Trebamo razmisliti o tome uz kakve poteškoće, kako i ko nam je do današnjih dana dostavio put upute kojim hodimo. Sretnu generaciju plemenitih ashaba, r.anhum, koja zauzima prvo mjesto u toj halki požrtvovanosti i truda, trebamo posmatrati sasvim odvojeno od svih ostalih. Oni su prvaci čovječanstva i islamske historije, čija se vrijednost ne može mjeriti običnim mjerilima.
Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prije kretanja na bitku kod Mu'taha, odredio ko će i kojim redoslijedom nositi zastavu, plemeniti ashabi, r.anhum, su dobro znali da je to redoslijed kojim će postati šehidi, ali oni su bez oklijevanja krenuli na put. Nisu odustali, jer su smrt vidjeli kao susret sa Voljenim.
Kada spomenemo ashabe ili prijatelje Allahova Poslanika, s.a.v.s., trebamo dobro znati o kome govorimo. Ne smijemo zaboraviti da su nam oni dostavili Časni Kur'an bez ikakvih promjena, da su nas oni podučili namazu kakav je obavljao Allahov Poslanik, s.a.v.s., da su nas oni podučili postu kakav je on opisao, zekatu, obavljanju farzova i nafila…
Svi mi volimo određene ljude iz različitih razloga; ili su nam učinili neko dobro, ili među nama postoji prijateljstvo bez interesa. Zasigurno, postoje i ljudi koje volimo iako ih nikada nismo upoznali. Te ličnosti koje su se istakle radom za vrijednosti u koje vjerujemo, za našu domovinu i narod, držimo na posebnom mjestu u našim srcima. A tek kada su u pitanju oni koji su činili hizmet Allahovoj, dž.š., vjeri, prema njima gajimo posebnu ljubav. Ukratko, za ljubav prema njima imamo istinske motive.
Dobro, zbog čega volimo prijatelje Allahova Poslanika, s.a.v.s., odnosno, zbog čega toliko mnogo volimo plemenite ashabe, r.anhum? Zbog čega hazreti Ebu Bekr, Omer, Osman, Ali, r.anhum, i drugi plemeniti ashabi imaju tako posebno mjesto u našim srcima? Zbog čega nam srca zatrepere na spomen njihovih imena? Svi mi imamo toliko mnogo motiva za nabrojati! Štaviše, kada bismo razloge te ljubavi pisali jedan ispod drugih, papira ne bi bilo dovoljno. Opet bismo smatrali da nismo uspjeli iskazati svoja osjećanja prema njima, jer oni zaslužuju sve pohvale.
Zbog čega zaslužuju da budu voljeni?
Uzvišeni Gospodar nam je poslao Svoga Poslanika, s.a.v.s., kako bi bio vesila (sredstvo) naše upute. Zatim se oko njega formirala halka koja se stalno širila. Tako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dobio priliku da podijeli određene dužnosti i da zatraži pomoć od iskrenih i složnih prijatelja. Od njih je tražio pomoć shodno njihovim sposobnostima i iskustvu. Došao je dan kada ih je pozvao u borbu, kada ih je pozvao da daju živote na Allahovom, dž.š., putu. A oni su odmah ostavili svoje poslove i započeli pripreme. Odmah su se povinovali naredbi. Nisu rekli: „Imam porodicu, šta će biti sa mojom djecom, ko će se brinuti o mojim posjedima?“ Dešavalo se da se noć nakon vjenčanja odazovu naredbi i krenu u boj iz kojeg se nikada više nisu vratili svojim porodicama.
Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prije kretanja na bitku kod Mu'taha, odredio ko će i kojim redoslijedom nositi zastavu, plemeniti ashabi, r.anhum, su dobro znali da je to redoslijed kojim će postati šehidi, ali oni su bez oklijevanja krenuli na put. Nisu odustali, jer su smrt vidjeli kao susret sa Voljenim.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je one koji su imali veliko znanje ponekad slao u daleke krajeve, kako bi ljudima objašnjavali islam. Oni su prolazili putevima ispunjenim mnogim opasnostima i išli u potpuno nepoznate gradove. Podnosili su sve vrste tegoba i, ne posustajući, pričali ljudima o islamu. Zahvaljujući trudu i zalaganju tih odabranih ljudi, koji su u svojim životima primjenjivali ono o čemu su govorili, islam se vrlo brzo proširio na području Arabije.
Postojali su i ashabi-izaslanici koji su nosili pisma poziva u islam. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je slao pisma kraljevima, namjesnicima i plemenskim vođama. Ti sultani srcā su neustrašivo nosili poruke Allahova Poslanika, s.a.v.s., iako su vrlo dobro znali da će ostati bez glave ukoliko vladar pred kojeg dođu bude nemilosrdan. Uprkos tome, oni su se međusobno natjecali kako bi ponijeli pismo Allahova Poslanika, s.a.v.s. A mnogi od onih koji su otišli, nikada se više nisu vratili. Postali su šehidi u mjestima u koja su otišli.
Šta reći za one kojima su u Bitci na Uhudu, nakon što su postali šehidi, džahilijetskim zvjerstvom oskrnavili mrtva tijela?
Da li smo sposobni da razumijemo da su ti velikani samo radi vjere učinili hidžru i za sobom ostavili sav svoj imetak, domovinu, okruženje u kojem su godinama živjeli? Da li u rječnicima postoji ijedna riječ koja može opisati požrtvovanost tih ljudi koji su učinili hidžru u Abesiniju, u Medinu?
Neponovljiva požrtvovanost
Sa'd b. Muaz, r.a., je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., rekao sljedeće riječi:
„O Allahov Poslaniče, mi smo povjerovali u tebe i potvrdili tvoje poslanstvo. Mi smo posvjedočili da je istina ono što si nam donio. Dali smo ti svoju čvrstu riječ da ćemo te slušati i biti ti poslušni. O Allahov Poslaniče, ti postupaj onako kako ti znaš da treba. Mi smo uz tebe. Kunemo se Uzvišenim Allahom Koji te poslao sa istinitom vjerom, da nam kažeš da je ispred nas more i uroniš u njega, i mi bismo za tobom uronili. Niti jedan od nas ne bi ostao. Mi se ne bojimo da stanemo pred dušmana. Mi se ne povlačimo sa bojnog polja. Ti nas vodi Allahovim, dž.š., bereketom.“ (Ibn Sa'd, 2/14)
Osvrnimo se na Ebu Sufjana koji je dolazio u Medinu kako bi razgovarao sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., prije nego što je postao musliman. On se mnogo začudio kada je vidio kako se muslimani ushićeno pripremaju za sabah-namaz, pa upita zbog čega tako postupaju. Amidža Allahova Poslanika, s.a.v.s., Abbas, r.a., mu dade veličanstven odgovor:
„Kada bi im Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio da prestanu jesti i piti i tako umru, oni bi to učinili!“ (Abdurrezzak, „El-Musannef“, 9739)
Te riječi bile su dovoljne da opišu vatru ljubavi i privrženosti koja je plamtila u njihovim srcima.
Zar samo ono što se desilo na Bedru nije dovoljna potvrda tih riječi? U muslimanskoj vojsci od 310 ashaba koji su hodili ka vojnom polju, bila su samo dvojica konjanika, oko četrdeset ih je bilo na devama i samo šest ih je imalo štit. Na suprotnoj strani bilo je oko hiljadu vojnika, 200 konjanika i 700 deva. Povrh toga, mušričku vojsku su u potpunosti činili iskusni i naoružani vojnici. A plemeniti ashabi, r.anhum, došli su prešavši put od 200 km smjenjujući se na devama koje su imali, posteći, jer je bio mjesec ramazan, i trpeći vrelinu pustinje. Postojao je samo jedan razlog zbog kojeg su podnosili tolike muke – iman i muhabbet prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.
Njihovo vrijeme
Kako bismo shvatili šta su sve plemeniti ashabi, r.anhum, podnijeli za islam, moramo se, barem na trenutak vratiti u njihovo vrijeme i njihove uvjete života. Učinimo to kako bismo bolje razumjeli o kome govorimo. Najprije, zamislimo potpuno tamne noći bez struje i dane u kojima nisu imali hladne vode niti su ikada imali hrane napretek. Oni nisu mogli ući u auto ili sjesti u avion i otići na određeno mjesto. A tamo gdje bi došli, nije bilo hotela niti nekoga ko bi ih dočekao. Čovjek je sam bio primoran da se bori sa svakom vrstom poteškoće. Uprkos svemu tome, oni su se trudili da preuzete dužnosti obave na najljepši način. Nisu se stidjeli niti ustručavali. Naprotiv, zahvaljujući vatri imana u njihovim srcima, njihove oči nisu vidjele ništa drugo sem hizmeta za Allahovu vjeru.
Kada tako osmotrimo sliku, vidimo da posljednja vjera nama nije došla na tako lahak način. Iza toga stoji veliki, iznimno veliki trud i požrtvovanost. Oni su posvetili svoje živote Allahovom, dž.š., putu, žrtvovali su živote i ostavljali svoje porodice i domovinu. A kada smo mi u pitanju, mi učimo Časni Kur'an u rahatluku i udobnosti, obavljamo namaze u našim toplim sobama. Iftarimo za raskošno postavljenim soframa. Vjersko znanje dopunjavamo iščitavajući ilmihale i druge knjige koje su nam nadohvat ruke. Sve svoje potrebe ispunjavamo, skoro bez ikakvog napora.
Trebamo razmisliti o tome uz kakve poteškoće, kako i ko nam je do današnjih dana dostavio put upute kojim danas hodimo. Sretnu generaciju plemenitih ashaba, r.anhum, koja zauzima prvo mjesto u toj halki požrtvovanosti i truda, trebamo posmatrati sasvim odvojeno od svih ostalih. Kada spomenemo ashabe ili prijatelje Allahova Poslanika, s.a.v.s., trebamo dobro znati o kome govorimo. Ne smijemo zaboraviti da su nam oni dostavili Časni Kur'an bez ikakvih promjena, da su nas oni podučili namazu kakav je obavljao Allahov Poslanik, s.a.v.s., da su nas oni podučili postu kakav je on opisao, zekatu, obavljanju farzova i nafila… Šta god činimo, ne smijemo zaboraviti da smo sve to naučili njihovim posredstvom. Eto, zbog toga naša ljubav prema odabranim ashabima, prijateljima Allahova Poslanika, s.a.v.s., nije nikakva fantazija niti odraz nostalgije, već je krajnje realna, logična i istinita.
Pri spomenu plemenitih ashaba, r.anhum
Kada se osvrnemo na svu tu požrtvovanost, šta da kažemo pri spomenu plemenitih ashaba? Reći ćemo „radijallahu anhum“, dakle, neka je Allah, dž.š., zadovoljan njima. Uzvišeni Allah je obznanio da je njima zadovoljan, a na nama je da tom kratkom dovom samo potvrdimo Allahove, dž.š., riječi. Naš Gospodar, u Časnom Kur'anu, o ashabima koji su dali bejat (prisega) Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i koji su u svakom stanju bili uz njega, kazuje sljedeće: „Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom.“ (Feth, 18). Uzvišeni Gospodar je i u mnogim drugim časnim ajetima pohvalio kako muhadžire, tako i ensarije koji su im otvorili svoje domove.
Nadr b. Enes, r.a., bio je mnogo tužan što nije mogao učestvovati u Bitci na Bedru. Proveo je cijelu godinu do Bitke na Uhudu govoreći: „Ako nas Allah, dž.š., ponovo dovede pred mušrike, vidjet će oni ko sam ja!“ Kada su na Uhudu muslimani počeli gubiti, proširila se vijest da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., postao šehid. U tom trenutku Nadr b. Enes, r.a., je slomio futrolu mača, bacio je prema mušricima i povikao: „Kunem se Allahom da sada pred planinom Uhud osjetim miris Dženneta!“
Kada su navečer u Medinu donešena tijela šehida, jedno od njih nikako nisu mogli identifikovati. Na tijelu tog šehida bilo je više od osamdeset uboda mačem, strijelama i kopljem, zbog čega je bilo u neprepoznatljivom stanju. Naposlijetku, sestra ga je uspjela prepoznati jedino po noktima. Bio je to Nadr b. Enes, r.a. (Buhari, 2595)
Nakon tog događaja, Uzvišeni Allah spušta ajet i šalje radosnu vijest njemu i onima poput njega: „Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmijenili.“ (Ahzab, 23)
Vođa plemena Amr, Ebu Bera, došao je u Medinu kako bi saznao o islamu. Na kraju zamolio je Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da u njegovo pleme pošalje ljude koji će im objašnjavati vjeru. Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je oklijevao jer je smatrao da oblast Nedžid, u koju je trebao poslati ashabe, nije sigurna. Ebu Bera mu reče da se ne treba brinuti i zagarantova mu njihovu sigurnost. Kada se vratio u svoje mjesto, obavijestio je narod o datom obećanju i zatražio je od njih da ga ne prekrše.
Kasnije je Allahov Poslanik, s.a.v.s., tom plemenu poslao grupu od sedamdeset osoba kako bi ih podučili islamu. Na putu između Meke i Medine, na mjestu gdje se nalazio bunar Maune, ashabi, r.anhum, su zastali da prenoće.
U međuvremenu, Haram b. Milhan, r.a., je zadužen da vođi plemena Amr, Ebu Berau, preda pismo Allahova Poslanika, s.a.v.s. Međutim, proširi se vijest da je Ebu Bera preselio, pa Haram b. Milhan dade bismo Ebu Beraovom rođaku Amiru b. Tufejlu i pozva njegovo pleme u islam. Budući da je Amir mrzio islam i muslimane, ne pročita pismo, već naredi jednom čovjeku da s leđa ubode kopljem Harama b. Milhana koji je u tom trenutku držao govor, pozivajući ljude u islam. Koplje se zabi duboko i izađe kroz Haramova prsa. A on, r.a., u ushićenju i sreći zbog susreta sa Uzvišenim Gospodarom i postizanja stepena šehida za kojim je žudio, reče: „Allahu Ekber! Kunem se Vlasnikom Kabe da sam postigao stepen šehida!“
Nakon što je ubio izaslanika Allahova Poslanika, s.a.v.s., Amir zatraži pomoć od njemu prijateljskih plemena Ril, Zekvan i Usajje. Ta skupina zlikovaca napade plemenite ashabe koji nisu bili obaviješteni ni o čemu i koji su čekali kod bunara Maune. Plemeniti ashabi, r.anhum, ne znajući šta ih je snašlo, pokušavali su objasniti svoju namjeru, ali, koliko god da su se trudili, nisu mogli spriječiti zvijeri krvoločnih očiju. Tu su ubijeni svi osim dvojice plemenitih ashaba, r.anhum.
Čuvši šta se desilo, Allahov Poslanik, s.a.v.s., se mnogo rastužio. Njegovo srce je obuzela neizdrživa bol. Ni za kim i ni za čim nije toliko tugovao kao što je tugovao za ashabima koji padoše kao šehidi na mjestu Maune.
Iste noći Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., dolazi vijest da su se tri plemena udružila i postavila zamku desetorici ashaba, da su osmoricu ubili, a dvojicu zarobili i prodali mekkelijama. Jedan od dvojice zarobljenika bio je Hubejb b. Adij, r.a., koji je obješen u Mekki. On je rekao da bi radije žrtvovao svoj život, nego dozvolio da mubarek nogu Allahova Poslanika, s.a.v.s., ubode trn, te je sa vješala poslao selam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.
Te noći, nakon što je saznao sve to, srce Allahova Poslanika, s.a.v.s., izgaralo je u velikoj tuzi. Poslanik Milosti, s.a.v.s., koji nikada nije učinio bed-dovu onima koji su ga nebrojeno puta napadali, te noći je osjetio takav bijes da je sljedećeg jutra, nakon što se uspravio sa rukua drugog rekata sabah namaza tim nesretnicima učinio bed-dovu: „Allahu moj! Žestoko pogodi (uništi) plemena Mudar! Allahu moj! Njihove godine učini teškim kao što si učinio teškim godine gladi za vrijeme poslanika Jusufa! Allahu moj! Tebi prepuštam plemena Lihjan, Adal, Kare, Zib, Ril, Zekvan i Usajje.“
Naveli smo samo nekoliko primjera požrtvovanosti plemenitih ashaba, r.anhum. Oni su svoje živote u potpunosti proveli u odanosti Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i dajući prednost Ahiretu nad dunjalukom. Niti jedna generacija poslije njih nije bila takva. Onima nakon njih, kao i nama, pripala je čast da ih volimo, da ih spominjemo uz poštovanje, iskazujući im čast i zahvalnost. A i to nam je sasvim dovoljno.
Časopis Semerkand, br. 114, Vjera i život
