema Meni krene hodajući, Ja mu u susret krenem trčeći.” (Buhari, Tevhid, 50) Istinski liječnik kojeg je padišah vidio u snu i koji će ga dovesti do njegovog cilja simbolizira muršid-i kjamila (potpuni vodič). Čim je padišah ugledao tog vještog liječnika, odnosno, čim ruh – pa makar to bilo i samo tjelesnim očima – ugleda muršid-i kjamila, odmah mu se približi. On se odmah osvjedoči da se na takvom zatu manifestuje nur njegovog istinskog Mašuka (Voljeni).
Na ovome svijetu dobro se često manifestuje nakon pojave lošeg. Pored toga, blagodat Uzvišenog Gospodara je i u tome što On učini da se ruh osjeti bespomoćnim i da se okrene samo Njemu Uzvišenom, kako bi preodgojio svoj nefs i spasio se podređenosti. Dužnost roba jeste da bude onaj koji traži i da uvijek bude svjestan koja je to kapija pred koju će stati onda kada osjeti da nema nikakvog izlaza. Kada je rob u takvom stanju, Allah, dž.š., otvara i ona vrata za koja svi misle da se ne mogu otvoriti. Uzvišeni Hakk ga dovodi do muršid-i kjamila, ili dovodi muršida pred njega, a rob ostaje zapanjen dobrom kojim je počašćen.
Časopis Semerkand, br. 107, Vjera i život
