Riječ “islam” znači pokoravanje, poslušnost. Dakle, islam je poslušnost i teslimijet Uzvišenom Allahu i bezuslovno prihvatanje Njegovih naredbi i zabrana.
Islam je prihvatanje i prakticiranje svega što je Allah, dž.š., putem Objave dostavio svome poslaniku Muhammmedu, s.a.v.s., odnosno, islam je potvrda riječima i djelima da to prihvatamo. To je pokornost Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s.
Musliman je osoba koja se pokorava propisima islama i sprovodi ih u svome životu.
Islam podrazumijeva da se nakon vjerovanja pokorimo Allahovim, dž.š., naredbama i da izvršavamo zapovjedi i klonimo se Njegovih zabrana.
RAZLIKA IZMEĐU IMANA I ISLAMA
Iman i islam su dva termina koji se međusobno upotpunjavaju, ali nose različita značenja. U časnom Kur’anu se koriste različitim značenjima. U suri Hudžurat Uzvišeni Allah kaže:
“Neki beduini govore: ‘Mi vjerujemo!’ Reci: ‘Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla (…)” (Hudžurat, 14)
U 35. ajetu sure Ahzab također je naglašena razlika između imana i islama: “Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama (…)”
Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., razdvojio je iman i islam, definišući islam kao sva zahirska djela: “Islam se manifestuje očigledno, dok je iman (skriven) u srcu.”
Prema tome, iman predstavlja unutrašnju, a islam vanjsku sigurnost. Stoga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., lični doprinos pojedinca u obezbjeđivanju sigurnosti zajednice definisao islamom, a ne imanom, i kazao je: “Musliman je onaj od čijih su jezika i ruku sigurni drugi muslimani.” Kao zaključak možemo kazati sljedeće: Kada se riječi iman i islam koriste pojedinačno, onda one nose isto značenje. Međutim, kada se koriste zajedno, onda je njihovo značenje različito. U tom slučaju imanom se smatra potvrđivanje srcem, a islamom se aludira na djela.
PET ISLAMSKIH ŠARTA
Pet je temeljnih osnova islama, i one se nazivaju islamskim šartima.
Prvi islamski šart je izgovaranje kelime-i šehadeta tj. svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha, dž.š., i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik. Te dvije istine su dva nerazdvojiva dijela jedne cjeline. Iz razloga što su vezane jedna za drugu, one su jedno, u smislu propisa i obaveznosti.
Drugi šart je klanjanje pet dnevnih namaza. Svih pet namaza su poput nerazdvojive cjeline. Ukoliko bi neko zanegirao samo jedan od pet dnevnih namaza, time bi zanegirao i sve ostale.
Treći šart je davanje zekata. To je farz, isto kao i namaz, jer se u Kur’anu zekat i namaz spominju zajedno, iz čega se zaključuje da je zekat šart, kao i namaz.
Četvrti šart je post mjeseca ramazana. Ibadet posta je učinjen farzom i nama, kao što je bio učinjen farzom i prethodnim ummetima.
Peti šart je obavljanje hadža. To je ibadet koji se čini i tijelom i imetkom. Njegova obaveznost potvrđena je Kur’anom i Sunnetom.
Pet islamskih šarta su po pitanju obaveznosti izvršavanja i vjerovanja u njih kao jedna cjelina. To što su neki robovi, pod određenim uslovima oslobođeni nekih od navedenih dužnosti, ne mijenja njihov propis.
Vezano za to, od Allahova Poslanika, s.a.v.s., se prenosi sljedeća predaja:
“Islam se zasniva na pet osnova: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i
poslanik, klanjanju pet dnevnih namaza, davanju zekata, postu mjeseca ramazana, i posjeti Allahove kuće–Kabe.”
VJERA ISLAM
Vjera je skup božanskih zakona koji ljude, posjednike razuma, njihovom slobodnom voljom vodi ka onome što je najbolje, najispravnije i najljepše. Ti zakoni ljude vode ka dobru. Sve dok se ljudi svojom slobodnom voljom i željom pokoravaju Allahovim, dž.š., zakonima, oni su na Pravome putu. Zahvaljujući tome postići će sreću i spas i na dunjaluku i na Ahiretu. Ideje, sistemi i poreci koje su ljudi uspostavili mogu obezbjediti određenu harmoniju i red, ali oni nikada ne mogu predstavljati vjeru. Izvor vjere je jedino Uzvišeni Allah.
Vjera koja je objavljena svim poslanicima, od Adema, a.s., do našeg pejgambera Muhammeda Mustafe, s.a.v.s., naziva se islamom.
Uzvišeni Allah nam je tu istinu objavio ajetom:
“Allahu je prava vjera jedino – islam (…)” (Al-i ‘Imran, 19)
Vjera objavljena Musau, a.s., kasnije je nazvana judeizmom, a vjera objavljena Isau, a.s., kasnije je nazvana kršćanstvom. Ni Musa, a.s., ni Isa, a.s., nisu koristili te nazive. Oni su dostavili Allahove, dž.š., naredbe, pozivali su vjerovanju u jednog Allaha, dž.š., robovanju Njemu, te načinu života shodno božanskim knjigama Tevratu i Indžilu. Međutim, jevreji, kao i kršćani, izmijenili su svoju vjeru i svoju knjigu, odmah nakon odlaska poslanog im poslanika.
Istinska vjera ljude poziva vjerovanju u jedinoga Gospodara, Allaha, dž.š., i naređuje nam da samo Njemu činimo ibadet. Upoznaje nas sa činjenicom da ne postoji drugi stvoritelj osim Uzvišenog Allaha. Čovjek, posjednik svijesti i razuma, je stvorenje koje je u stanju da razmisli o svome stvaranju. Kada ostane sam sa svojom savjesti, pita se odakle je došao, gdje ide, i zašto je stvoren. Samo putem istinske, ispravne, vjere može da pronađe odgovor na pitanje zbog čega je stvoren. Može da upozna Gospodara Koji ga je stvorio i Koji mu je podario nebrojene blagodati. Vjeruje u Allahove, dž.š., odabrane robove – poslanike, a.s., i trudi se da se ukrasi njihovim lijepim ahlakom, te tako unese svjetlo u svoj život i postigne zadovoljstvo svoga Gospodara. Dakle, osobe koje vjeruju žive život dostojan čovjeka, a na Ahiretu će postići vječnu sreću. Vjernike odlikuje čvrsta volja, jer oni zahvaljujući svojoj vjeri znaju da Uzvišeni Allah sve zna i da od Njega ništa ne mogu sakriti. A zajednica koju formiraju osobe sa takvom čvrstom voljom i sviješću odlikuje se redom, stabilnošću, pravdom i sigurnošću. Vjera je izvor svake vrste lijepog ahlaka, ljudskih vrlina i edeba.
U Časnom Kur’anu je jasno kazano da je vjera islam jedina primljena vjera kod Uzvišenog Allaha:
“(…) Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera (…)” (Ma’ide, 3)
Dakle, islam je vjera kojom je Allah, dž.š., zadovoljan. Allah, dž.š., je obznanio da osim te vjere neće primiti niti jednu drugu vjeru, ideologiju, način života i formu ibadeta. Allahov, dž.š., zakon glasi:
“Allahu je prava vjera jedino – islam (…)” (Al-i ‘Imran, 19)
“A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.” (Al-i ‘Imran ,85)
Naša sveta vjera nije vezana za jedan narod ili vremensku epohu. To je vjera za sve ljude do Sudnjeg dana. I od trenutka kad je objavljena, pa do Sudnjeg dana, svi ljudi će biti pitani za nju.
CILJ VJERE ISLAMA
Cilj vjere islama je da pojedinca i društvo sačuva od svake vrste zla, te da ga uputi na ono što je dobro i lijepo, obezbjeđujući mu sreću i blagostanje na oba svijeta.
Islam naređuje poštivanje tuđih prava. Podučava pojedinca, porodicu i narod njihovim pravima i obavezama. U svemu naređuje čestitost i stid.
Naređuje rad, a zabranjuje lijenost i provođenje vremena uprazno. Nauci i struci pridaje veliki značaj. Naređuje bavljenje zemljoradnjom, zanatom i trgovinom.
Islam omogućava čišćenje nefsa, oslobađa čovjeka od ružnih osobina, a ukrašava ga dobrim i lijepim osobinama. Naređuje lijep ahlak, a ružnu narav strogo zabranjuje.
Islam izgrađuje poštovanje i ljubav prema ljudima, te samilost i plemenitost prema svim stvorenjima. Poziva na lijepe međuljudske odnose, uzajamnu pomoć i bratsko postupanje.
Islam traži od nas da se pomažemo i da jedni drugima hizmetimo.
U svim islamskim propisima postoji neka korist, niti u jednom nema štete. Sve ljepote i počasti, kao i svi vidovi sreće i uspjeha su u islamu.
ISLAM JE VJERA MILOSTI
Islam je vjera milosti i plemenitosti. U knjizi islama, Časnom Kur’anu, milost se spominje na više od tri stotine mjesta. Također, navodi se da je poslanik islama, Muhammed, s.a.v.s., poslan kao milost. Sve to pokazuje koliko je naš Gospodar milostiv i plemenit prema nama.
“On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – On je prema vjernicima samilostan.” (Azhab, 43)
Zahvaljujući toj milosti ljudi izlaze iz tame na svjetlo, nestaje tegoba i nastaje sreća i blagostanje.
Milost našeg Gospodara je beskrajna i svako ko hoće može zagrabiti koliko god želi iz tog beskrajnog mora. Jer, On Uzvišeni ne vraća praznih ruku nikoga ko dođe na Njegovu kapiju.
“Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv.” (Nisa’, 110)
Nema sumnje da kao ljudska bića imamo grijehe, a pored toga, u našim djelima mogući su razni nedostaci. Ono što je važno jeste to da ne ustrajavamo u grijehu i da ne gubimo nadu u Allahovu milost.
Ako se budemo trudili da uz takvu percepciju izvršavamo Allahove, dž.š., naredbe, u prilici smo da postignemo Njegovu milost i oprost.
A Kur’an nas uči da nadu u Allahovu milost gube samo nevjernici:
“(…) I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87)
Cijeli sadržaj možete pročitati u knjizi Duhovni odgoj u Islamu.
Naslovi koje na ovu temu možete pročitati u knjizi: ODLIKE VJERE ISLAMA, Milost svjetovima, ISLAM BRIŠE ONO ŠTO JE BILO PRIJE ISLAMA, Najbolja opskrba za put u vječnost
Vezani tekstovi iz ove knjige koje možete pročitati:
Vjerovanje u Allaha dž.š. i Njegove sifate