Na temu učenja Časnog Kur’ana, Mevlana Tadžeddin Dergami, k.s., je kazao: “Hak (pravo) koji Kur’an ima kod učača jeste da ga uči sa srčanim hudurom. To znači sljedeće: Kada prilikom učenja Kur’ana učač naiđe na Allahove, dž.š., naredbe, treba ih čitati sa strahom, kada naiđe na zabrane – sa osjećajem odbojnosti, kada naiđe na pripovijesti i primjere – sa ibretom (poukom), kada naiđe na radosne vijesti – sa radošću, a kada naiđe na prijetnje – sa strahom i suzama.
Drugim riječima: kada prouči ajete koji sadrže naredbe, treba pognuti svoju glavu sa strahom, kada prouči ajete vezane za zabrane, treba čvrsto odlučiti da će ih se pridržavati, kada pročita neku kur’ansku pripovijest ili primjer, treba razmisliti o njoj i potruditi se da shvati poruku koja se odnosi na njega, kada prouči ajete koji govore o Allahovim, dž.š., počastima i blagodatima, treba se obradovati nadajući se Allahovoj, dž.š., dobroti, a kada naiđe na ajete koji govore o kazni i patnji, treba osjetiti strah i zaplakati.” (Mevlana Ali b. Husejin es-Safi, Rešehat)
Tri stvari
Jedan od velikih sufija, Džunejd Bagdadi, rah., savjetujući nekog čovjeka, rekao je sljedeće: “Svo dobro sakupljeno je u ove tri stvari: • ako već ne provodiš svoj dan u onom što će ti koristiti, nemoj ga provoditi ni u onome što će ti štetiti • ako se već ne družiš sa salih (dobrim) ljudima, nemoj biti zajedno ni sa onima koji su loši • ako već ne trošiš svoj imetak na ono što će ti donijeti Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, nemoj ga trošiti ni na na ono što će izazvati Allahovu, dž.š., srdžbu.” (Bejheki, Kitabu’z-Zuhd)
Zašto su djela nepotpuna?
Savjetujući svoga sina, Lukman, a.s., je rekao: “Sinčiću moj, učiniti dobro i lijepo djelo moguće je jedino sa jekinom (čvrstim, ispravnim imanom, bez sumnji). Osoba je u stanju da čini dobra djela samo shodno svome jekinu. Sve dok ima jekina, čovjek neće činiti nepotpuna i nedostatna djela. Ponekad je bolje i vrjednije čovjekovo malo djelo koje je učinio sa jekinom, nego neko drugo, mnogo veće, koje je učinio dok je njegov jekin bio slab. Čiji jekin oslabi, savladat će ga grijesi, jer će ih početi smatrati beznačajnim.” (Ebu Talib el-Mekki, Kutu’l-Kulub)
Lišenost ma’rifeta
Jedan od istaknutih tabi-tabi’ina (generacija nakon tabi’ina – sljedbenika ashaba, r.anhum), Abdullah b. Mubarek, rah., je rekao: “Ko olahko shvata edeb, bit će kažnjen tako što će ostati lišen sunneta. Ko olahko shvata sunnet, bit će kažnjen tako što će ostati lišen izvršavanja farzova, a ko olahko shvata Allahove, dž.š., farzove, bit će kažnjen tako što će ostati lišen ma’rifeta.” (Ma’rifet: Znanje o Allahu, dž.š., Njegovim sifatima, imenima i manifestacijama, koje se postiže direktno, putem manevijskih (duhovnih) kušanja) (Šihabuddin Suhreverdi, Avarifu’l-Mearif)
Zahvala prilikom buđenja
U jednom hadisu Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Ko god ujutro ustane i kaže: ‘Allahu moj! Ova blagodat sa kojom sam osvanuo – ili blagodat koju sam postigao među Tvojim robovima – samo je od Tebe. Ti nemaš sudruga. Hvala i zahvala pripadaju Tebi.’, ispunio je obavezu zahvale za taj dan. Ako to isto ponovi i navečer, ispunio je obavezu zahvale i večeri.” (Ebu Davud, Edeb, 110)
Riječima i srcem
Jedan od prvih sufija, Haris el- Muhasibi, k.s., savjetuje sljedeće: “Braćo moja! Ljudi dižu ruke i čine dove samo svojim jezicima, ali njihova srca ostaju u gafletu. Vi nemojte činiti dove samo jezikom, činite ih ujedno i vašim srcima, jer tako učinjena dova mnogo je dostojnija da bude primljena. Prema predaji, jedan od ashaba je rekao: ‘Allah se ne odaziva na dovu koju rob učini dok mu je srce u gafletu.’ Braćo moja! Stalno motrite na svoj odnos sa Allahom, dž.š. Ne dozvolite da vaše dove, zbog gafleta, ne budu primljene, nemojte nanositi sebi štetu. Nemojte sami sebe lišavati primanja dove kojim su počašćeni oni što dovu čine sa hušūom (skrušenošću).” (Haris el-Muhasibi, Hakk’ı Arayanlara Nasihatler)
Časopis Semerkand, br. 102., Govor stanja
