Naša vjera je zabranila kamatu, crno tržište, varanje i spletke, te lažno zaklinjanje u trgovini. A trgovina koja se realizuje u okviru dozvoljenih granica, pored toga što donosi halal zaradu, biva i sredstvom postizanja vječne sreće.
U slučaju potrebe, tarikati se mogu baviti trgovinom, ako tu trgovinu realizuju u okviru dozvoljenog, i ako im je na prvom mjestu duhovna zarada. To nije prepreka u njihovom ispunjavanju funkcije odgoja murida i izvođenja na stepen potpunih robova koji robuju Uzvišenom Gospodaru na stepenu ihsana.
Danas se često susrećemo sa pitanjem „Da li se sufije bave trgovinom?“, koje se ne postavlja s ciljem pronalaženja odgovora, već kao odraz osude.
To što prigovor u obliku takvog pitanja dolazi od strane onih koji osuđuju sufije za lijenost i zanemarivanje dunjaluka, ukazuje na namjeru koja stoji iza tog pitanja. Ipak, uprkos tome, iz razloga što se ta osuda ili pridika često i glasno ponavlja, čak su i neki pripadnici tarikata zbunjeni. Vjernici su uznemireni zbog trgovačkih aktivnosti pripadnika tarikata za koje su vezani ili čiji su simpatizeri. Kao da nisu svjesni da osuđuju i skoro pa smatraju grijehom bavljenje trgovinom koju je Uzvišeni Allah učinio dozvoljenom i na koju je podsticao Allahov Poslanik, s.a.v.s.
Ne smijemo zaboraviti sljedeće: Ponekad među ljudima počnu kružiti određene tvrdnje i insuinacije koje mnogi prihvate zdravo za gotovo. No, u takvim situacijama, glavno mjerilo za muslimane trebaju biti riječi Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., a ne ono što neko misli ili govori. Budući da je tako, onda i na pitanje o tome da li je ispravno da se sufije bave trgovinom, trebamo potražiti odgovore u skladu s tim principima, bez zapadanja u bespotrebno nastojanje da se odbranimo.
Islamsko poimanje trgovine
Trgovina se ukratko definiše kao kupovina i prodaja dobara ili pružanje i korištenje usluga zarad postizanja koristi. U skladu sa tom definicijom trgovine, svi ljudi su uključeni u trgovinu, ili kao kupci ili kao prodavci. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Devet od deset dijelova opskrbe je u trgovini.“ Učenjaci su zaključili da je zadovoljenje osnovnih potreba društva preko različitih zanimanja i kroz trgovinu farz-i kifaje.
Naravno da postoji dozvoljena i nedozvoljena trgovina. Naša vjera je zabranila kamatu, crno tržište, varanje i spletke, te lažno zaklinjanje u trgovini. A trgovina koja se realizuje u okviru dozvoljenih granica, pored toga što donosi halal zaradu, biva i sredstvom postizanja vječne sreće. U časnom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam obznanjuje da će povjerljivi trgovci, oni koji nose svojstvo „emin“, biti na Ahiretu zajedno sa vjerovjesnicima, sidicima i šehidima.
To znači da trud sufija da budu korisni muslimanima i da svoju opskrbu zarade na halal način putem trgovine, ne da ne zaslužuje osudu, već je takvo nastojanje vrijedno pohvale. Kjamil muršidi, koji su se i sami pretežno bavili određenim zanatima, i svoje su muride podsticali na rad i zarađivanje za život vlastitim rukama. To podsticanje istovremeno je bilo usmjereno i na trgovanje u okviru dozvoljenog. A historija nam kroz primjer ahija kazuje o tome da je ispravno poimanje trgovine moguće uz tesavvufski odgoj.
Mi smo svjesni da je osuda derviša za bavljenje trgovinom, predstavljenom kao veliki grijeh, više usmjerena na sam identitet tarikata nego na derviše koji na taj način zarađuju svoju opskrbu. Ipak dok o tome raspravljamo iz tog ugla, moramo imati na umu dozvoljenost trgovine koja je u skladu sa islamskim mjerilima.
Da li se tarikati bave trgovinom?
Iako su džemati u kojima se realizuje tesavvufski odgoj dijelom zasnovani na tradicionalnim aktivnostima, oni imaju određene sektore koji se bave obrazovanjem, izdavalaštvom ili pak nekim drugim aktivnostima koje se mogu smatrati trgovačkim. U suštini, takvi poslovi su većinom započeti uz podsticaj i savjete velikana, i obavljaju ih uglavnom muridi ili simpatizeri tarikata. Takvi poslovi funkcionišu pod rukovodstvom vakufa, udruženja ili trgovačke organizacije koja je na sebe preuzela institucionalne odgovornosti, te pod nadzorom države. Ukoliko se pazi na ispravnost i propise, onda ne bi trebalo biti nikakvog prigovora. No, prvi prigovor dolazi upravo iz domena ispravnosti bavljenja trgovinom, dakle, iz donošenja zaključaka na osnovu vjerskih mjerila.
Mi većinom mislimo da osobe koje poimaju trgovinu odvojenom od vjere i koje se žale na to da je akcentiranje vjerskih osjećanja prilikom trgovine ustvari zloupotreba vjere, iskazuju brigu zbog vjere. Međutim, ono što ustvari iskazuju jeste briga zbog trgovine, jer smatraju da tako dobivaju nepravednu konkurenciju koja ih ugrožava. Izjave tih ljudi, koje na prvu odaju dojam da su u pravu, još više potvrđuju naše stanovište. Naprimjer, oni kažu: „Bavljenje tradicionalnih institucija trgovinom je nešto novo čega nema u našoj tradiciji.“ Oni naglašavaju svrhu postojanja tarikata i to da tarikat ne smije biti sredstvo postizanja ovosvjetske opskrbe.
No, treba imati u vidu da su tekije, kako danas, tako i prije, imale materijalne troškove svoga održavanja i funkcionisanja. U osmanskom periodu, ti troškovi su podmirivani zaradom tekijskih vakufa, štaviše, kada to nije bilo dovoljno, onda je država pomagala u tome. Derviši su dobivali zaduženja u okviru tekijskih dućana, hanova, hamama, mlinova, njiva i bašči. Dakle, tarikati su se i prije bavili trgovinom kao nužnom potrebom. Ono što je danas novo jeste to da su tekije proširile svoje trgovinske djelatnosti i da su okrenute ka društvu, a ne samo ka ispunjenju tekijskih potreba. A to je opet nešto što je rezultat nastojanja da se podmire nove potrebe koje su novi uslovi života učinili nužnim.
Istinska zarada
Kada kažemo „novi uslovi“ mislimo na poimanje vjere i države koje je drugačije danas u odnosu na osmanski period. Kako bi se izgradilo sekularno društvo, islamsko obrazovanje je dugo bilo zabranjeno, a dozvoljena je „vjerska kultura“ koja se ne miješa u svakodnevni život. Muslimani su bili izloženi neodgovornoj i neumjesnoj prevari preko literature koja je islamske principe u potpunosti zanemarila.
Stoga je ispunjavanje potreba društva, koje su zasnovane na islamskim principima, okosnica očuvanja tarikatskog poimanja hizmeta i očuvanja temelja tesavvufskog odgoja. A svakako sve vjerske organizacije koje su zasnovane na iskrenom pristupu vjeri i ljudima, u prvi plan stavljaju hizmet, i svoje poslove vode na prikladnim poljima za to. Zbog toga što se ta strana priče uglavnom ne vidi, tarikati se danas osuđuju zbog bavljenja trgovinom kroz koju se navodno pokoravaju kapitalizmu, ovom svijetu, i nastoje postići materijalnu moć i korist.
Takve vrste prigovora ili osuda na trgovinu kakvu je definisao kapitalizam u suštini su ispravni prigovori sa islamskog stanovišta. Jer, u kapitalizmu je ključno postići veliku korist, bezuvjetno na način i sredstva. Zbog toga, kapitalizam ne poznaje nikakva mjerila. Kapitalizam smatra dozvoljenim prevare i laži. A takva trgovina je sa islamskog stanovišta naravno grijeh i zlo.
S druge strane, u islamskom poimanju trgovine, korist se ne sastoji samo od materijalne dobiti. Za muslimana, trgovina je sredstvo širenja halke dobra i hizmeta. Istinska zarada o kojoj musliman brine u okviru trgovine jeste ispunjavanje dozvoljenih potreba svoje braće, i tako postizanje sevapa hizmeta ljudima; pružanje mogućnosti braći da zalogaj koji pojedu bude halal; te trgovanje u skladu sa mjerilima i zadovoljstvom Uzvišenog Allaha.
Klonimo se lošeg mišljenja i potvore
Ono što pokušavamo reći jeste sljedeće: U slučaju potrebe, tarikati se mogu baviti trgovinom, ako tu trgovinu realizuju u okviru dozvoljenog i ako im je na prvom mjestu duhovna zarada. To nije prepreka u njihovom ispunjavanju funkcije odgoja murida i izvođenja na stepen potpunih robova koji robuju Uzvišenom Gospodaru na stepenu ihsana. Naprotiv, takve vrste aktivnosti, u današnjim uslovima, upravo su neophodne za realizaciju takve dužnosti. Tvrditi da su tarikati u trci za materijalnom koristi, da im je trgovina jedino polje zanimanja, ili da im je trgovina postala cilj, te da tako zloupotrebljavaju vjeru, nije ništa drugo doli potvora.
Moguće je da određene grupacije koriste priliku za zloupotrebu sve većeg interesovanja za trgovanje po islamskim principima, trgovanje u skladu sa edebom i lijepim ahlakom. Međutim, to što se suštinski ispravan, dozvoljen i potreban hizmet zloupotrebljava, ne treba biti uzrok smatranja tog hizmeta neispravnim. Povrh svega, generalizovanje i optuživanje za zloupotrebu, bez ijedne pouzdane informacije, dokumenta, ili svjedoka, jeste loše mišljenje (suizan), i za muslimana je haram.
