Komunikacijski mediji koji se razvijaju velikom brzinom, prenose nam vijesti iz naše zemlje i svijeta, skoro u momentu dešavanja. Htjeli mi to ili ne, gomila bespotrebnih informacija dolazi do nas. Često se dešava da danima i mjesecima raspravljamo o temama koje ne koriste niti našem dunjalučkom niti ahiretskome životu. Takve rasprave, koje naročito mediji raspiruju, ne samo da uprazno troše dragocjeno vrijeme našeg života, već i otvaraju put formiranju kojekakvih podjela, prepirki i netrepeljivosti.
Način izražavanja kojeg učesnici koriste kako bi ponizili jedan drugoga postaje još ružniji pod utjecajem pretjerane “slobode” koju pojedinci osjećaju prilikom korišenja virtuelnih medija gdje nisu primorani da se suoče licem u lice sa svojim sagovornikom. Očito je da prljavština nagomilanih informacija nije zaprljala samo naš razum i naše srce, već i naš govor i način izražavanja. Čini se da smo zaboravili na blagost i ljubaznost. Pojedini, vrijeđanje, ponižavanje i okrivljivanje onih koji se ne slažu s njima, čak i u nebitnim stvarima, smatraju nekom vrstom džihada.
Međutim, čini se da ne pridajemo previše značaja propisima i zabranama Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.s., kada je u pitanju način obraćanja i adab lijepog ophođenja. Uz to, velikani su kazali: “Način čovjekovog izražavanja, pokazuje njegovo pravo lice.” Kad je tako, jasno je da musliman svojim načinom izražavanja treba odražavati svoju pripadnost islamu, a ne narušavati vlastito dostojanstvo.
Riječi koje nisu svojstvene muslimanima
Kako bismo ponovo oživjeli islamski način obraćanja, najprije sljedeću istinu moramo duboko urezati u naše pamćenje; Uzvišeni Allah, u 18. ajetu sure Kaf kaže: “On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj Koji bdije.” Citrani ajet nam jasno govori da Allah, dž.š., čuje svaku riječ koju izgovorimo. Shodo tome, ono što priliči muslimanu jeste da se kloni riječi i načina govora kojim Uzvišeni Gospodar nije zadovoljan.
U Časnom Kur’anu, Uzvišeni Allah je obznanio koje su to riječi i načini govora koje On Uzvišeni ne voli: “Allah ne voli da se o nepravdi glasno govori (ružan govor), to može samo onaj kome je učinjena nepravda.–A Allah sve čuje i sve zna.” (Nisa’, 148)
U prethodno navedenome ajetu, pod ružnim govorom smatra se činjenje bed-dove, vrijeđanje, osuđivanje i psovanje. Allah, dž.š., obavještava nas o tome da ne voli da iko osim onoga kome je učinjena nepravda, upotrebljava takav način govora. Također, u 30. ajetu sure Hadždž, Allah, dž.š., nam naređuje da se klonimo neistine i da ne pridajemo značaj neistinitom govoru.
Pored navedenog, u Časnom Kur’anu, kao neprimjereni, navode se sljedeći načini govora:
- Korištenje ispraznih riječi koje nemaju određeno značenje i suštinu, “kavl-i zahir” (Ra’d, 33),
- Korištenje kićenih riječi u svrhu obmane ljudi i unošenja vesvesa u njihova srca, “kavl-i zuhruf” (En’am, 112).
- Govorenje neumjesnih, kontradiktornih riječi i često mijenjanje stava, kako bi se potkrijepile neistinite tvrdnje, “kavl-i muhtelif” (Darijat, 8).
Svi nabrojani načini govora spominju se kao svojstveni mušricima i nevjernicima i ne priliče muslimanima. Naposlijetku, određena vrsta zakletve koja se naziva “zihar” i koju islam ne dozvoljava, a podrazumijeva to da muškarac suprugu koja mu je halal sam sebi proglasi haramom, u 2. ajetu sure El-Mudžadele (Rasprava), karakteriše se kao “kavl-i munker” (ružan i neistinit govor). Muslimanima se strogo zabranjuje da proglašavju haramom ono što je Allah, dž.š., učinio halalom.
Onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti! Buhari, Edeb: 31
Ne prepirite se sa neznalicama
Kako bi se klonio ružnih, grubih, drskih, ispraznih i uvredljivih riječi, čovjek najprije treba izbjegavati okruženja i situacije koje otvaraju put ružnom govoru. Takva okruženja jesu ili mjesta gdje se govori o ispraznim stvarima ili beskorisne i uvredljive prepirke u kojima pojedinci izražavaju svoju nadmenost i koje nemaju za cilj pronalaženje Istine. Na pitanje šta musliman treba uraditi u takvim situacijama, odgovor pronalazimo u 55. ajetu sure Kasas: “A kada čuju besmislicu kakvu, od nje se okrenu i reknu: ‘Nama naša djela, a vama vaša djela; mir vama! Mi ne želimo društvo neukih.’” Citirani ajet istovremeno nam ukazuje na to da trebamo napustiti
Ne raspravljajte sa neznalicama, jer nikada ih ne možete ubijediti. Imam Gazali, rah.
Imam Gazali, rah. određeno duštvo ali i to da su isprazne i beskorisne riječi kao i prepirke svojstvene neukima. Izreka koja se pripisuje Hudždžetu’l-islamu, Imam-i Gazaliju, rah., “Ne raspravljajte sa neznalicama, jer nikada ih ne možete ubijediti.”, ukazuje na besmislenost ulaženja u raspravu sa onima koji ne posjeduju znanje niti spoznaju, koji unaprijed prosuđuju i koji su grubi i tvrdoglavi.
U časnim hadisima navodi se termin “mira” i označava prepirku koja otvara put ljutnji, grubosti, drskosti, dvoličnosti i podjelama, te se od muslimana traži da napuste takve prepirke. Prema predaji Enesa b. Malika, r.a., Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
“Ko napusti raspravu kad nije u pravu, bit će mu napravljena kuća na periferiji Dženneta, a ko ostavi raspravu kad je u pravu, bit će mu izgrađena kuća u najodabranijem dijelu Dženneta.” (Tirmizi, Birr, 58)
Napuštanje rasprave ne znači da trebamo šutjeti na nepravdu i da ne trebamo ispunjavati naredbu naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Zapravo, jedna od naših osnovnih dužnosti jeste da spriječimo našu braću koja su krenula putem činjenja zuluma sebi ili ummetu, te da im na taj način pomognemo. U skladu sa tim, naš Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Pomozi svome bratu bilo da je zalim (onaj koji nanosi nepravdu) ili mazlum (onaj kome je nanesena nepravda).” Jedan od ashaba upita: “Ja Resullallah, pomoći ću mazlumu, ali kako da pomognem zalimu?” Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: “Spriječit ćeš zulum zalima, eto tako ćeš mu pomoći.” (Buhari, Ikrah, 7)
Naređivanje dobra ružnim govorom
Budući da nam je cilj pomoći bratu da odustane od griješenja te spasiti njega i ummet od zuluma, onda i način kao i stil našeg obraćanja trebaju biti u skladu sa tim ciljem. Grubo i omalovažavajuće obraćanje ne može dovesti do ostvarenja našeg cilja. Naprotiv, na taj način podstičemo njegov inat i upornost u griješenju, čime nanosimo zlo našem bratu ali i cijelome društvu.
Kada je Uzvišeni Gospodar naredio Musau, a.s., da se čak i faraonu obraća na lijep način, slatkorječivo i smireno (“kavl-i lejjin”), ne obraćati se bratu muslimanu na takav način, ma koliko da je griješan, najblaže rečeno, predstavlja sramotno ponašanje.
Uz to, u 44. ajetu sure Taha, Uzvišeni Allah nam ukazuje na to da lijep način obraćanja može navesti sagovornika na razmišljanje, što bi mu moglo pomoći u pronalaženju Ispravnog puta. Suprotno tome, ružan govor samo može odvratiti ljude od Pravoga puta. Dakle, kada je u pitanju naš brat musliman, ma koliko on bio ustrajan u činjenju grijeha i ma koliko bio velik njegov grijeh, trebamo mu se obraćati govorom koji je u Časnom Kur’anu okarakterisan kao “kavl-i lejjin”.
Osim toga, govor treba biti u skladu sa islamom i razumom, iskren, dobronamjeran i pun poštovanja, u Časnom Kur’anu spomenut kao “kavl-i maruf”. Treba biti i “beliğ” (lijep i utjecajan), “sedid” (ispravan, tačan i vjerodostojan), “kerim” (plemenıt) i “mejsur” (govor koji olakšava). Ukoliko neko kaže: “Takvo postupanje ne daje nikakav rezultat kada je sagovornik neko ko ne zna šta je dobročinstvo, ljepota i blagost”, reći ćemo samo to da mi nismo zaduženi za uspjeh, već za ulaganje truda. Dužnost muslimana nije da dovede ljude do Istine, hajra i Upute, već da ih lijepim edebom pozove tim vrijednostima.
Postoje i oni koji kažu: “Kada ih već ne možemo ubijediti u dobro, šta je prepreka tome da izrazimo svoju ljutnju pred neznalicama i onima koji se inate, te da im održimo nezaboravnu lekciju?” Završit ćemo naš tekst podsjetivši ih na časni hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti!” (Buhari, Edeb: 31)
Semerkand, br. 101., Vjera i život
