Kako svaki put ima svoje razbojnike i odmetnike, tako i put tesavvufa ima svoje. No, lahko je razlikovati razbojnike od evlija. Onaj ko ne gleda u čovjekove riječi, izgled, plakanje ili smijanje, već u njegov ahlak, takav odmah uviđa razliku.
Nekada je bilo onih koji su mijenjali farove, branike i štop svjetla, pa čak i natpis marke starog automobila kako bi ga prikazali kao noviji model. Na to su trošili mnogo novca. Štaviše, bilo je onih koji su krali spojlere sa luksuznih automobila i stavljali ih na svoje, ne tako luksuzne automobile.
Dobro, moguće je da postoje imitacije automobila, ali, zar ne postoje i imitacije ljudi? Onako kako su se svojevremeno umnožile imitacije automobila, tako su se kod nas u posljednjem stoljeću umnožile i imitacije ljudi. Danas postoje bezumnici, naizgled „posvećeni vjeri“. Da odmah napomenemo, kada kažemo naizgled „posvećeni vjeri“ ne mislimo na odjeću i izgled ljudi. Ono na šta ciljamo jeste dvoličan oblik ponašanja gdje čovjek ljudima prikazuje jedan vid ponašanja, a u suštini je nešto drugo. Dakle, mislimo na nepouzdanost, dvoličnost, bezličnost…
Nekada kada je preovladavala zapadnjačka retorika, postojali su jadni provincijalci koji su pokušavali ličiti na zapadnjake. Oni su mijenjali svoj način govora i odjeću kako bi sakrili svoje konzervativne korijene. Govoreći „I mi smo moderni ljudi“, ili „I zapadnjačka kultura je lijepa“, nastojali su se približiti njima. To su oni što ne piju vino, ali poznaju sve vrste vina, oni koji kriju da obavljaju namaz i da poste.
Nakon što su se djeca takvih odškolovala, dobila posao, a posebno nakon što su naučila engleski jezik i otišla u inostranstvo završavati magistarske i doktorske studije, počeli su raditi ono što ni dušmani vjere nisu bili u stanju: Počeli su iz vjere izbacivati ahlak, počeli su govoriti o vjeri a nemati nikakve veze sa njom. Većina takvih uopšte ne brine za vjeru, naprotiv, oni imaju ozbiljan problem sa vjerom.
Pijenje sa zamućenog izvora
To priklanjanje Zapadu trajalo je sve donedavno. A sada je u modi biti „naizgled pobožnjak“. Jer, ono što donosi korist nije istinska posvećenost vjeri, već lažna. Nažalost, beskrupulozna ponašanja, bezličnost, nepravda i fitna smatraju se dozvoljenim. Mnogo je onih koji haram smatraju halalom, a halal haramom. Počeli su čak i od nevjernika učiti o vjeri. Navest ćemo nekoliko primjera koji su odraz takvog stanja:
Vidio sam članak u jednom časopisu koji izdaje jedan islamski fakultet. Neki akademik je napisao tekst o tome da li je sura Hadždž objavljenja u Mekki ili u Medini. Budući da tekst nije „ilmskog“ karaktera već „naučnog“, naravno, pisan je u zapadnjačkom stilu. Način izražavanja, konstrukcija teksta, kao i upotrebljeni argumenti – potpuno zapadnjački. Odmah sam pogledao u fusnote, pisac je naveo oko 70 izvora koji se tiču tefsira Kur'ana. Nećete vjerovati, ali među njima nema čak ni jedno djelo bilo kojeg islamskog učenjaka. Dakle, ta osoba nam želi poručiti sljedeće: „Čak i o Časnom Kur'anu, dakle, čak i o onome što Uzvišeni Gospodar od nas traži, trebamo učiti od zapadnjačkih nevjernika!“
Drugi primjer je članak koji je napisao jedan akademik koji je svojevremeno bio predsjednik odsjeka za tefsir na jednom islamskom fakultetu. Tema njegovog članka je bila, da Uzvišeni Allah sačuva, „Čišćenje Kur'ana od legendi“. Taj čovjek je u svom tekstu za primjer uzeo kritike nekog njemačkog kršćanskog teologa koji je polemisao o istinitosti pripovijesti iz Indžila. Zatim je to isto pokušao primijeniti i na Časni Kur'an. On tvrdi da predaje koje Uzvišeni Gospodar spominje u Časnom Kur'anu, počevši od predaja o Ademu i Ibrahimu, a.s., pa do predaja o Jusufu, Nuhu, Isau, a.s., i našoj majci Merjemi (neka je Allahov, dž.š., selam svim vjerovjesnicima i dobrim robovima), ne moraju biti historijski istinite. Dakle, ukratko, on tvrdi ono što je apsolutno nemoguće i stravično da čovjek pomisli, a to je da „Uzvišeni Allah izmišlja“.
Upravo taj čovjek je godinama na jednom televizijskom kanalu držao časove tefsira. A tu priliku su mu dali upravo oni koji su „naizgled posvećeni vjeri“.
No, problem nije ograničen samo na to. Prošle godine je na jednom univerzitetskom sastanku, pored mene sjedila jedna pokrivena djevojka koja je bila pretjerano našminkana. Upitao sam je gdje studira, rekla mi je da u Engleskoj radi master i da će tamo nastaviti sa doktoratom. Pitao sam je šta predaje na našem univerzitetu, a ona mi je odgovorila da drži predavanja iz oblasti politike o spolnoj ravnopravnosti. Mnogo sam se naljutio i sarkastično sam rekao: „Naravno, mora da je zadatak vjernice poput tebe da opravda spolno zastranjele, zar ne?“ Naljutila se, ne znam da li je kasnije došla sebi.
Nedavno sam pogledao listu predloženih naslova koje na jednoj web-stranici preporučuje mladima jedan poznati pisac, „radikalni islamista“. Među stotinu knjiga koje on preporučuje mladima, skoro da nema imena niti jednog islamskog pisca. A svakako do sada nisam vidio niti jednog „naizgled vjeri posvećenog intelektualca“ koji mladima preporučuje da najprije pročitaju djela o islamskom akaidu, ilmihalu, siri, sunnetu i spoznaji.
Snaga vjere ili vjera snage?
Došli smo u takvo vrijeme, i to tako brzo smo došli, kada su istinski vjernici najviše osuđivani i omalovažavani od strane onih koji su „naizgled pobožni“. To su oni koji najviše kritikuju vjernike koji paze na granice mahremijeta između muškaraca i žena. Oni provode dane propagirajući svetost kojekakvih nebuloza i izmišljotina. Oni ne tragaju za snagom vjere već za vjerom snage. To je današnja moda.
Danas su takvi zauzeli mjesto onih koji su se priklanjali zapadnjacima. Oni od jutra do mraka govore o teorijama zapadnjačkih nevjerničkih pisaca, o njihovim filozofima, ali niti jednom ne spomenu Allahova Poslanika, s.a.v.s., plemenite ashabe, r.anhum, mezhebske imame, ehl-i bejt, učenjake i arife. Oni neprestano zikre Heidegger-a, Kant-a, Nietzche-a… A to su nesretnici koji nisu ni vlastite misli, izume, snove, pa čak ni sami sebe uspjeli spasiti nevjerstva… Štaviše, ti ljudi koji su „naizgled pobožni“, kada čuju neki ajet, hadis ili riječ velikana, bez ikakvog stida govore: „Da, tako je, baš tako je rekao taj i taj zapadnjački filozof…“ Dakle, njihove reference su i dalje usmjerene na Zapad. Nemojte takve pitati za Imama Gazalija, Ibn Halduna, niti za Junusa (neka je Allahov, dž.š. rahmet na sve naše učenjake i arife), jer oni će se mnogo uvrijediti. Na spomen tih velikana, oni mijenjaju izraz lica i mrgode se kao da žele reći „Šta mi imamo s njima?!“
Na svojim predavanjima, ja postavljam akaidska pitanja (pitanja o vjerovanju) omladini koja je „naizgled posvećena vjeri“, te svjedočim koliko je njihovo neznanje po pitanju najosnovnijih akaidskih tema. Znam da bi veliki dio njih, ukoliko uđemo u bitne teme poput pitanja o Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., ostalim vjerovjesnicima, a.s., knjigama, melekima, a posebno o kadau i kaderu, dalo odgovore koji bi doveli njihov iman u opasnost. Neko mi je nedavno postavio pitanje: „Šta kažeš na to što je među omladinom sve manje onih koji su odani vjeri?“, a ja sam odgovorio: „A zar se to kod starijih povećava odanost vjeri?“
Ljekar koji je naizgled pobožan počesto biva najveći branitelj moderne laičke medicine i najveći neprijatelj tradicionalne medicine. Naizgled pobožnom birokrati se može desiti da bez ikakvog preispitivanja, vodeći se zapadnjačkim principima, potpiše ugovore i poslove koji uništavaju naše društvo. A naizgled pobožna mlada feministkinja, će bez ustručavanja govoriti o personalizmu i laicizmu, kao da se radi o nekim pozitivnim stvarima.
Škola ljudskosti
Još od mladosti neprestano pokušavam prenijeti sljedeću poruku: „Istinska snaga je u tome da budeš čovjek i da odgojiš čovjeka.“ Dakle, snaga je u odgajanju sebe i drugih… To je naša islamska, imanska i ihsanska dužnost. Biti čovjek, posjedovati ljudskost i odgajati ljude koji će posjedovati ljudskost, nije nešto što se čini radi ovoga ili onoga, već samo radi Uzvišenog Hakka.
Ljudskost se ne uči u školi, niti iz priručnika, niti se dobiva neki certifikat za njeno posjedovanje. Uči se od onih koji je posjeduju. Ljudskosti se ne podučava dugim predavanjima, vikanjem i mahanjem prstom, govoreći ljudima da su ovakvi ili onakvi, već prenošenjem stanja. Ljudskost se uči putem sohbeta bez govora, sohbeta sa onima u čija je srca uklesana ljudskost.
Takav način podučavanja primjenjuje se i u tesavvufu, i to je put Allahova Poslanika, s.a.v.s., odnosno njegov časni Sunnet. Tesavvuf dakle nije ništa drugo doli praktična primjena časnog Sunneta. Njegovo mjerilo, kriterij i vrijednost su upravo u tome.
Kako svaki put ima svoje razbojnike i odmetnike, tako i put tesavvufa ima svoje. No, lahko je razlikovati razbojnike od evlija. Onaj ko ne gleda u čovjekove riječi, izgled, plakanje ili smijanje, već u njegov ahlak, takav odmah uviđa razliku. Mi smo u računicama svakodnevnog života mnogo oprezni. Kamo sreće da smo i u vjeri u stanju takve budnosti. Međutim, to je teško. Jer, potrebno je poznavati i primijeniti časni Šerijat.
Uvijek podsjećam sebe i omladinu na sljedeće: „Budmio svjesni veličine Uzvišenog Allaha i vrijednosti imana!“ To je naročito teško objasniti onima koji su naizgled posvećeni vjeri i koji vjeru posmatraju kao sredstvo samopokazivanja, stjecanja moći i kao modu.
Ukrtako, put kojim idemo uglavnom nije ispravan put. Ukoliko sami sebe ne popravimo, Uzvišeni Allah će nas popraviti ispitima i tegobama. A čak i to je odraz Njegove milosti. Prema tome, uvijek činimo sljedeću dovu: “Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj Koji mnogo daruje!“ (Al-i ‘Imran, 8)
